Televizijski jezik: Neće jezik nego pravo

Televizijski jezik uvijek uključuje i određene vrijednosti. To je slučaj čak i kada se radi o terminima koji se naizgled čine potpuno neutralnim. Jezički izbori koje bh. novinari prave odslikavaju političke podjele u zemlji. To je bio slučaj sa nedavnim napadom na policijsku stanicu u Zvorniku, kao i sa najnovijim napadom na premijera Vlade Srbije u Potočarima

Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

Napad na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u Srebrenici u medijima je najčešće imenovan kao napad, mada su korišćeni i termini “pokušaj atentata” (primjer preuveličavanja) ili “incident”, poslije čije upotrebe događaj uglavnom nije opisivan (primjer minimiziranja značaja onoga što se desilo). To nas stavlja pred pitanje da li je svaki medij neminovno osuđen na izražavanje subjektivnog stava u trenuku kada se vrednosno odredi prema događaju, ili uvijek postoji način da se događaj poima nepristrasno? Čak i da uvijek postoji način nepristrasnog određenja, ili, realnije definisano, uravnoteženog pristupa koji je spreman javnosti izložiti više kvalifikacija, mediji se nerijetko odlučuju za upotrebu dominantne kvalifikacije. Ili za pretežnu upotrebu specifične kvalifikacije. Motivi mogu biti različiti, od činjenice da se radi o mediju čija je uređivačka politika politički jasno isprofilisana, do senzacionalističkih poriva koji utiču na pojavu podrazumijevajuće simplifikacije realnosti.

U slučaju napada/pokušaja atentata/incidenta na srpskog premijera, vrednosne kvalifikacije su štrčale u mnoštvu drugih plasiranih informacija bojeći vijest političkim određenjem. Jer kvalifikativi zapravo gledaocu insinuiraju kontekst, pa čak i šta se zapravo dogodilo, ko su eventualni počinioci onoga što se dogodilo, ali i zašto se dogodilo to što se dogodilo? Njihova pretjerana upotreba ocrtava moć, ali i vrstu moći (tumač stvarnosti) na koju medij pretenduje. Tradicionalni medij uvijek gradi narativ u koji su učitane konotacije, pa i onda kada priču saopštava datim videosnimkom, jer počiva na unaprijed pripremljenoj i zadatoj uređivačkoj koncepciji, koja opet zavisi od vlasničke strukture.

Bosanskohercegovački mediji, ako je suditi prema ATV-u i Face TV-u, ali i mnogim drugimmainstream glasilima, odlučili su sporni događaj u Srebrenici markirati jakim jednostranim atributima (“pokušaj atentata” ili “inscenirani napad”), posebno u izvjesnim prilozima koji su primjer neukusnog pretjerivanja. I sam termin “napad na premijera Vučića” nije uspio postići konsenzus, kao neutralni pojam prihvatljiv različitim interpretacijama, pa su ga jedni koristili odviše često, a drugi rijetko do potpunog izbjegavanja. I na tom smo mjestu mogli vidjeti da tzv. neutralni pristup takođe može biti izigran, te da mediji svoju političku orijentaciju mogu propagandistički prakticirati poigravanjem sa objektivnošću. Odnosno, njenim doziranjem. Ali i da događaji jakog simboličkog i političkog značaja po pravilu ne dobijaju tretman uravnoteženog pristupa i da se tu gubi svaki osjećaj javne odgovornosti. Mediji se pretvaraju u navijačku tribinu, što bi možda čak bilo prihvatljivo ako se kanimo moralističkog puritanskog prezira, ali kada bi postojao prostor namijenjen i navijačima gostujućeg kluba. A taj prostor se pak može ispuniti, tj. osmisliti kroz dijaloške forme, ili kratke polemičke sadržaje, u kojima se moderiranom diskusijom obrađuje sporni događaj, njegove implikacije, značaj i sl.