Opet nam vrijeđaju inteligenciju
Mrcvarenje se nastavlja
Bilo bi nemalo pretenciozno reći da nisam mazohista jer po vlastitom izboru živim u Bosni i Hercegovini, ali moram primijetiti da mi je bilo lijepo u ovoj predizbornoj kampanji. Malo su nam kad dosad – kao sad – izvrijeđali inteligenciju (ako se iko ko još živi u Bosni i Hercegovini može pohvaliti tim Božijim darom).
Pošteni i pravedni
Ali, kad bi se čovjek mogao odreći zdravog razuma i sve ovo shvatiti kao veliku šalu, pozorišnu predstavu ili, makar, loš reality show, onda bi imao razloga od srca se ismijati nenabrojivom mnoštvu nesuvislosti, besmislica, nelogičnosti, nevjerovatnoća… U najkraćem, neviđenih budalaština. No, kako su glumci smrtno ozbiljni, a prizori po svemu umnogome nalik na odigranu, odglumljenu, izgovorenu, prešućenu… kakvu god, ali kliničku dijagnozu, sumnjam da je ikome do smijeha.
Ne mogu se baš pohvaliti da sam shvatio zašto se svi – takozvana pozicija i takozvana opozicija – pozivaju na sudbinsku određenost, historijsku specifičnost, neku presudnu karakteristiku izbora i po čemu se, makar kod nas, jedni razlikuju od drugih (svih prethodnih)? Isto tako, ni autori, a naročito korisnici, tih ontoloških i eshatoloških izjava nisu se potrudili da ponude bilo kakva, a kamoli prihvatljiva objašnjenja takvih odrednica.
Znam, tamo (u politici) niko ne valja i svi su isti, pokvareni. A, može li biti da su u politici oni što ne valjaju upravo zato što (u politici) nisu oni koji valjaju i oni koji nisu pokvareni!? Možda zato što, usprkos sveopćem, svejednako pravovjerničkom i heretičkom, građanskom i nacionalnom, multietničkom i višestranačkom, uniformnom i bezrezervnom, proklamiranom i zagovaranom zalaganju za poštene, pravedne, pristojne, obrazovane i nepotkupljive ljude na bilo kojoj poziciji i na svim razinama, i nije nam baš drago kad neko takav bude imenovan i postavljen.
Ono što pouzdano znam je da su Italijani prvi u svijetu koji su praktično pokazali da su shvatili suštinu politike. Oni su, naime, prvi u politiku uveli (bivše) profesionalne porno-zvijezde, fotomodele i manekenke. Njihov primjer je ubrzo prihvatio gotovo cijeli svijet. Premda smo, kažu, kad odemo vani, među najboljim, najstručnijim i najprofesionalnijim u svim poslovima i oblastima, i u tom domenu kod nas su u politici samo amateri. I amaterke. I kao takvi bolje su plaćeni od neurohirurga.
Zašto se svi pozivaju na neku presudnu karakteristiku izbora
U međuvremenu, nacionalno koncentriranje i zaokruživanje teritorija s narodnim/etničkim većinama gotovo je završeno. Nacionalne manjine zaostale u manje ili više čistim etničkim prostorima uglavnom su dekorativne i(li) mimikrijske prirode i služe samo da se eventualni protivnici politika koje su dovele do takvog (tro)rasporeda snaga “ne dosjete”. Da ne bude kakve zabune, cilj je (od)uvijek bio, jeste i bit će novac, a politika je najunosniji biznis. Kod nas se politikom bave isključivo dokazani demokrati: nacionalisti, ljevičari(?!) i građanski aktivisti.
Nacionalista je čovjek koji ne zna ništa raditi, od kojega niko nema nikakve koristi i koji, da nije nacionalista, ne bi bio ništa i niko za njega ne bi čuo. No, nažalost, ni ljevica nije ništa bolja, a “ono” između te dvije krajnosti što sam svojevremeno definirao kao građanski fundamentalizam odnedavno je poprimilo sve karakteristike vulgarne građanštine. I svi oni, zahvaljujući nama, imaju svoj dio “kolača”. Kad-i-kad je Luigi Pirandello rekao: “Kada je vlast u rukama samo jednoga, taj jedan zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge; ali kad mnogi vladaju, onda misle samo na to kako da zadovolje sebe i tada imamo najgluplju i najodvratniju tiraniju, tiraniju pokrivenu krabuljom slobode.” Nisam sasvim siguran, ispravite me ako griješim, ali mislim da nema zemlje na svijetu u kojoj zvanično, sistemski, institucionalno, istovremeno – kao pozicija ili opozicija, gotovo da uopće nije bitno – vlada veći broj ljudi.
U svakom slučaju, činjenice govore da je sve vrijeme, bez obzira o čemu se pričalo i šta god se radilo, ustvari, bila riječ o putu ka razdruživanju i da je sve to, uključujući i silne predizborne, izborne i međuizborne kampanje, nužno, neumitno, i svjesno vodilo ratu i to samo da bi se “politike” i postupci mogli opravdati uvijek dobrodošlim: “…samo da rata ne bude!” Takvo stanje moguće je održati samo silom, onom za koju nema dvojbi da je to što jeste ili, pak, onom za koju nikad niste sigurni je li provođenje ili kršenje zakona, ljudskih prava i/ili slobode. Kakogod, “kad državnik upotrebljava silu, bilo javno ili, pak, tajno, tiho, podmuklo, to znači da je slab. Samo se slab čovjek mora latiti sile. A sve što je stečeno silom, silom se mora i vratiti, prije ili kasnije. To je sudbina svih silnika, prošlih, sadašnjih i budućih. Da ne bi bilo tako, vladar mora znati održati blagošću ono što je osvojio silom.”
“Sila je – kaže Albert Einstein – oduvijek privlačila ljude niska morala, i vjerujem da – bez izuzetka – genijalne tirane nasljeđuju nitkovi.”
Prevelike ovlasti
Ako je Konfucije u pravu, a trebalo bi da jeste jer je u mnogočemu bio, kada kaže da narodom nije moguće vladati ako “ljudi na nižim položajima nemaju povjerenja u one iznad sebe” i ako je najbolji pokazatelj da vladaju opaki i neznalice, činjenica da vrlina i dobrota nisu u cijeni, jer je prvi mrze, a drugi je ne poznaju” i ako su palate najraskošnije tamo gdje su žitnice najpraznije”… i ako je “najbolja je vladavina ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima” čak i tamo gdje su zakoni “kao paukova mreža: hvataju samo male muhe, dok velike s lakoćom tu mrežu rastrgnu” i ako se “nikada ne može imati čvrsto povjerenje u vlast prevelikih ovlasti” jer “što je veća vlast, to je strašnija njena upotreba”, onda je sasvim jasno zašto se mudrost mjeri brojem lajkova i zašto je i za što je desnica, a za što ljevica i šta je u sredini.
Ponavljam, znam da je življenje u ovoj zemlji po svaku cijenu na rubu dijagnoze dostojne kliničkog liječenja. Ili, u najboljem slučaju mazohističko iživljavanje nad samim sobom. Ali, kako je provođenje politike zanimanja samo za teritorije na kojima većinski živi samo jedna od tri etnije konačno pri kraju, živo me zanima šta će sad?
Prema svemu sudeći, mislim da nema boljeg izraza, mrcvarenje se nastavlja.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz
