Muslimanski teolozi i drugi intelektualci na uzici intelektualnog konformizma

Dok se mi muslimanski intelektualci u BiH dogovorimo oko ključnih pitanja naše stvarnosti (šta smo i ko smo), posebno muslimanski teolozi koji još nisu sigurni ili su baš to – “teolozi”, ili su “učitelji vjere”, ili su “misionari islama” ili… ili…, dotle nas nesnošljiva šutnja o pitanjima od odsudne važnosti za svijet i modernu civilizaciju, o kojima su naša kazivanja trebala biti glasnija od svih, zapravo nesmiljeno osporava, i to i kao intelektualce i kao, napose, muslimanske teologe, i kao one treće, i ine.

(Preporod.com)

Moguće je zaključiti da “muslimanski intelektualci” i “muslimanski teolozi”, pa ma šta to značilo danas, šute jer ih nema, ili ih tek toliko ima da bi oni prvi mogli biti pobrojani na prste dvije ruke, a oni potonji na prste jedne ruke. Doduše, zahvaljujući priličnome haosu u bosanskom postratnom obrazovnom sistemu, BiH je doslovno “nakrcana” nastavnicima i studentima, ali i “patvorenim učiteljima vjere” uglavnom odnjegovanim širom svijeta, no, često na univerzitetima uspostavljenim upravo kao “produžena ruka” think-tank instituta, te, time, upitne moralne kredibilnosti. Ti nastavnici s visokim akademskim gradusima posjeduju formalno obrazovanje, ali iza takvog obrazovanja, nažalost, ne stoji ni suštinsko znanje niti punovažna duhovna kultura. Nekada se stječe dojam da se u našemu odnosu prema suvremenome društvu i globalnim procesima ponašamo poput pravih sakupljača pljeve u kojoj odavno više nema zdravoga zrna da se od nje pripravi kruh duha i mudrosti tako potreban svakoj živoj duši.

Ima BiH, dakle, mnogo “akademskih građana”, međutim, čini se da je glavna odlika velikoga dijela akademske javnosti danas jedno univerzalno neznanje te egzistiranje, istina – šačice intelektualaca koji bi mogli štošta reći, ali, iz njima znanih razloga, ne govore, naravno – čast iznimkama. Ponovno – nažalost, javnim prostorom u BiH dominiraju “učitelji vjere” svih mogućih profila, ali koji, barem ih sadržaj njihove angažiranosti tako definira, uopće nisu svjesni koliko ne znaju. Moramo otvoreno reći, primjetna je, mada brojno još neznatnija, šačica muslimanskih teologa, no, koja je, uglavnom budzašto, “prodala pravo” na vlastito i odgovorno mišljenje, ponovno – čast rijetkima među njima. Stoga, nije začudno što ovu nepodnošljivu šutnju ne dokinu oni koji ne znaju, jer naprosto ne znaju ili ne znaju da ne znaju koliko su nesposobni, pa kada se, pokadkad, i odluče da “mudro” i “učeno” kazuju, njihovo kazivanje koncentrira se na daleke i minule sisteme mišljenja i vrednota, baš one u kojima je uvijek bilo više mraka, barbarizma i tmuše negoli svjetla, znanja i mudrosti. U bosanskoj javnosti, profil takvih muslimanskih intelektualaca doživljava se kao stanje ljudi, gle paradoksa, sa vlastitim glavama na ramenima, ali sa pameću i bajatim znanjima nekih davno umrlih ljudi u njima. Stoga se u našim analizama veoma mnogo priča, ali malo toga, ako uopće išta, kritički i odgovorno kaže. No, izostanak zrelog i odgovornog kritičkoga mišljenja savrešeno odgovora međunarodnim projektima kreiranja općega haosa u svijetu, koji izostanak te intelektualne hrabrosti podstiču toplim preporukama za svaku “stolicu” te podrškom tim istim osobama da se late svakog, ali baš svakog žezla: religijskog, političkog, akademskog, državničkog… Naprosto, odricanje od “moći nepokornosti” (Ž. Pajić) istodobno u suvremenome društvu kao da transformira čovjeka koji postaje kao rođen za sve, a takvu lahkoću postojanja i beskrajnu, ali krajnje neodgovornu, slobodu bahatosti izobilno dariva njegovo neznanje i bezdana lakomost za svim onim čemu nije, objektivno gledajući, ni dorastao. Djelujemo poput ljudskih, duhovnih, etičkih i moralnih slabića koji se, u svome blaženom samoljublju, dok crpimo prebogato nasljeđe istinskih duhovnih gorostasa, lupaju po prsima i dive “svojoj veličini”.

Ukoliko bi uopće bilo moguće gradirati odgovornost, sigurno da će najveći povijesni teret snositi oni, makar i rijetki, muslimanski teolozi i intelektualci koji bi mogli štošta učiniti da stvari barem ne budu gore za modernu civilizaciju, posebice za islam i muslimane u BiH i oko nje. Umjesto toga, na našu zajedničku sramotu, u svakodnevnome ophođenju ne osjećamo smetnju nedostojnijima od sebe držati skute, podilaziti im, služiti im, ugađati i na svaku njihovu inicijativu revnosno klimati glavom. Zvuči depresivno ali beskrajnu šutnju na općeljudske patnje, muke svakoga čovjeka, moguće je njegovati samo unutar skupina podmićenih, korumpiranih, “kupljenih” i ucijenjenih, odnosno onih kojima je, naprosto, podilaženje bilo kojoj grupi koja nosi bilo kakvo žezlo u rukama, najviša vrlina i najprirodniji životni stav. Nažalost, naša šutnja za nas je postala prirodno “stanje govorenja”, mrak nam je tek zeru manji od svjetla, smrt nam je drugo ime za život, konformizam najviši izraz slobode, a udvojeni moral prirodno stanje duha. Kao takvi, nažalost, nemamo sposobnosti niti hrabrosti da identifikujemo odnosno imenujemo probleme i pojave njihovim pravim imenom, a kamoli da se odgovorno bavimo njihovim uzrocima.

 

Iz teksta  Nasilje kao sopstveni proizvod moderne kulture u Preporodu od 1. decembra

 

Katedra za akaid (dogmatiku), tesavvuf i uporedne religije

Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

Prof. dr. Adnan Silajdžić

Prof. dr. Rešid Hafizović

Doc. dr. Samir Beglerović