Latinka Perović: Bosna, na neki način, ponavlja historiju Jugoslavije

“Postoje društva koja dođu u takvu situaciju da više ne znate s koje strane da im priđete kako biste im pomogli”, kaže Latinka Perović u razgovoru za Novo vrijeme. Iako situirana u različitim državama, sva postjugoslavenska društva su, manje ili više, upravo u ovakvoj situaciji. “Sva ta društva određuju dvije važne karakteristike – to su statične i seljačke, ruralne zajednice.” O tim društvima već decenijama istražuje i piše upravo Latinka Perović. Početkom 1970-ih, zajedno s Markom Nikezićem, predvodila je takozvane srpske liberale s kojima se Tito, nakon obračuna s “hrvatskim proljećem”, jednako surovo obračunao. Nikad poslije nije se aktivno vratila na političku scenu, ali je svojim djelovanjem bila jedan od simbola onog što je dugo nazivano “drugom Srbijom”. Aktivno je podržala Zorana Đinđića u kojem je vidjela veliku šansu za Srbiju nakon njenog intelektualnog i moralnog posrnuća 1990-ih. Aktivno je podržavala i Čedomira Jovanovića i njegov LDP koji nastavlja “tanku ali postojanu liberalnu tradiciju u srpskoj historiji”. U Sarajevu joj je protekle sedmice uručena nagrada “Duško Kondor” za građansku hrabrost i podsticanje građanske hrabrosti. Nagrada joj je dodijeljena “jer je skoro 50 godina kontinuirano primjer novim generacijama kako se može, kao jedan od najvećih kritičara srpskog nacionalizma, a pogotovo Slobodana Miloševića i njegovog režima, bez obzira na cijenu, učestvovati u demokratizaciji, modernizaciji i liberalizaciji političkog promišljanja stvarnosti u Jugoslaviji, ali i u Srbiji,” saopćeno je iz Udruženja “Gariwo” koje dodjeljuje ovu nagradu.

(Piše: Nedžad Novalić – novovrijeme.ba)

NV: Nedavno ste rekli da se balkanske zemlje, općenito, sporo pomjeraju naprijed, ali se ipak pomjeraju. Je li to pomjeranje naprijed moglo biti intenzivnije sa značajnijim rezultatima?

U cjelini gledano, smatram da balkanske zemlje nisu iskoristile šansu koja im je pružena nakon pada Berlinskog zida i otpočinjanja procesa evropskih integracija. Naravno, one su je iskoristile u različitoj mjeri. Svejedno, utisak je da se balkanske zemlje vrlo sporo oslobađaju starih historijskih paradigmi te da su još orijentirane na definiranje svog nacionalnog i državnog identiteta.

NV: Je li Balkan, 25 godina nakon rušenja Berlinskog zida, i dalje mjesto nesporazuma i sukoba koje proizvodi višak historije?

Pošto je etnički izmiješan, Balkan je uvijek prostor nesporazuma i sukoba. Vrlo su male mogućnosti koncentriranja na ekonomski razvoj. Ključni problem Balkana povezan je s vladavinom prava i to je oblast u kojoj se najsporije približavamo Evropi. Naravno, postoje mnoge zamjerke i samoj Evropi i onome što se naziva međunarodnom zajednicom. Smatram da je u cjelini vladao veliki optimizam i entuzijazam da će procesi integracija u evropski prostor ići brže. No, naša društva su seljačka, ona se vrlo sporo pomjeraju. To su društva koja imaju postratovski period koji ih strašno pritišće i sva su opsjednuta traženjem formule kojom bi njihove stare aspiracije doveli u željeni sklad s modernim vremenom, umjesto traženja modela unutrašnje evolucije, ekonomskog razvoja i formiranja pravnih država.

NV: Jesu li neki pomaci ipak učinjeni?

