Mr. Marjan Hajnal: Najgore što se posljeratnoj Bosni moglo dogoditi je dolazak na vlast notornih kriminalaca
Bosna se kreće rastrgana preko dva kolosjeka. Htjela bi biti dio Europe, što fizički i jeste, i to uglavnom premošćena preko nas i našeg investiranog duhovnog i fizičkog kapitala u njen oporavak, ali, mračne sile vuku je u Srednji vijek. Korupcija, bezvlašće, narko-teror, reketiranje, nepotistički monopol, nezaposlenost, religijski fanatizam, socijalna ugroženost, aparthejd, to je presjek trenutnog stanja u Bosni….
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
Dragi i poštovani Prijatelju i suborče! Kada smo prije nepune dvije godine radili prvi naš međusobni intervju i moj 300-ti, (jedan od tzv. jubilarnih), Ti si mi tim povodom poželio da tu svoju nisku udvostručim. Uz dobrodošlicu u broj 500, nameće se i pitanje (i šala, više na vlastiti račun): da li da do slijedeće stotke malo razvučem pa da poživim više od jedne godine, ili ćeš mi Ti poželjeti još koju stotku?
Mr. HAJNAL: Hvala Ti poštovani kolega Bedrudine na još jednoj ukazanoj prilici i časti da skupa obilježimo Tvoj lijepi „Jubilej-500“. Prijatno sam iznenađen vitalnošću Tvog istraživačkog duha koji ne posustaje u optimističkoj potrazi za istinom, pravdom, za čovjekom. Hvala što me vidiš kao suborca na istom putu, ali, moram to glasno priznati, malo je još ostalo takvih neumornih pregalaca poput Tebe, ne samo u domenu žurnalistike, već i u domenu humanizacije međuetničkih i međureligijskih sfera. Na zadivljujući način uspijevaš povezati u kratkom vremenskom rasponu veliki broj kvalitetnih sugovornika. Ako je neko samo pokušao da napravi bar jedan zaista dobar intervju, upoznao je kompliciranost procedure. Već pripremno vrijeme analize biografije i djela intervjuirane osobe podrazumijeva ogromnu energiju potrebnu za čitav put od uspostavljanja kontakta do finalne prezentacije, zatim, tu je selekcija informacija, formuliranje pitanja, u što je uključena i povremena razočaranost u one koji su odustali, a nisu se udostojili ni najkraćeg osvrta, da ne govorim o njihovim izostalim isprikama za Tvoj neuspjeli pokušaj da u ime općeg dobra otkriješ još jedno zlatno zrnce tajne o neophodnosti zajedništva. No, bitni su ostvareni rezultati. Skoro nedostižnom (dosadašnjom) cifrom intervjua nadmašio si vjerovatno i najveće entuzijaste novinarstva. Svojim odlično posjećivanim blogom stvorio si moćan medij informiranja manje upućenih o skoro svim relevantnim činjenicama vezanim za prostore zajedničke nam otadžbine bosanske, i šire. Podrazumijeva se, želim da nastaviš svojim dinamičnim tempom, da i ovaj broj udvostručiš. Neka Te zdravlje posluži, a razgovora će očigledno biti još mnogo, na radost svih nas koji smo imali zadovoljstvo da se bar ovim virtualnim putem družimo sa Tobom.
Bosna je naša svakodnevna tema, naša preokupacija i, da budem još konkretniji – rana neprebolna. Od lani na ovamo, odnosno od vremena našeg posljednjeg javnog dijaloga dešavalo se štošta, naprimjer u Bosni i u vezi s njom, ili se nije mnogo toga desilo a trebalo je, barem s pozicije onih koji je vole. Šta bi Ti bitnoga izdvojio od toga, odnosno od događaja koji su se desili i onih koji nisu, a trebalo je da se dese, barem po nama i mnogim drugim?
Mr. HAJNAL: Uvriježena je predrasuda da očekivanja idealista često nose notu nečeg nerealnog. Zato većina neprosvijetljenih duša olako otpisuju i ideale i njihove nositelje. A bez ideala se ne može zamisliti kulturološka dimenzija razvitka. Od idealista nema tragičnijih kreatura u Univerzumu. Njihova je tragična kob da trpe, a često i ginu zbog budala (obrćem tezu jednog od njih, branitelja zlikovačke ideologije: „Za ideale ginu budale“). Iako i nisam imao iluzije o velikoj promjeni, ipak sam se potajno nadao da će bosanski patrioti smoći snage da prevaziđu nametnute im, izmišljene, u vanrazumlju inducirane razlike. Na trenutak je zasjao zračak nade u ujedinjenje samosvijesti tokom velike političke afere matičnog broja rođenih, ali, sve se završilo blagim protestima. Već više od tri decenije sistematski proučavam naučne aspekte revolucija, antirevolucija, kontrarevolucija, re-evolucija, involucija…, o čemu sam napisao knjigu „Horizonti humanizma i transformacija vremena“. Zagovaram revoluciju humanosti i kulture. Nisam apologet vandalskih demonstracija praćenih ubijanjem, paljevinama, silovanjima, demoliranjem i pljačkom, ali nisam ni pobornik beskičmenjaštva. Moj zaključak nekom će se učiniti grub, ali, on odražava činjenično stanje: narod je izgubio svoj bosanski ponos, potonuo u iluzorni kleronacionalni srednjevjekovni fetišizam idola, klonuo je i predao se stihiji. Ako bebe koje umiru nisu bile dovoljan povod da se svim metodama pasivnog bojkota i aktivnog otpora iz Parlamenta izbace pristrasni primitivni nacionalisti, paraziti i neprijatelji naroda na čiji račun sjajno žive, šta još veće i važnije od toga može da pokrene nešto što neodoljivo podsjeća na žabokrećinsku mrtvaju? Uzrok pasivnosti je u podjelama. Buridanov magarac je uginuo od gladi, isfrustriran dilemom kom plastu sijena da krene, lijevom ili desnom. Bosna nije magarac, ali je pretovarena samarima onih koji je eksploatišu, po njoj krčme, kradu sve što stignu i prodaju u bescijenje ono što i nije njihovo. Ona ne treba da se okrene nikome. Bosanci neće pomrijeti od gladi, nije Bosna neka pustinjska bezvodna afrička zemlja. Svi bi morali zasukati rukave, a umišljenim snobovima, tajkunima, ratnim profiterima koji su najčešće samo prikriveni zločinci, morali bi se izbiti iz ruku aduti pomoću kojih sebe promoviraju u oligarhijske tehnomenadžerske aristokrate, a prost narod tretiraju kao svoje roblje. Politički gledano, Bosna treba da ostane nezavisna, u sebi, za sebe, ali nefrustrirana prolaznim slabostima. Izvjesnih pomaka ima, samo su puževski spori, i nisam ubijeđen da li su plod slučaja ili sistematskog planiranja i projektovanja budućnosti. Opći je utisak da moćni vanjski agensi u koordinaciji sa domaćim trojanskim virusima pronalaze „plodno tlo“ za inhibiranje i opstrukciju svih konstruktivnih akcija što bi dovele do preporoda cjelokupnog društva. Međutim, te akcije se moraju provesti prvo u duhu, a on i dalje nesamospoznat luta po strnjištima i jamama onog drugosvjetskog i ovog posljednjeg užasa. Prošlost je prošlost, ko ne može i ne želi, ne mora je ni zaboraviti, niti oprostiti, ali, ne može se zauvijek ostati okamenjen u tamnici recikliranog pluskvamperfekta. Spoznaja mogućnosti civilizacijskog progresa je nepovratan i nezaustavljiv proces vođen umom opredijeljenim za zdrav život. Treba samo znati kako živjeti u što humanijim uslovima. Bez humanosti caruju sepsa i gangrena duhovnog bića. Niko bolesniku ne može pomoći ako on hipohondarski istrajava u svojoj bolesti, pravoj ili predimenzioniranoj. Gore od rana prošlosti je samo ne htjeti ih preboljeti. Tad one postaju ne samo neprebolne, već i fatalne. Iskreno se nadam da ćemo to uvidjeti i uložiti maksimalne napore u pravcu samoozdravljenja.
