-TopSLIDEKultura

Mustafa Spahić: Demagogija 

Piše: Mustafa Spahić

U svom izvornom i sadržinskom značenju demagozi se postavljaju i predstavljaju ispred naroda kao da ga predvode, a, ustvari, radi se o vještim obmanjivačima i politikantima koji se ulaguju pred zaostalim slojevima masa i obećavaju im da će ispuniti sve njihove potrebe, želje i zahtjeve ukoliko njima povjere uloge, funkciju i vlast. Takvi ljudi nikada nisu ni pravi državnici ni pravi političari, nego politikanti koji radi ostvarenja, prije svega, svojih projekata i ciljeva, ponajprije političkih, maksimalno špekulišu i manipulišu s predrasudama, stereotipijama i političkom nepismenošću većine naroda da izazovu nezadovoljstvo, nered i promjenu vlasti. Ono što demagozi obećavaju narodu da će ispuniti i ostvariti, bez obzira što to nikada niti žele, niti misle ispuniti za narod koji se hvata i lovi na riječ, šarenlaže i robu od nevidiša predstavlja, bez ikakvog razmišljanja i pitanja da li je to uopće moguće, neodoljiv izazov.

Kako je primijetio James Clark: „Politikanti, manipulanti i demagozi misle na sljedeće izbore, a državnici na budućnost i sljedeće generacije.

Malo je ko od ljudi opisao i objasnio ambijent i kontekst u kojem se javljaju i djeluju demagozi kao Aristotel u „Politici“: Demagozi se javljaju tamo gdje zakon nema vrhovnu vlast. Tu narod postaje monarh, jedan vladar sastavljen od mnogih, jer vrhovnu vlast imaju mnogi, ne kao pojedinci, već kao cjelina. Takav narod, pošto je kolektivni monarh, zahtijeva da vlada sam, zato što se ne potčinjava zakonu i njegova vlast postaje despotska, pa su kod njega laskavci na cijeni. Takva vrsta demokratije je ono što je tiranida (tiranija) među monarhijama. Stoga je karakter tih dviju vlasti isti, i jedna i druga ugnjetavaju bolje građane i, što su ovdje odluke naroda, to su tamo naredbe (nigdje zakona i procedura u oba slučaja), jer što je ovdje demagog, to je tamo laskavac. Demagozi su krivi što narodne odluke (nacionalni interesi) imaju veću moć i snagu nego zakon, jer oni prenose sva prava na narod. Na taj demagoški način i oni sami postaju moćni zbog toga što je vrhovna vlast u rukama naroda, a upravo oni imaju najveći uticaj na mišljenje naroda, jer narod njih sluša. Uz to oni (demagozi) i kada optužuju organe vlasti, govore da narod treba da sudi (mimo ustava); tako ruše sve vlasti (institucije, organe, ustanove, poredak, Ustavni sud, a tada se postiže anarhija, a ona je opasnija i pogubnija od svake vlasti). Takvoj demokratiji moglo bi se s pravom prigovoriti da nije uopšte državno uređenje, jer tamo gdje ne vladaju zakoni (nomokratija) nema pravog državnog uređenja. Vlast zakona treba da se odnosi i proteže na opće slučajeve, a u pojedinačnim slučajevima treba da odlučuju organi vlasti“.

Što u jednoj državi, na temelju ustava, manje odlučuju zakoni, veći utjecaj na državni i politički život imaju laskavci i demagozi. Nepremostive prepreke za izbor najboljih politika, uređenja, sistema, poredaka, kadrova i funkcionera su demagozi i laskavci.

Jedini ljudi koji su u svemu gori od političkih demagoga i laskavaca su nacionalistički laskavci i demagozi s političkim ambicijama. Za razliku od običnih laksavaca i demagoga u politici kojima je jedini cilj domoći se pozicija i vlasti nacional-politički laskavci i demagozi dovode političke izbore do apsurda, a državne organe, institucije i ustanove do paralize i moćne nemoći. Zato što se u Bosni i Hercegovini najmanje provode odluke Ustavnog suda to je država u kojoj zakon ima najmanju težinu u Evropi, a nacionalistički demagozi i laskavci najveću težinu.

Demagozi i laskavci caruju i imaju težinu i moć u narodima i državama u kojima se iznutra nacionalno postavlja ispred i iznad svega, tamo gdje ustav i zakon nemaju vrhovnu vlast i gdje narod u kandžama mitološko-magijsko-pagansko-animalističkih stereotipija i predrasuda kolektivno živi u političkom neznanju i neprestanom strahu od teorija zavjere. Evo šta primjećuje Bertolt Brecht o političkoj nepismenosti: „Najgora od svih vrsta političke nepismenosti je politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne sudjeluje u političkim događajima. On ne zna i ne povezuje da troškovi života: cijene graha, ribe, brašna, stanarine, cipela i lijekova ovise o političkim odlukama. Politički nepismena osoba je toliko zaslijepljena da ponosno (kiburom, op.a.) govori kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađaju: prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari – korumpirani i potkupljeni od lokalnih i multinacionalnih firmi“.

Još u 8. stoljeću imam Šafija upozorava ljudstvo: „Gora je i teža po posljedicama, godina anarhije od šezdeset i sedam godina diktature“. Kao što je unutrašnja podloga nacije animatizam, a vanjski okvir država, nacija je gluhonijema bez ideologije kao lažne i postvarene svijesti, a ideologije i nema bez demagogije, a žreci, šamani, gurui i sahiri demagogije su laskavci i demagozi. Ambijent za demagoge su bezakonje, anarhija i politička nepismenost i neznanje naroda koji živi u zakovanim zabludama.

Kur’an upoznaje i upozorava Poslanika, a preko njega i njegov ummet na zamke i čarobne varke i obmane demagoga i laskavaca: „Ima svijeta čije te riječi i besjede u životu na ovom svijetu oduševljavaju i ushićuju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka i garanta za ono što je u srcima njihovim. A takvi su najljući i najžešći protivnici i neprijatelji. Čim zavlada neki od njih i dočepa se položaja, moći i vlasti, svom snagom se trudi i nije ga moguće odvratiti od njegovog nauma da na Zemlji fesad – nered čini, ništeći usjeve i stoku ili biljni i životinjski svijet! A Allah fesad – nered ne voli. A kada mu se kaže: Boj se Allaha! – on onda iz inada i prkosa griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno i užasno boravište i stanište“. (Bekara, 204-206)

Ne kazuje narodna mudrost tek onako ko hoće da brzo i podrobno upozna insana neka s njim putuje, trguje i neka mu povjeri vlast i položaj. Poslanik u hadisu navodi osnovne vrste i obilježja demagoga, laskavaca, munafika, licemjera, janusovaca, hipokrita, dvoličnjaka: „Osoba kod koje se nalaze ova četiri svojstva pravi je i potpuni munafik, licemjer, a kod koga se nađe jedno od njih – on posjeduje svojstvo dvoličnjaka dokle god ga se ne okani: kad govori laže, kad obeća prevari, kad mu se nešto povjeri iznevjeri i kad je u sporu, ponaša se nemoralno i prelazi sve granice“.

(Kolumna objavljena u printanom izdanju Preporoda)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close