Mislim da jesu. Otvoreno je albansko pitanje, te Albanija, poslije diktatorskog režima i ne toliko dramatične tranzicije, ipak nalazi sebe. Bugarska je u Evropskoj uniji i njeno prilagođavanje ide sporo, ali je to nezaustavljiv proces. U bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na iste karakteristike svih tih društava, to su vrlo složeni i različiti procesi. Dvije bivše jugoslavenske republike, sad nezavisne države, u Evropskoj su uniji, dok u Crnoj Gori imate čvrstu riješenost za evroatlantske integracije. U Makedoniji imate vrlo dramatičnu situaciju, koja ljudima koji spolja to posmatraju sliči vrlo opasnoj krizi. Imate stare aspiracije Grčke, Bugarske i Srbije. To su sve potencijalne tačke krize koje u ovako nesređenoj situaciji mogu erodirati i komplicirati situaciju te u konačnici zaustaviti taj razvoj i napredak.

NV: A Srbija?

Srbija, kao centralna zemlja na Balkanu, još se pokušava osloboditi paradigme o zaokruživanju etničkog prostora i dalje djelimično ne priznaje političku realnost proizašlu iz nestanka Jugoslavije. U Srbiji se javljaju i negativni i pozitivni trendovi. Negativni su vezani za teško ekonomsko-socijalno uređenje i pravnu neuređenost, nedefiniranje tog državnog okvira.

NV: Srbija se tokom 19. i 20. stoljeća samopercipirala kao vodeća balkanska država. Ima li Srbija snage danas voditi bilo kakve procese na Balkanu, bilo konstruktivne ili destruktivne?

Uvijek sam oprezna prema formulacijama da je Srbija vodeća snaga na Balkanu, da je centralna i vodeća državna sila na ovom prostoru. Te formulacije imaju refleksije jednog velikodržavnog projekta i hegemonog položaja Srbije. Realno, Srbija je društvo koje je veoma istrošeno, naročito ratovima 1990-ih. Ekonomski, socijalno i demografski, Srbija je doživjela strašne promjene, a u isto vrijeme njeno društvo je vrlo malo napredovalo u razvijanju Srbije kao moderne države.

NV: Šta podrazumijevate pod pojmom modernizacije koja se u Srbiji nije desila?

Podrazumijevam vladavinu zakona i jasno definiranje granica. Zoran Đinđić se, naprimjer, nakon svih promjena pitao: “Srbija, šta je to?” To je opet priznavanje realnosti i uređivanje odnosa sa susjedima. Kao historičar, veoma se plašim riječi pomirenje i povjerenje. Mislim da ih vrlo rijetko izgovaram jer smatram da je naslijeđe vrlo teško i da tog pomirenja i povjerenja nema bez jasnog historijskog bilansa onoga što se tu desilo na kraju 20. stoljeća, kakve su sve političke varijante isplivale na površinu, od kojih su neke proizašle iz dubina mita i jedne historije koja nije bile realistična nego zamišljena historija koja je dovela do sukoba sa stvarnošću. To je nešto što se i danas osjeća u Srbiji. Usto, važno pitanje je sposobnost Srbije da se više koncentrira na sebe, da se oslobodi tih aspiracija i prihvati realnost. Također, Srbija mora razumjeti da sve što je nastalo raspadom Jugoslavije nije samo historijski improvizorij i nije moguće vratiti se na period Jugoslavije ili na neki raniji period. Smatram da baš to izaziva nepovjerenje i balkanske narode čini opreznim jedne prema drugima. Upravo iz spomenutih razloga čine se sumnjivim zajednički dogovori oko ekonomskih projekata i oko šire političke saradnje.

NV: Koje su posljedice neprolaska kroz te modernizacijske procese?