Ja imam ovakva, višegodišnja iskustva: iz svoje egzilske perspektive drugačije percipiram neke stvari u Domovini i u vezi s njom i dotičem ih, a kada odem tamo, te stvari i te teme skoro da nemam s kim da dotaknem. Hoću da kažem, život, ali onaj tzv. realni, teče ipak tamo i ljudi su okupirani s time kako da prežive, dok ih ne interesira ono što zovemo politikom, ali koja se itekako bavi s njima i s nama. Kakva su Tvoja iskustva u vezi s tim?
Mr. HAJNAL: Dijelim Tvoje mišljenje. „Inficirani“ standardima zapadnog svijeta imamo kreativno izmijenjen pogled na Bosnu, ali realnost u samoj Bosni iznevjerava naša očekivanja. Sa nama iz egzila niko ne vodi nikakav dijalog, kao i da ne postojimo. Duboko vrijeđa i obeshrabruje to arogantno omalovažavanje. Bosna se kreće rastrgana preko dva kolosjeka. Htjela bi biti dio Europe, što fizički i jeste, i to uglavnom premošćena preko nas i našeg investiranog duhovnog i fizičkog kapitala u njen oporavak, ali, mračne sile vuku je u Srednji vijek. Korupcija, bezvlašće, narko-teror, reketiranje, nepotistički monopol, nezaposlenost, religijski fanatizam, socijalna ugroženost, aparthejd, to je presjek trenutnog stanja u Bosni. Šta činiti da bi se ono prevazišlo? Prije svega, bez imalo sentimenata potrebno je razračunati se sa defetistima. U defetiste spadaju i svi „visoki predstavnici“ europskog diletantizma. Nema opasnijeg soja ljudi od njih. U sve unose bolesnu sumnju i razdor. Sve „znaju“, ali će opstruirati svaki pozitivan korak. Oni maliciozno truju i samu nadu u bolju budućnost. Ja bih raspustio Vladu i sva ministarstva u kojima su sve sami pro-daytonski defetisti-veleizdajnici, centralizirao bih komandu ojačane i rekonstruirane nazavisne armije i policije, zaštitio bih sudstvo i postavio oko njega neprobojan štit koji nijedan institucionalni subjekt ne bi mogao narušiti, obnovio bih privredu u svim devastiranim sektorima, uveo bih katastarski zemljišni limit, zaustavio stečajnu likvidaciju i prodaju privrednih pogona od vitalnog značaja, obezbijedio maksimalnu zaštitu šuma i energetskih resursa, osujetio bih samu ideju podjele škola prema religijskoj opredijeljenosti, ujedinio bih zemlju milom ili silom, besposličare i smutljivce protjerao, ili im dao šansu da rade na selu. Nema reforme državno-političkog sistema bez privredne i agrarne reforme. U Bosni osim najtežih invalida niko ne bi smio biti nezaposlen. Obezbjeđivanje uslova za preživljavanje gladnih i nezbrinutih riješio bih otvaranjem velikog broja posve samostalnih seoskih zajednica po uzoru na izraelske kibuce. Za sve to bila bi mi potrebna grupa eksperata koja ne bi brojala više od trideset ljudi. Pored grupe naših, mogu se angažirati stručnjaci iz Japana, Izraela, Kine, Njemačke, Švedske, Dubaija, Vijetnama, Nepala. Doveo bih ih kao volontere, a nagradio ih počasnim bosanskim državljanstvom. Bez razmjene međunarodnih iskustava nemoguće je danas uklopiti se u moderne trendove urbanizma, agrara, visoke tehnologije… Sa trideset pametnih, ali, prije svega, dobronamjernih ljudi, istinskih entuzijasta-humanista, može se napraviti raj. Ali, njih treba naći i adekvatno nagraditi. U tom pravcu usmjerena su moja očekivanja. Kada će se nekome upaliti lampice i shvatiti da je ovo o čemu govorim izvodljivo i jedini ispravan put dobar svima, pitanje je vremena, ali treba nam biti jasno da Bosna ima visok potencijal i šansu u samostalnosti. Imamo sve što je potrebno: vodu, šume, rude, plodnu zemlju. A nažalost, imamo i užasno lijen, razmažen i samodestruktivan narod koji nije svjestan bogatstva i ljepote svoje zemlje, kao ni uzroka i posljedica svoje inertnosti. Mi koji smo vani i znamo kako se naporno u tuđini radi, boraveći povremeno kao domaći stranci u zemlji pramajki, moramo biti frustrirani indolentnošću oficijelnih krugova. Birokratija se ne odnosi prema klijentima kao prema svojim sugrađanima. Dok u Izraelu ličnu kartu ili pasoš dobijem na licu mjesta za sedam minuta, u sarajevskoj pošti mi službenica kaže da dođem kroz dvadeset dana, pa kada sam došao rekla je da ne pripadam toj općini, već tamo gdje sam se rodio, pod piramidama… Pa još dvadeset dana, i za sve drugo identičan ritam čekanja. Tako se ne grade ni povjerenje, ni budućnost. Umjesto da su podaci svih građana kompjuterski arhivirani i dostupni u svakom gradu, o rođenju, vjenčanju, školovanju, službi, smrti. O kreditima i žirantima da ne govorim, na sreću nisam u toj šemi, ali čitam šta se sve ljudima događa, kao žirantkinji u slučaju prevaranta Almira Čehajića-Batka (zbog zloglasnog zločinca sa Grbavice bolje bi bilo da Almiru mijenjaju nadimak):
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/162801-Humanista-ili-vrhunski-manipulator.html
Ali, to je samo jedan od „sitne ribe“ u poređenju sa mnogo krupnijim pripadnicima jata tajkunskih barakuda.
