Na ova pitanja nauka još nema odgovor

Iako je napredak nauke evidentan i mnoge misterije su razotkrivene, neka od pitanja i dalje mogu naučnike ostaviti bez teksta.

Index.hr

Mi vam predstavljamo deset pitanja koja je sastavio portal Mental Floss. Ona još uvek čekaju stručni odgovor.

 

1. Zašto zijevamo?

 

Postoji mnogo teorija, ali naučnici još uvijek nisu spremni da “upru prstom” u jednu određenu. Neki psiholozi tvrde da je zijevanje “rashladni uređaj mozga”, nešto poput kulera u računaru: kada se sistem pregrijeje, ventilator se uključi.

Zašto je onda zijevanje zarazno? Jedan od mogućih odgovora je da je to način da grupa održi budnost. Kada jedan član grupe zijevne, pokazujući tako znakove umora, cela grupa možda treba da zijevne zbog kolektivnog mentalnog podsticaja.

Taj odgovor nije jedini. Drugo objašnjenje navodi da je riječ o izražavaju saosejćanja među “zijevalicama”. Zjevnemo li poslije nekoga, prećutno pokazujemo da razumijemo njegov umor i da ga takođe osjećamo.

 

2. Zašto se ljudi spontano zapale?

 

Jedno je sigurno: ljudi se zaista ponekad spontano zapale. Jedan od prvih zapamćenih slučajeva je izgaranje italijanskog viteza u 17. vijeku nakon što je popio jako vino. Zasad je zabilježeno 120 slučajeva spontanog zapaljenja, ali iz razloga što je u većini tih slučajeva reč o pušačima, naučnici su skloni da vjeruju kako je ipak reč o spoljnjem izvoru vatre.

Jedno mišljenje je da cigareta spali kožu dovoljno duboko da tjelesna mast počne brzo izlaziti kroz ranu i goreti zajedno s odjećom: poput sistema voska i fitilja kod svijeće. Ta teorija je svakako vjerovatnija od one da se metan nakupljen u crevima zapali zbog stapanja određenih tjelesnih enzima.

 

3. Zašto placebo deluje?

 

Kada se testira novi lijek, stručnjaci formiraju kontrolnu grupu s kojom će uporediti efekte medikamenata. Članovima kontrolne grupe rečeno je da dobijaju lijek, ali zapravo progutaju pilulu bez ikakvih aktivnih sastojaka. Povremeno ti članovi osjećaju efekte ljekova, odnosno barem tako kažu.

U nekim slučajevima, efekti koji se pojavljuju kod kontrolne grupe zaista odgovaraju onima koje izazivaju pravi lijekovi, dok je ponekad efekat sasvim subjektivan: pacijent kaže da se osjeća bolje, ali stvarnog napretka nema.

Mogući odgovori na to su brojni: može doći do stvarnog fizičkog djelovanja, pacijent očekuje da mu bude bolje od lijeka, pa zato misli kako je zaista tako, pozitivni osjećaji zbog razgovora s ljekarom, nesvjesna želja za dobrim rezultatima u istraživanju, ili pak prirodni napredak simptoma.

 

4. Koji je posljednji zajednički predak svog života na Zemlji?

 

Istraživanja pokazuju da su sva bića na Zemlji u svojoj suštini jednaka. Najmanje životni gradivni elementi, poput proteina i nukleinskih kiselina, gotovo su univerzalne, a genetski materijal je upisan na isti način u svim organizmima. Sve to upućuje na zaključak da je svako živo biće sastavljeno od ćelija čiji se tragovi mogu pratiti do jednog izvora – zajedničkog univerzalnog pretka.

U teoriji ova ideja ima smisla, ali ju je teško praktično dokazati. Naučnici procjenjuju kako se posljednji zajednički predak raspao na mikrobe i eukariote prije oko 2,9 milijarde godina. Fosilni ostaci iz tog doba veoma su rijetki, a geni tog porodičnog stabla izgubljeni. Ipak, neka genetska svojstva proteina i nukleinskih kiselina, poput njihove trodimenzionalne strukture, su sačuvana tokom vremena.

Sićušne organele ćelija, kao i njima pripadajući enzimi, prisutni su kod svih većih oblika života, što znači da su zasigurno morale biti zastupljene i kod posljednjeg zajedničkog pretka. To dokazuje da je taj zajednički predak imao jednaku strukturu ćelije kao i današnji organizmi.

 

5. Kako funkcioniše pamćenje?

 

Neurolozi su dugo vjerovali da je memorija sačuvana u rasutoj grupi neurona u hipokampusu ili neokorteksu. Prošle godine su po prvi put uspjeli tu teoriju dokazati nateravši miševe da zapamte ili zaborave događaj aktivirajući ili deaktivirajući neurone odgovorne za memoriju.