Tu se radi o procesu promjene mentaliteta kako biste mogli živjeti kao zajednica u svijetu koji se vrlo brzo mijenja. Promjene su vrlo dramatične i nema nikakve garancije da će ih svaki narod preživjeti. Jedan narod može opstati u biološkom smislu, ali u historijskom smislu, u smislu da ne privlači pažnju Evrope i svijeta samo po incidentima, nego da se s te historijske periferije pomjera prema krugu razvijenih naroda, ne mora opstati. To pomjeranje ka krugu razvijenih evropskih naroda može biti jedina obećavajuća perspektiva, jer je teško zamisliti te male države međusobno zavađene izvan jednog šireg okvira koji utječe na pravila ponašanja i daje nekakve ekonomske i pravne standarde.

NV: Ko u ovom trenutku može pokrenuti i voditi te promjene?

To je u velikoj mjeri na intelektualnim i političkim elitama koje moraju redefinirati trenutnu situaciju i uskladiti realne ciljeve.

NV: Ali ogroman je broj mladih, obrazovanih i stručnih, koji odlaze a koji bi trebali da budu dio intelektualnih i političkih elita i da im daju potrebne kapacitete za promjene?

Emigracija kao prijeteći proces je nešto što se nikad ne smije isključiti ili zaboraviti. Te tenedencije traju već četvrt stoljeća, što je mali period za historiju, ali je značajno da se one prepoznaju i definiraju kao tendencije. Ako u tom periodu ne osjećate tendencije oporavka neke realistične politike, onda morate razmišljati o historijskoj perspektivi tih naroda. Istovremeno, smatram da započinje drugi proces zbog te otvorenosti granica. Srbi, ali i svi drugi balkanski narodi, individualno se integriraju u razvijenije evropsko društvo. Mnogo mladih ljudi iz Srbije otišlo je da bi izbjeglo rat, a to su bili mladi, stručni i kvalificirani ljudi. Taj proces se nastavlja, svake godine samo iz Srbije ode 35.000 ljudi koji idu za poslom i drukčijom, boljom perspektivom. Te tendencije su prijeteće, te imate naučnike koji kažu da su balkanska društva ustvari društva u propadanju. Političke elite, koje su se pokazale prilično egoističnim i okrenutim parcijalnim interesima, ne vode računa o tome i zbog toga je vrlo važno da se u intelektualnoj eliti, naročito iz novih generacija, formira kritična masa koja će postavljati suštinska pitanja i tražiti raspravu o njima.

NV: Koje su nepovratno izgubljene šanse koje su mogle značajnije promijeniti historijske tokove?

Kad je riječ o jugoslavenskim narodima, velika šansa je propuštena 1980-ih godina s tom velikosrpskom varijantom koja je tražila redefiniciju jugoslavenske države i koja je, zapravo, izazvala ratove na tom prostoru. To je potpuno izgubljeno vrijeme, devastirani su rezultati ekonomskog razvoja. Imali smo retrogradni historijski proces koji je opteretio društvo, a Srbiji su nametnute sankcije čije posljedice tek sad uviđamo.

NV: Šta je sa šansom koja je Srbiji, ali i svim postjugoslavenskim državama pružena nakon 2000. godine?

Nakon 2000. godine nametnuta je iluzija da se može vrlo lahko napraviti novi korak bez tog kritičkog osvrta i historijskog bilansa. Po mom mišljenju, s kojim se mnogi neće složiti, nastavljena je politika drugim sredstvima. Znači, vi niste odustali od tih ciljeva iz 1990-ih, što se može vidjeti na osnovu parole: “I Kosovo i Srbija”, a što je potpuno neodrživo. Javile su aspiracije prema dezintegraciji Bosne i Hercegovine i prema njenoj etničkoj podjeli, a bilo je mnogo sporova i s Crnom Gorom. Sve ovo pokazuje da se na neki način nastavila jedna politika s ciljem i stalnom težnjom za ujedinjenjem svih Srba u jednu državu. I sve te vlade, i Koštuničina i Tadićeva, protraćile su vrijeme u toj neuverljivoj politici, ne samo za druge već i za same građane Srbije.