Prije koju sedmicu sam se sreo sa jednim našim mladim postdoktorantom, ali dokazanim patriotom i poznavateljem bh. prilika. Reče mi taj momak, dok me vozio svojim autom do Visokog, do mezara rahmetli Omera Pobrića, da je obišao puno destinacija po svijetu (zbog edukacije, naročito), ali da nema ljepše zemlje od Bosne. Ali, dodao je, to je danas jedna baruština od države i očigledan je kontrast između prirodnih ljepota BiH i naroda, za kojeg je i samokritički upotrijebio termin – “hajvanski”, obrazlažući to da je taj isti narod dopustio sebi preko dvije decenije puno toga, čak previše. Meni je to promišljanje mladog postdoktoranta znakovito i, na neki način, opominjuće. Komentar?
Mr. HAJNAL: „Raj za oko, pakao za dušu“. Ima u tome gorke istine. Ali, ne bi bilo tako da se radi na buđenju samosvijesti, no, najmanje se socijalnih aktivnosti iscrpljuju na tom planu. Osim toga, svi smo puni doktrinarne kritike. I znanje, umjesto da je u funkciji progresa, manifestira se kao energija ruganja samima sebi. Nije potrebno da nam se smiju neprijatelji kad sami sebi služimo za potsmijeh. Već davno sam uočio tu samouništavajuću crtu kod naših sugrađana: suviše smo skloni ciničkom propitivanju i ismijavanju slabosti drugih, introvertno prikrivajući vlastite. Visprenu inteligenciju olako preokrećemo u sitničarsku porugu, tako da više i nije riječ o inteligenciji. Samodestrukcija je skoro neprevladiv problem, a korijeni tog fenomena osvijetljeni su u psihologiji mase. Individualno, jake jedinke u grupi poprimaju odlike alfe-čopora. Ako on vlada oko sebe silom svojih poroka, pridružiće mu se grupa inferiornijih radi laskanja, dodvoravanja, koristoljublja, ili, samo iz hira i nesposobnosti da egzistiraju sami. A bolje je biti sam nego u društvu loših, odnosno, zlih. Neoprostivo je koliko je malo spremnosti na samokritiku. Tvoj mladi kolega je to shvatio, ali, usamljen u spoznaji, nema se s kim suprotstaviti hordi anarhista bezvoljnika. Sve dok se ne skrši dominacija biološke beskrupuloznosti prisutne u divljem čoporu, najgori će biti ljudski hajvanluk kojem nema ravna ni u zvjerinjem carstvu.
Pardon, hoće mnogi u Sarajevu, u BiH da pričaju kada im se spomene, ne politika, nego političari i za mnoge od njih će reći: “To je kriminalac”! Hoću reći da se tamo uglavnom priča o velikom kriminalu i korupciji. Kakva su Tvoja iskustva na ovu temu?
Mr. HAJNAL: Najgore što se posljeratnoj Bosni moglo dogoditi je dolazak na vlast notornih kriminalaca. Oni ne samo da su mahom privredni prestupnici, najčešće se radi i o političkim kriminalcima koji svjesno saprofitski destruiraju tkivo Bosne. Djeluju, dakle, dvostruko negativno. Na vlasti se rotiraju stalno isti uništitelji Bosne. No, krivi su oni koji su metakategorijska supstitucija istih. Kroz psihološku transformaciju likova održava se idolatrija i tako beskonačno po zakonu negativne entropije reciklira destruktivna moć. Ako sam ja mali negativac x, sasvim mi odgovara da imam u vrhu vlasti velikog brata X, osobnog zaštitnika, negativca svih negativaca, kojeg ću podržati, birati, i biti spreman na sve što od mene zatraži, a zauzvrat, biću zaštićen u svim svojim bezakonjima pod njegovim kišobranom, zadovoljan mrvicama koje iza njega ostanu. A ako bi se ikad nad nama nadvila ruka pravde, zna se ko bi od nas dvojice bio žrtveni jarac. U tom prostom mehanizmu trule, prljave, ali funkcionalne simbioze iscrpljuje se sva „pamet“ velikog i malog kriminalca. Ostali dio krivice za takvo stanje snose naivni, demoralizirani, ili, najčešće, bezlični birači. Za njih je dovoljno da neko ima pojavu, odijelo i glas kao Humphrey Bogart. Uz policijski dosje za dodatni imidž, sigurno je da će biti dobar i kao političar. Pri tome se zanemaruje i u potpunosti zaboravlja tjelesno mali i neugledni, pošteni i skromni Mahatma Gandhi, koji je kao duhovni džin izveo Indiju iz kolonijalnog ropstva. Nepoučeni iskustvom komunista i gradnjom njihove karijere slavom i lovorikama, kod nas se uporno maloumno pamti neki greškom dodijeljeni „Zlatni ljiljan“, ali se i ne obraća pažnja na perfidno distanciranje od gorućih tačaka nesloge u regiji i olako se oprašta puzanje pred glavnim rasturačima Bosne. Ima li takvih mazohista među biračima još igdje u svijetu? S jedne strane prisutni su strah od pogoršanja stanja i povratka u haos, glad i potpuno bezakonje, a s druge strane, oligarhija putem korupcije kupuje svoje blagostanje. Silnici na sve strane podmićuju (ili, zastrašuju) svoje neistomišljenike i tako ih drže u narkoleptičkom transu. To zombi-stanje ne može još dugo potrajati, toga su svjesni i oni i njihovi jataci. Nije problem u korupciji, ona je fizička rezultanta koruptivnosti, odnosno, sklonosti rješavanju problema linijom manjeg otpora. To liči na kupljenu ljubav na ulici. Motivi i rezultati političke korupcije i prostitucije su isti. Supstituirana (ili izravna) prostitucija vlasti pogađa odnose na univerzitetima, u zdravstvu, kulturi, i, što je najcrnje, u pravosuđu. Iz tog razloga je prag tolerancije i osjetljivosti na kriminal na nevjerovatno niskom stupnju. Umjesto da se teški prestupnici rigorozno kažnjavaju, oslobađaju se presude „zbog nedostataka svjedoka i dokaza“, čime se direktno ohrabruju i svi oko njih u lancu kriminala. Umjesto da se smanjuje stopa kriminaliteta, ona je u porastu. Izlaz je u pobjedi pozitivnog prava i obezbjeđenju neometanog funkcioniranja nezavisnog nekompromitiranog sudstva. U protivnom, živjelo bi se kao u Meksiku i Hondurasu, gdje niko nije siguran da li će naredno jutro dočekati živ. Stepen okrutnosti tamošnjih bandi i njihove anticiviliziranosti sablažnjava čitav svijet. Ako se mala vatra u opasnom okruženju ne ugasi na vrijeme, dobije se nezaustavljiv veliki požar.