To je ključno otkriće, ali kako bismo se nečega prisjetili, mozak mora aktivirati odgovarajuću kombinaciju neurona. Kako to mozgu uspijeva, nije u potpunosti jasno. Eksperimenti na glodarima i ljudskom mozgu pokazuju da su u taj proces uključeni neuroni koje je zahvatilo početno iskustvo.

Dakle, prisjećanje nečega možda nije samo posezanje u skladište memorije, već njeno ponovno formiranje svaki put kad se za njom posegne.

 

6. Mogu li životinje zaista predvidjeti zemljotrese?

 

Ideja je zanimljiva, ali nije tako lako dokaziva. Vlasnici kućnih ljubimaca još od vremena antičke Grčke tvrde da primjećuju da se njihovi ljubimci prije zemljotresa čudno ponašaju.

Nije isključeno da životinje osjećaju neke signale iz prirode koji su nama neprimjetni, poput seizmičkih aktivnosti ili promjena u električnom ili magnetskom polju. Ipak, zasad nije potvrđeno ni da zemljotresi imaju neku uvodnu fazu prije samog udara, zato ne znamo ni kad bi trebalo da posmatramo životinje kako bismo uočili njihove reakcije.

Nekoliko srećnih slučajeva kada su se zemljotresi dogodili u vrijeme proučavanja životinja dali su suprotstavljene dokaze pa zaključujemo da se u svoje ljubimce ne možemo sa sigurnošću pouzdati kada je reč o predviđanju potresa.

 

7. Kako organi znaju kada treba da prestanu s rastom?

 

Život svakog sisara započinje u obliku jedne ćelije, a kasnije se razvije u milijarde njih. Obično postoji budna kontrola nad brojem i veličinom ćelija, tkiva i organa, ali ponekad sve može poći po zlu, rezultirajući pojavama poput raka ili jedne ruke veće od druge.

Četiri proteina čine jezgro Salvador-Vorts-Hipo signalizacionog sistema pa se vjeruje da oni kontrolišu rast brojnih organa.

“Stop” signal poslat tim sistemom deaktivira protein odgovoran za rast, ali ovdje nauka zasad staje. Odakle taj signal dolazi i koji su još elementi u tom sistemu nepoznato je, ali naučnici uče kako da njim upravljaju i polako otkrivaju izvor signala.

 

8. Postoje li ljudski feromoni?

 

Možemo li namirisati tuđi strah? Mnoge životinje komuniciraju hemijskim signalima poznatim kao feromoni, ali jesu li i ljudi dio te grupe moramo tek otkriti. Postoje dokazi da kod ljudi dolazi do fizičkih i bihejvioralnih promjena pri reakciji na neke hemijske signale, ali naučnici nisu sigurni o kojim se tačno hemikalijama radi.

Čak i ako ispuštamo feromone, naučnici ne znaju kako ih detektujemo. Mnogi sisari imaju poseban organ za detektovanje feromona. Neki ga ljudi takođe posjeduju, ali on možda nije funkcionalan; senzorni neuroni pokazuju slabu ili nikakvu povezanost sa nervnim sistemom. Odgovor je zato još uvijek razočaravajuće “možda”.

 

9. Kako radi gravitacija?

 

Od četiri osnovne prirodne sile, gravitacija je najslabija. Ona drži svemir na okupu, ali je slabija od svoje rodbine: elektromagnetizma, slabih nuklearnih sila i jakih nuklearnih sila. Sljedeća po jačini, slaba nuklearna sila, jača je 100.000.000.000.000.000.000.000.000 puta od gravitacije.

Znanje o drugim silama neprimjenjivo je na gravitaciju. Naučnici ne mogu primjeniti kvantnu teoriju ili teoriju opšteg relativiteta kako bi objasnili gravitaciju u manjim razmjerama.

Oni ne znaju ni od čega je sastavljena gravitacija. Ostale osnovne sile povezane su sa česticama koje ih prenose, ali niko nije otkrio gravitacijsku česticu – hipotetički graviton.

 

10. Koliko vrsta života na Zemlji postoji?

 

Već prijeko 200 godina stručnjaci organizovano pronalaze, imenuju i opisuju vrste, ali kraj tog posla se ne nazire. Samo u posljednjoj deceniji, pronalazili su više od 16.000 novih vrsta godišnje; ukupno ih poznajemo 1,2 miliona.

Koliko njih je još neotkriveno možemo samo nagađati. Otkrivanje svih preostalih zahtjevalo bi da 300.000 stručnjaka provede život istražujući, zato se moramo zadovoljiti stručnim procjenama.

Mjesta najčešćih otkrivanja novih vrsta uglavnom se nalaze u slabije razvijenim zemljama. Oko 80 odsto života na Zemlji moglo bi se skrivati na teško dostupnim mjestima ispod površine mora.

Posljednja nagađanja kreću se između pet i 15 miliona neotkrivenih vrsta, zato se ne bi trebalo da se čudimo svim budućim otkrićima – zaista je sve moguće!