NV: Zašto su rezultati i nakon 2000. godine tako “mršavi”?

Nije bilo, izuzev Đinđića koji je to platio vrlo visokom cijenom, političke snage i vođe koji bi bio u stanju narod suočiti s tom brutalno teškom istinom i kazati u kojem pravcu moraju ići procesi, da se zatvori to državno i nacionalno pitanje te da počne nova filozofija balkanske politike i odnosa s drugim jugoslavenskim narodima. Tu je bilo veliko zakašnjenje.

NV: Na posljednjim izborima nosioci politike nakon 2000. godine su kažnjeni?

Na posljednjim izborima Demokratska stranka je izgubila, a pobjedu su odnijeli Naprednjaci, koji su ranije imali vrlo aktivnu ulogu u destrukciji Srbije i ratovima u Jugoslaviji, a njeni lideri su bili simboli te politike i tog vremena.

NV: Ostaje, ipak, vrlo važno pitanje zašto je samo političko tijelo glasalo za Naprednjake?

Srpska napredna stranka je ponudila samo jedan cilj – borbu protiv korupcije. Nekako je cijela ta ratna politika, s politikom zločina, destrukcije i razaranja, stavljena u drugi plan. Govorilo se samo o tim teškoćama tranzicije i pljački. Svijet koji je siromašio i koji nije osjetio nikakav boljitak nakon 2000. godine osim što su prestale oružane borbe, glasao je za tu stranku.

NV: Šta je SNS uopće i otkud tolika podrška?

Ta stranka je, po mom mišljenju, širok pokret koji apsorbira i bivše radikale u njihovoj novoj narodnjačkoj varijanti, ali se tu, pod pritiskom okolnosti, naziru dvije tendencije. Jedna je arhaična, patrijarhalna tendencija, koja traži svoj spoljno-političko oslonac i nalazi ga u Rusiji kojoj i samoj odgovara takva tendencija. Druga tendencija nastala je pod pritiskom okolnosti i u veoma suženim mogućnostima izbora, jer je zemlja u vrlo teškoj socijalnoj i finansijskoj situaciji, pa trenutno Srbija apsolutno zavisi od međunarodne pomoći i stranih investicija. Tu tendenciju personalizira premijer Vučić koji uviđa da je opstanak stvar političke pragme koja nalaže dobre odnose s Evropom, a ta pragmatičnost je važna odlika politike.

NV: Ipak, nije mali broj onih koji izuzetno kritički govore o Vučiću i njegovim potezima?

Naravno, taj program vlade i te mjere nailaze na velike teškoće i pitam se je li premijer danas kritiziran i osporavan zbog onog što je činio u prošlosti ili se prošlost koristi kao adut da se i ti potezi pokušaju zaustaviti. To je trenutno politička enigma u Srbiji od čijeg razjašnjenja u velikoj mjeri zavisi daljnji razvoj Srbije.

NV: Vučić se sve češće vidi i nastoji prikazati novim Đinđićem. Ima li mjesta takvoj analogiji?

Ne volim da pravim analogije između historijskih ličnosti, pa tako ni između Vučića i Đinđića. Mnogo sam se bavila Đinđićem, istraživala sam i pisala o njemu. On je prosto bio ličnost na tragu te vrlo tanke ali postojeće liberalne tradicije u Srbiji. Smatram da je razumijevao vrijeme, što je za politiku ključno. Đinđić je bio načisto s tim historijskim, intelektualnim i moralnim padom Srbije i njegov je koncept bio drukčiji od Vučićevog. On je vjerovao u tog oslobođenog pojedinca, u građanina, u njegovu inicijativu i veze sa svijetom. Koliko će ova previranja unutar SNS-a ostaviti prostora za takve tendencije, ostaje da se vidi.

NV: Neki u današnjoj Srbiji uočavaju i druge tendencije koje zemlju mogu povesti ka diktaturi jednog čovjeka, u ovom slučaju Vučića?