Ali, ako neće narod o politici, o bh. danas i mogućem sutra, hoćemo mi, ma koliko to bilo donkihotski (a jeste, vjerovatno). Dakle, Bosna je teški bolesnik, u to nema nikakve sumnje. Ima li joj lijeka i ima li doktora za tu vrstu bolesti? Ili, liječenje treba pokušati u paramedicinskom sektoru, ako ga ima?
Mr. HAJNAL: Politika je za donkihotski nastrojene rodoljube oduvijek bila polje opasnih iskušenja. Njom se danas uglavnom bave politički nepismeni, mentalno nestabilni, moralno zakržljali poluumovi. Pored takvih samo beskarakterni ljudi mogu biti ravnodušni. Mi se bavimo našim bolom kojeg ne pokušavamo prikriti niti zanemariti ga kao da ne postoji. Uloga bosanskih prognanika je tragična. Nismo ni tamo, ni ovdje, jedni su nas se odrekli davno, drugi nas nikad neće prihvatiti. Nesporna je činjenica da se sa strane bolje vidi, obogaćeni iskustvima i novim znanjima Bosanci su danas priznati kao stručni i vrijedni ljudi, ali u domovini ih niko ne čeka raširenih ruku. Naprotiv, bez i minimalnog pokušaja razumijevanja, meni je, npr., i pored uvida u specifičnost situacije u Izraelu, ne jednom rečeno: „Ostani tamo, ne vraćaj se…“ Znam da je u Bosni teška situacija, ali, neprihvatanje vlastitih građana ravno je samoubistvu. Da budem konkretan, 1997. godine, dok je Bosna još bila sva u ruševinama, na Ff u Sarajevu pitao sam vrlog anti-kolegu Ivu Komšića za mjesto makar asistenta, iako imam iskustvo i kvalifikaciju samostalnog visokoškolskog predavača, a njegov odgovor je bio zastrašujuće arogantan, hladan, u smislu, „puni su kapaciteti“, dok je ih on nepotistički popunio polukadrovima, zauzevši pet mjesta na katedri i ko zna koliko još tezgi, a sve pod pokroviteljstvom mračne organizacije kojoj on najbolje zna ime i bez koje bi bio ništavan, koliko i jeste ništavan. To je ta neprolazna kjerkegorovska bolest, bolest na smrt, bolest sujete, bezrazložne poruge, samodovoljnosti, zavisti, sebičnosti, egocentrične samoživosti. To Bosnu drži u lancima i uništava je kao neprolazni rat. Vanjska opsada je prošla, ali unutarnja, podmukla i utoliko opasnija, ne prolazi i nema nade da će brzo proći. Paramedicinski tretman moguć je u evoluciji svijesti građana koji će prije ili kasnije morati uzeti metlu i počistiti vitalne punktove obrazovanja, kulture, informiranja, zdravstva, pravosuđa, policije, privrede…
U sklopu osvrta na kliničku sliku Bosne, moram napraviti osvrt i na predstojeći popis stanovništva. Brojne su dileme, vode se mnoge rasprave. Izdvojio bih par utješnih tonova:
Direktor Agencije za statistiku BiH Zdenko Milinović, koji je ujedno i predsjednik centralnog popisnog biroa izjavio je: “Statističke institucije nisu kreatori zakona ni međunarodnih standarda o popisu, njihovo je samo da ih provode. Ovo će biti samo popis radi ustanovljavanja stvarnog broja prisutnog stanovništva u BiH i mi na osnovu ovih podataka nećemo praviti nikakve administrativne registre niti će ljudi koji su odsutni duže od 12 mjeseci izgubiti bilo koje svoje pravo kao državljani ove zemlje”.
Glavna metodologinja Agencije za statistiku BiH Nora Selimović: “Popisivane osobe nisu dužne da daju odgovore o etničkoj i vjerskoj pripadnosti ili o jeziku jer je u statističkom smislu odgovor i nepoznato ili ne izjašnjava se. Ipak, popisivač je dužan da upiše svaki odgovor koji popisivana osoba da na ta pitanja, čak i ako se izjasni kao Marsovac”.
Dr. Esad Bajtal:
„Potpuno sam saglasan.
Niko ne smije biti OTPISAN.
I svi moramo biti PROTIV popisa kroz OTPIS bilo koga.
Popis MORA da se tiče SVIH nas.
Jer ovo je Naša Zemlja.
I SVI moramo imati priliku da se izjasnimo.
Onako kako želimo i kako se osjećamo.
Bez ičijeg nametanja i ideologiziranja.“
Mnogo puta smo se složili da je Bosna zemlja puna ljekovitih trava, odnosno bilja, da je, konkretnije, ključ rješenja naročito u njoj samoj. Ali, da li je samo kvaka u Bosni ili i u nekim tzv. centrima moći i kojim, eventualno?
Mr. HAJNAL: Centri moći su religijsko-okultni centri, involvirani u politiku. Mistika je moćnija čak i od ekonomskih interesa. Svijetom vlada magija velikih mađioničara. „Monsanto“ je rezultat iluzija o „natčovjeku“. To nije više teorija zavjere, već je na djelu živa influetna zavjera protiv čovječnosti. Na putu im je i Bosna, puna ljekovitih trava, ali i trava (samo)zaborava koje su domaćim ljubiteljima mistike omiljenije od onih prvih. Jedna od narko-trava je religija, veoma uspješno nikla u bosanskim etno-torovima. Teško je o tome govoriti sa poštenim vjernicima. Tebe poštujem kao jednog od njih, ali znamo da svako doticanje pitanja odnosa religijskih institucija prema državi evocira dilemu u kolikoj je mjeri dogođeni nam rat bio kripto-dominantno vjerski? Jasno, dogodila se agresija, ali, koliko je ona bila inicirana stoljetnim neraščišćenim računima? Crkva nikako ne može da prebrodi svoj moralni poraz zbog Bogumila, Dobrih Bošnjana, i neprekidno se vraća na pokušaj da dovrši započetu misiju istrebljenja ne samo Bosanaca već i Bosanstva. Recipročno, agresivni relikti domaćeg i uvezenog islama nepopustljivo se vezuju za sile strane duhu bosanske otadžbine. Na svu sreću, vidim da bar među bosanskim muslimanima (ne odnosi se na narod, već vjernike, zato pišem malim slovom, kao što pišem hrišćani, budisti, jevreji…) rapidnom brzinom raste kritička svijest o krajnje opasnim i čak fatalnim promašajima islamizacije politike. SDA je pokušala objediniti religiju i politiku, ali, vidjeli smo kako se to završilo i kakva je katastrofalna reakcija nastupila u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi. Širom su se otvorile kobne dveri balkanskog prokletstva. Neophodno je nepristrasno govoriti o opasnim otklonima od autentičnog bosanskog islama, ali, taj dijalog treba voditi isključivo u okviru IZ i Rijaseta. Napredni vjernici-intelektualci islamske vjeroispovijesti, već odavno su se otvoreno konfrontirali anomalijama i malverzacijama, međutim, kao i u okviru katoličke i pravoslavne crkve, premalo je glasova zdravog razuma spremnih na dijalog, još manje na javno žigosanje glavnih huškača na rat u svojim redovima. Svjedoci smo tragične kulminacije sukoba na Bliskom istoku. Islam kao historijski fenomen i duhovni pokret prolazi kroz duboku krizu (što se najzornije očituje u Iraku, Egiptu, Libanu, Siriji), a još dublje krize događaju se u hrišćanstvu. Naprednim umovima nisu potrebne elaboracije o neophodnosti suživota, njima je briljantno jasno da sve dok su vjerske institucije vodeći subjekti u neprocesuiranju prestupnika iz vlastitih redova, ne može zablistati epoha blagostanja. Više je nego poražavajuća činjenica da pravoslavna crkva nema snage da se u potpunosti distancira od krivoslavnih persona tipa Amfilohije, Filaret, Kačavenda, koje su nad njom navukle odijum prezira, odbojnosti i netrpeljivosti ne samo drugih strana, već i u skupinama koje predstavljaju. Isti, samo još perfidnije upakovan slučaj, prisutan je u katoličkoj crkvi. Cijeneći religijsku etiku, ipak, istakao bih: u cilju mogućeg blagostanja bosanskog življa postavlja se prioritetan cilj apsolutnog odvajanja religije od politike i bilo koje općedruštvene funkcije. Pa ne može se ljekar hirurg, učitelj ili rudar tek tako odvojiti od svog posla da bi obavio molitvu. Bog je Velik, oprostiće, treba mu se obraćati kad je to moguće, na adekvatnom mjestu i u propisanim uvjetima duhovnog mira i tjelesne čistoće. Nikada ne treba raditi pod svaku cijenu ono što je kontraproduktivan čin i nema mnogo zajedničkog sa vjerom. Jedan od presudno značajnih koraka, ili, kako Ti kažeš, ključeva koji vode do svijesti o punoj slobodi građanina je izgradnja sigurne ograde od predrasuda i inhibiranje vlastitih upada na tuđi teren. Svako prekoračenje u dosadašnjoj povijesti vodilo je brutalnom barbarskom svirepom militarizmu sa poznatim posljedicama. U svom maniru svjesnog i karikaturalnog pretjerivanja, nazivajući tri dominantne monoteističke religije – judaizam, hrišćanstvo, islam – religijama krvi (možda protivno pravopisu i te riječi pišem malim slovom) akcentiram izbalansiran položaj religije kao uslov koegzistencije. Prava vjera ne iritira, ne provocira, ne teži dominaciji, ne terorizira. Osim toga, o razlici vjere i religije govorio sam upravo sa Tobom u našem prethodnom dijalogu. „Kvaka“ je u obuzdavanju klerikalnog fanatizma, on je uvijek indikator induciranog osjećanja inferiornosti i ugroženosti, poslije kojih usljeđuje agresivno prekoračenje mjere, pad u ništavilo neznanja. Jednostavan je dijalektički slijed: Neznanje otkriva nemoć, ona priziva „one koji znaju“, tj. „braću“, a braća stižu s mačevima i kamama da svete svoju „jadnu malu braću“ koji ne vide da će umjesto osloboditelja dobiti još većeg pokoritelja i tlačitelja. Bosna ne treba da bude utočište duhovnih vođa, ni sa Svete gore, niti iz Vatikana, niti od Mekke. Bosna ima svoje duhovno naslijeđe koje treba reanimirati. Bogumili su imali savršenu etiku življenja, ali, malo je vitezova istine kadrih da ih slijede. Kad se shvati bogumilsko poimanje karme, jednom upaljeno svjetlo samosvijesti ne može ugasiti više ništa, pa ni najstrašnije forme nasilnih umiranja i patnji kakvim su nedužni Bošnjani Dobri bili ne jednom tragično izloženi. Mlađa pokoljenja treba podučavati vitalnosti tog duha, preživjelom, samo uspavanom, u svakom od nas. Probuditi glas tog duha znači otvoriti siguran put ka odupiranju svim nečasnim i nečastivim centrima nemoći, silništva, bluda i ludila kojim inficiraju cijelu Planetu.
Govor tijela predsjednika SAD: ponižavanje protivnika i prijetnja
Trenutno se događa velika tragedija žrtvovanog naroda u Siriji. U njoj se prelamaju silnice svih centara moći, kao nedavno u Bosni. Sa kakvim se dignitetom odnosi laureat Nobelove nagrade Barack Obama prema narodu kojeg on ide da „spašava“, vidi se na prethodnoj fotografiji. Nema tu ni humanosti, ni demokratije, ni civiliziranosti.
Trakavica u predmetu “Sejdić-Finci” i dalje traje, a kad će prestati, ne zna se. Prije nekoliko mjeseci si me zamolio da Te u povodu ovog intervjua podsjetim da nešto kažeš o Jakobu Finciju. Bujrum!