Naravno, tu su na vidiku i neke druge tendencije. U Srbiji je politički pluralizam atrofirao i imate dominaciju SNS-a. To za Srbiju nije ništa novo, jer Srbija godinama svjedoči vladavini jedne stranke. Osim SNS-a imate socijaliste koji imaju pet puta manji udjel u biračkom tijelu od SNS-a, dok je Demokratska stranka na ivici cenzusa. To je vrlo unosan parlament i vidljiva je dominacija jedne stranke. Tako da od te unutarstranačke dinamike uveliko zavise i procesi u cijeloj Srbiji. Kod inteligencije imate strah da može doći do jačanja autoritarnih tendencija ili čak diktature. Određene ekonomsko-socijalne situacije vuku u tom smjeru. Građanin koji ne dobija nikakve opipljive rezultate politike u promjeni svog statusa vrlo često traži čvrstu ruku, pojedinca koji zavodi red, koji zemlju oslobađa haosa i anarhije. To su i dalje tendencije koje se kristaliziraju.

NV: U Srbiji je u ovom trenutku na neki način vidljiv dualizam: premijer Vučić govori o Evropskoj uniji, dok predsjednik Nikolić ne odustaje od Rusije. U kojem smjeru će se kretati ti odnosi?

Ta polarizacija Rusija – Zapadna Evropa u Srbiji je historijska polarizacija i ona ne nastaje padom Berlinskog zida i početkom evropskih integracija. Taj odnos snaga u samom SNS-u u velikoj mjeri zavisi od odnosa snaga u srpskom društvu. Ključno pitanje jeste: je li srpsko društvo došlo do konsenzusa o nužnosti evropskih integracija uz, naravno, saradnju s Rusijom i s drugim zemljama u svijetu, ili ono formira platformu za djelovanje Rusije protiv stabilnosti regiona ili za maltretiranje i ucjenu Evrope. To zavisi od odnosa snaga u društvu i to će se izmjeriti na izborima. Polarizacija koja se događa u EU, kriza u Ukrajini, veliko ekonomsko i ideološko prisustvo Rusije u Srbiji, sigurno će utjecati na cjelokupno društvo, što će se opet reflektirati i na odnose unutar SNS-a. Stoga smatram da je važna politička pluralizacija i da će možda u jednoj novoj fazi biti važno okupljanje oko te čvrste odluke da zemlja teži ulasku u EU sa svim što taj proces podrazumijeva.

Decentralizacija i federalizacija kao rješenje za BiH
NV: Rekli ste, ili su barem mediji tako prenijeli, da se svakim danom vidi da je federalizacija jedino rješenje za BiH. Na kakvu ste federalizaciju mislili, u etničkom ili nekom drugom smislu?

Bosnu i Hercegovinu vidim kao jedinstvenu i suverenu državu koja je priznata. Vidim je kao zemlju ravnopravnih naroda, nikako je ne vidim kao zemlju zatvorenih etničkih identiteta koji bi tražili oslonac u takozvanim matičnim državama, jer Srbi i Hrvati u BiH nisu nikakva dijaspora, nego ljudi koji su oduvijek tu živjeli. Ipak, neophodna je reinterpretacija i dogradnja Dejtonskog sporazuma koji, nažalost, nije doveo do unutrašnje konsolidacije. Naprotiv, na osnovu svega što ovih dana pratim, slušam i znam, vidim da su te etničke podjele vrlo čvrste i da ih je ta postdejtonska situacija učvrstila. Te podjele se na neki način ponekad učvršćuju od određenih političkih nosilaca iz Srbije i Hrvatske i ne mislim da to vodi samo rješavanju pitanja BiH, nego i rješavanju pitanja mira i stabilnosti cijelog Balkana.

NV: Vaša je teza da su Srbi bili najodgovorniji za dešavanja u Jugoslaviji – jednostavno, jer su bili najbrojniji. Možemo li povući sličnu paralelu danas u kontekstu BiH i Bošnjaka?