Mr. HAJNAL: Adekvatno si pomenuo trakavicu. Uprkos naizgled svijetlim motivima zagovaranja etno-ravnopravosti, radi se o kvazi-politici. Pogubnost prisustva trakavice u tijelu je poznata, podmuklo i polagano iscrpljuje organizam, do smrti. A u Izraelu se koristi sintagma „koža slona“, što asocira na neosjetljivost, ili, preciznije, bezosjećajnost. Finci se nije očitovao, ni pisanim slovom, ni glasom, o stavu Šimona Peresa, predsjednika zemlje svojih predaka (Izraela), prema secesionističkoj para-državi u državi (RS), koja svoj naziv određuje pozivanjem na tuđu, stranu državu. Kakva je to etno-„republika“ sa aspiracijama pridruženja „matici Srbiji“ u nezavisnoj Bosni? Kakve su to pretenzije čovjeka mojsijevske vjeroispovijesti da eventualno predsjednikuje Bosni i Bosancima, i da tuži svoju zemlju zbog aparthejda, a nije javno osudio dodikovštinu i izraelski aparthejd? Niti je ijednim gestom zauzeo kritički stav prema ponašanju najvišeg izraelskog političkog rukovodstva prema Bosni. Zamislimo da u Njemačkoj turski azilanti konstituiraju Republiku tursku. Ili, Kinezi u SAD ulože zahtjev da osnuju Republiku kinesku. Ili, Indijci u JAR da se deklarišu kao žitelji Republike indijske. Ili, da Bosanci zatraže od Slovenije da im pokloni dio teritorije za Republiku bosansku. Lakrdija, zar ne? A upravo takvo lakrdijaštvo neko naziva politikom, koja prolazi kao karneval pored slijepih i gluvih. Finci-mojsijevac je bio ambasador RBiH, a nasuprot tome, da ironija uzraste do groteske, ja sam kao Bosanac u Izraelu, a ništa manje intelektualac od Fincija Jakoba, rangiran samo malo više od fizičkog radnika, lišen bilo kakve mogućnosti da u egzistencijalnom i profesionalnom pogledu pristupim čak i dvorišnoj ogradi neke više institucije. Da bar Finci nekad i pomisli da povikne Dodiku, ili Čoviću, „Daj, ne budalite! Kakvi kantoni, republike i herceg-hrvatske u Bosni!?“, ja bih pred njim skinuo kapu i oslovio ga sa „gospodine“, a ovako, riječ je samo o moralnom patuljku koji iz sitnošićardžijskog interesa i lične sujete promovira nešto što bi trebalo Bosnu probuditi u srcu Europe kao njen sastavni dio. Sve skupa, bez logike, čak i one formalne, srednješkolske. Ali, karavan prolazi pored uspavanih Bosanaca koji se masovno javno drogiraju i kao takvima sve im je potaman. Da li je Jakob Finci napravio i najmanji korak i gest dobre volje da se protjeranim sugrađanima pruži ruka i pomogne njihovom povratku? Ne mora on lično mene pozvati da se vratim i budem svoj na svom, (umjesto građanin petog ranga u ne-svetoj zemlji), neka se zauzme za općenito poštivanje zakona države koju smatra rezervnom. Može li neko ko uspješno sjedi na dvije stolice drugome uskratiti bar jednu, i to lično njegovu? Nije osudio miniranje i kontaminiranje osiromašenim uranijumom najplodnijih polja, voda i šuma bosanskih. Nisam zapazio da je javno osudio genocid nad Bosnom i bosanskim muslimanima. Naravno, zar bi on kao počasni konzul Izraela u Bosni prozvao Dodikovog savjetnika Arija Livnija i ambasadora Izraela u RBiH Davida Koena kao rušitelje Bosne? Osim Fincija, krivi su i oni kojima je takav potreban radi ubiranja poena kod jevrejskih lobija u svijetu. Jasno, niti oni misle o Bosni, niti o Bosancima. I onda će se jednog dana neki vajni pokondireni srbijansko-naturalizirani rabinčić zapitati nema li u mojim međuredovima jasnog ukazanja na antisemitizam, odnosno, nije li Sarajevo leglo mogućeg mudžahedinskog ili al-qaidskog terorizma? Antisemitizma ima svugdje, ali je pitanje u kolikoj mjeri njegovom prisustvu u Bosni pogoduje upravo držanje jednog Jakoba Fincija. A taj rabinčić na kojeg aludiram, u septembarskom broju biltena JOB 1995. oplakuje „sudbinu bratskog srpskog življa“, izjednačavajući je sa sudbinom jevrejskih sužnja u vrijeme Holokausta, a niti jednim slogom ne pominje nepun mjesec dana ranije dogođenu kalvariju Muslimana/Bošnjaka Srebrenice. Nešto tu… u državi Danskoj…
Kako vidiš pozicioniranje bh. intelektualaca naspram krucijalnih bh. tema? Znamo da postoji proeresovski intelektualni (kao i svaki drugi) blok tamo, u mojoj Banja Luci, ali postoji li u Sarajevu relevantan, ne profederalni, nego probosansko-hercegovački?
Mr. HAJNAL: Jedan od mojih primarnih kriterijuma intelektualnosti je humanost. Nažalost, u Bosni je preostala tek nekolicina pravih intelektualaca. Imam tu sreću da sam prijatelj Esada Bajtala i Atifa Kujundžića, Milana Pekića, Štefice Galić, i još par ljudi (znam da ih neće povrijediti nepominjanje i njihovih imena), koji su bili i ostali prije svega ljudi. To nije ni blok ni kružok, ni partija ni škola, već grupa spontano okupljenih nezavisnih mislilaca volonterski angažiranih u „Glasu antifašista“, „Tacno.net“, i sl., do Cambridge-a. Njihova je ideološka pozicija utemeljena u dosljednoj tradiciji antifašizma, a životni i patriotski stav nadahnut im je dubokim iskonskim humanizmom i ima dovoljno pokazatelja da se njihova riječ uvažava i poštuje. Svi ostali politikantsko i arbitražno djelatni „intelektualci“ pali su na glavnom ispitu, ispitu čovječnosti. Takvi su brojni, a nažalost, zauzimaju važne pozicije na univerzitetima ili drugim sektorima javnog života, na punktovima sa kojih mogu bitno uticati na profiliranje svijesti najširih masa. Nacionalni filozofi ogriješili su se o nauku i nisu drugo do dekadentni mračnjaci. Primjer je Aleksa Buha. Nije jedini, svaka kvazi-intelektualna strana ima svoje buhe. Ne vjerujem u paktove tipa konfederalna federacija. Osobno, po pitanju mogućnosti postojanja Federacije BiH, već od dana vezivanja zastava Bosne i Hrvatske u jesen 1991. bio sam više no skeptičan, tačnije, u stilu nepovjerljivih Bosanaca, potsmješljivo sam, ali i sa nekom zebnjom, gledao na taj čin.
Najveća zabluda i put ka veleizdaji u Daytonu
Bosna, „bosansko cvijeće“ i Hrvatska? Nikada to nije išlo skupa, a da se nije slomilo u Bosni. Lukavo podmetnut kamen latinski o koji se tako naivno spotaknuo Alija Izetbegović. Rušenje „Starog mosta“ u Mostaru potvrdilo je da je moj cinički potsmijeh „savezu“ bio opravdan. Niti akcija likvidacije „Kninske krajine“ u „Oluji“ nije mogla sprati gorčinu iluzije o jednostrano intoniranom zajedništvu. Bosanski muslimani su se oslanjali na lažnu riječ i čast svojih susjeda.
(Dok ovo pišem mediji izvještavaju o isticanju ratnih zastava HVO u Mostaru. Čemu to sada? Nije bilo dovoljno razaranja, nesreće i krvi?).
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/163945-centru-Mostara-osvanule-ratne-zastave-HVO-.html
Ratna zastava HVO u Mostaru, 2.9.2013.
Iza sveg tog paklenog nauma stajali su akteri sa doktorskim titulama, akademici. Dr. Franjo Ubica. Kako to otmeno zvuči. Sa suprotne strane, jedan od njih, tzv. doktor pedagoških nauka, kog sam poznavao, jer smo, nažalost, radili u istoj katedri, Petar Dmitrović, bio je komandant logora Batković. Ima li mjesta u umu da prihvati takvu parodiju? Logor za Bošnjake i „ostale“ nepravoslavce, ide li skupa sa pedagogijom?
Pričati s Tobom a ne dotaći se Nemanje, sina Muratovog, isto je što i doći u Sarajevo a ne vidjeti Baščaršiju, ili u Banja Luku a ne vidjeti Vrbas i Ferhadiju…, u Mostar a ne vidjeti Stari most. Nemanja, sada udružen sa onom barabom Dodikom i njegovim privatnim vladikom Grigorijem, i dalje kidiše na bosansku imovinu i njen suverenitet. Hoće li toj psihopatskoj kreaturi od reditelja iko dohakati? Hoće li mu, eventualno, dohakati njegovi Srbi (s bilo koje strane Drine), ili neki iz naroda kojem je pripadao njegov rahmetli otac, pa i on sam… ili će se s njim kad-tad pozabaviti jedna medicinska disciplina?
Mr. HAJNAL: Nedavno mi je stara poznanica uputila prijekor zbog mog pisma Kusturici, po njenom, on je „velik čovjek“. Nisam se raspravljao, ne bi ni vrijedilo. Kad su osobe suviše utonule u očaj zbog lične tragedije, gledaju svako svoje i ne doimaju ih se tragedije drugih. Izvan ravni promišljanja dekadentnosti bosanskog redatelja Emira Kusturice (koji naprasno postade Nemanja), dominantan je fenomen odbojnosti prema povratku koji se svodi na arhetipski sindrom izdaje. Simptomatična je i činjenica da između brojnih tekstova koje sam napisao, to pismo ima poseban status, po čitanosti i broju pohvala, i prema specifičnom otvaranju nekih zabranjenih stranica prošlosti. A Kusturica ih aktualizira u najgorem trenutku i nije se mogao steći drugi dojam osim da to čini zlonamjerno, s predumišljajem, kao protagonist mladićevske osvete Osmanlijama. Naravno, van je svake umske utemeljenosti i lišeno logike preferiranje umišljene superiornosti panslavenskog pravoslavlja, kojim se okitio novopokršteni vojvoda mokrogorski. Nemoguće je iz karmičkog ciklusa ponavljanja usuda izdvojiti samo jedan segment. Pravoslavlje nosi pečat judejske Kabale i Talmuda, a istovremeno, distancirajući se na ekstremno antisemitski način, pravoslavci u praksi ponavljaju u čak negativno-superiornijoj formi sve ono što Jevrejima generalno pripisuju Vasa Pelagić i Nikolaj Velimirović. Nevjerovatno je da pravoslavlje uzdiže Pelagića do trona prosvjetitelja i narodnog učitelja kroz nauk koji budi generalne predrasude i antisemitizam.
(pogledati: http://www.nsprogram.org/forum/showthread.php?447-Vasa-Pelagic-o-Jevrejima).
Nije isto biti običan antisemit, i „prosvijećeni“ antisemit. Vulgarni, grubi antisemitizam nastupa frontalno, a „prosvjetiteljski“ nadahnjuje u svilenim rukavicama, „kulturno“. Zašto potenciram ovo pitanje govoreći o Kusturici? On na prvi pogled nije protiv Jevreja, ali jeste antisemit, postavši to onog trenutka kad se okreće protiv vjere svoje majke. Dvostruko konvertitstvo nikada se nikome nije sviđalo i obično se smatra svetogrđem i uvredom, kako najbližih predaka, tako i oba puka među kojima se na taj način bude stare rane čiji bol umjesto smiraju vodi obnavljanju krvoprolića. Dok Nemanja gradi Kamengrad, upravo možda njegovom zaslugom regrutuju se novi koljači koji u Bratuncu uzvikuju u slavu novom genocidu nad svojom prvom braćom. Nije li to zločin počinjen „kulturom“? Nije li još jednom pružen dokaz da je veća krivica pera nego krivica krvavog noža? Zato opet u prvi plan dovodim kategoriju humane inteligencije, jer ako neko nije human, badava mu i ako je superinteligentni genije. A čupavi, neuredni i pokondireni mokrogorac, koji je otpisao sjećanje da je suvogorac sa bezvodne sarajevske Gorice, ne samo da nije genije, nije pozitivan primjer čak ni za pripadnike naroda kojem se „vratio“. Takvi svojom pojavom i svojim pogledom izazivaju strah i doista bi trebali imati specijalan tretman, i pravno-sudski, i medicinski. Ukratko, kreatura za osudu i žaljenje. Mogao bi sam o sebi snimiti film iz žanra horor. Posebno je potrebno istaći da mas-medijski manipulatorski uticaj zaslužuje posebnu ekpertizu i da je neoprostivo gurati pod tepih zločin činjen (zlo)upotrebom religije za revanšizam. U pitanju je osveta krvi, u novom danku u krvi, kom streme ne otomanski Turci, već oni koji su Turke zadržali pola milenijuma i ništa nisu naučili i postigli, osim što su možda unazadili samu Otomansku imperiju, i usavršili talmudski antihumanizam. Da li su cijenu te somnambulne orgijaške ravnogorske i mokrogorske fikcije trebali da plate dječaci Srebrenice? Den Haag nije mjesto suda, već akcelerator koji oprašta zločincima, pušta ih prijevremeno na slobodu, da bi ih crkvenjaci slavili kao nove liturgijske i guslarske svece. Haag ne sprečava zločine, već omogućava i anticipira nove. I, ima svoj Kan sa spremnim novim „Zlatnim palmama“. U tom trouglu perpetuira se zlo nadvijeno kao zloslutno mračno nebo nad dušom prozeblog i već toliko puta nedužno stradalog Bošnjanina Dobrog. Moglo bi se još mnogo toga reći; ovoj temi, nažalost, kao da nema kraja. Dao sam neke filosofijske, socio-politološke, kulturno-antropološke naznake, a nastavak bih prepustio vičnijima od mene ekspertima za multidisciplinarne analize. Kusturica nije samo ime, u pitanju je složen, suptilan i izuzetno apstraktan fenomen, vezan ne samo za balkansko podneblje, o kom se ne može ad hoc promišljati i olako suditi.