Tu je uvijek riječ o političkim i intelektualnim elitama. Naravno da su Bošnjaci bili velika žrtva ratova 1990-ih, oni moraju težiti istini o tome i ta istina mora biti ispričana od početka do kraja, od uzroka do posljedica. Ipak, potrebno je da Bošnjaci izađu iz te pozicije žrtve i postanu konstruktivan faktor unutar BiH. Potrebno je da pronađu “modus vivendi” s elitama u srpskom i hrvatskom korpusu, što mnogo zavisi od odnosa Srbije i Hrvatske spram Bosne i Hercegovine. Smatram da je u BiH jedan dubinski proces, jedna kultura koja je bila sazdana od različitosti u suštini uništena i veliko je pitanje kako će se obnavljati. Uočava se da su još aktuelne težnje pojedinih nacionalnih elita ka zatvaranja, a primjetan je i egoističan odnos spram BiH.

NV: Za BiH se, nerijetko u pogrešnom kontekstu, znalo reći da je to “Jugoslavija u malom”. Ponavlja li Bosna i Hercegovina historiju Jugoslavije?

Na neki način ponavlja. Ona ne može biti unitarna država jer je po definiciji složena, niti može biti rigidno etnički podijeljena da postane nekakav savez država.

NV: U Jugoslaviji su ogromne tenzije i iskre izazivale rasprave oko pitanja centralizacije ili decentralizacije države, pri čemu su jedni za nefunkcioniranje krivili centralizaciju, a drugi decentralizaciju sve dok zemlja nije dovedena do raspada. Vidite li slične tendencije u BiH?

Te tendencije su već na djelu. Taj proces u BiH mnogo zavisi od političkih koncepata i orijentacije Srbije i Hrvatske. Smatram da se dominacija neke nacionalne grupacije, nekog entiteta, ne može zamisliti. Ako se ide na neku perspektivu razvoja BiH, onda mora doći do konsenzusa koji je u slučaju Jugoslavije propušten. Taj konsenzus bi vjerovatno podrazumijevao minimum zajedničkih funkcija koje bi bile efikasne i koje bi osiguravale ravnopravnost svih građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost, a ostatak odgovornosti bi se prebacivao na druge, niže dijelove vlasti.

NV: Ipak, decentralizacija, posebno ako vodi ka etnoteritorijalizaciji, izaziva strah od disolucije?

Decentralizacija je u suštini duh vremena. Ona nije samo zadovoljavanje političkih prava, decentralizacija uvećava sve energije društva jer omogućava postizanje nečeg što nikad ne može uraditi jedan centar ma koliko bio efikasan. To je, naravno, idealna projekcija. Koliko je ona ostvariva, zavisi od zrelosti političkih i intelektualnih elita u BiH, ali mislim da ona mora biti prisutna kao alternativa.

NV: Historija Jugoslavije nas uči da je krajnji cilj gotovo svake nacionalne elite u jednoj višenacionalnoj državi nezavisnost. Postoji li s tog aspekta opasnost od nestanka BiH?

Ne vjerujem u takvu perspektivu. Ona se može odnositi na neke političke ambicije, ali tu postoji međunarodni faktor koji neće biti naklonjen novoj podjeli BiH koja teško može proći bez unutrašnjih sukoba.

Latinka Perović je srpska historičarka i političarka. Rođena je 4. oktobra 1933. godine u Kragujevcu. Bila je sekretar Saveza komunista Srbije od 1969. do 1972. godine, kad je zajedno s Markom Nikezićem i saradnicima smijenjena pod optužbom za anarholiberalizam. Od tada radi na proučavanju historije moderne srpske države. Radila je na Institutu za noviju istoriju Srbije od 1976. do 1998. godine. Autorica je više studija, knjiga i naučnih priloga.