Na samom smo kraju. Završimo, onda, jednom ljepšom (radi naših čitatelja), turističkom temom: Kako je bilo u BiH i Crnoj Gori, zemljama koje si netom posjetio?
Mr. HAJNAL: Da je samo turizam u pitanju, bila bi ljepša tema, ali nije. Kao što sam već više puta pisao, ja prema starom Ustavu SFRJ ne priznajem kapitulaciju ni podjelu svoje zemlje. Evidentno je da je ona okupirana, ali samo privremeno. Rat traje i trajaće, a zna se i protiv koga. I o tome sam dovoljno pisao, a neprijatelj će se i sam prepoznati. Uprkos svim etno-egzegezama i haplogenim teorijama, osim što sam Bosanac, ja sam bio i ostajem pripadnik one države u kojoj sam se rodio, a to je Jugoslavija. Kao planinar i bivši ferijalac i danas na Triglav, Biokovo, Šaru, Durmitor gledam kao na svoje planine. Ko mi to, osim Boga, može osporiti? Sadašnji odmetnuti vlastodršci nisu meritorni subjekti koji mogu odlučivati o mojoj slobodi odlučivanja, kretanja i pripadanja. Kada alpinisti osvoje Mont Everest obično ponesu zastavu svoje zemlje, ali, istovremeno je i apsurdno ograničavati bilo kojeg stanovnika Planete na jedan lokalni ili regionalni modus pripadanja, kao što je bilo besmisleno pobosti američku zastavu na Mjesecu. Umjesto nje trebalo je postaviti zastavu planete Zemlje, ali takve nema. Ne bih vjerovao u humanost kada bih dopustio ljudsku neravnopravnost. Ljudi ne razumiju da život nije slijepi život, već služba drugima. Slučajnost mjesta rođenja ne umanjuje i ne uvećava obavezu služenja. Majka i otac služe svojoj djeci, ratar služi zemlji, drvosječa drvnoj industriji, metalurg proizvodnji mašina, učitelj služi đacima, ljekar pacijentima, vatrogasac štiti od požara svoje sugrađane… Tako i ja doživljavam svoje turističke posjete svojoj prelijepoj domovini, koje nažalost u administrativnom pogledu više nema, ali u fizičkom smislu, ko mi je može oduzeti? Samo smrt, pa ni tada. Možda ću se ponovo roditi u istom mjestu, ili u bliskom susjedstvu, u Trogiru, Prizrenu, ili Dimitrovgradu… Duša putuje i bira, ukratko, ili smo slobodni onoliko koliko želimo, ili smo zaključani u sarkofagu velike tajne o sopstvenoj misiji. Sve ostalo je konceptualno istraživanje i vizualizacija ambijenta budućeg života. Ono što doživljavamo kao razonodu, odmor ili avanturu tokom turističkih obilazaka rodnog grada i nekropola-počivališta preminulih bližnjih, nije više do nostalgično uzaludno pokušavanje percepcije nepredvidljivog. Niko ne poznaje svoj naredni put. Utoliko je svaki oblik nasilja izlišan. Sve ostalo što sebi zamišljamo kao odmor od ovostrane mučne svakodnevnice, vraća nas onom što smo jednom još mučnije već proživjeli. A to je ponovno proživljavanje praznine kojom smo već ispunili dio svoga trajanja. Nije li stoga istina da svaki povratak liči povratku na mjesto zločina? Što reći o porušenim kućama, napuštenim školama, pustoj zemlji? Nemoguće je ponovo doći, a ne povrijediti oči i dušu tim prizorima. Na spomeniku na Tjentištu zatekli smo trojicu motociklista iz Poljske. Tražio sam od njih da sklone svoje motocikle, objasnio im da nisam prešao tisuće kilometara da bi mi oni smetali svojim skrnavljem jednog od najsvetijih mjesta Narodnooslobodilačkog rata. Jedan od njih je urinirao nešto iza spomenika. Bio sam ozlojeđen nebrigom vlasti. Na Sutjesci je nacizam polomio zube. Partizani cijele Jugoslavije su dokazali da samo udruženim snagama mogu opstati naši narodi i narodnosti. U svakom dugom slučaju svi će postepeno biti majorizovani i nestati. Okosnicu čuvene Bitke na Sutjesci vodili su Vrhovni štab, Centralna bolnica, i brigade: Prva proleterska, Prva dalmatinska, Prva majevička, Druga proleterska, Druga dalmatinska, Treća sandžačka, Treća krajiška, Treća dalmatinska, Četvrta proleterska, Peta crnogorska, Šesta istočnobosanska, Sedma banijska, Sedma krajiška, Osma banijska, Deseta hercegovačka, Šesnaesta banijska. 3301 borac ostavio je svoj život u toj natčovječanskoj bici.
Tjentište – mjesto sloma nacizma
Šta će mi na tom mjestu raskalašni došljaci? Na kraju, osim što su nekulturni, oni nisu ni krivi. Krive su vlasti RBiH što se obezvređuju najsvjetlije tekovine borbe za humanost i zajedništvo. Danas je prosječan Bosanac kao i onaj Poljak, čak i gori. Eto, kako-tako, čak je i Poljak stigao, a mnogi naši sugrađani, posebno mlađi, i ne znaju za Tjentište. Jer, stariji ih uče vjeronauci, a ne i posljedicama religijskog fanatizma i fašizma o kojima govore svjedočanstva sa Tjentišta. Kada razgovarate, ne znate sa kim razgovarate, bez obzira što se radi o starom prijatelju. Rat je opustošio emocije, neki ljudi su se otuđili i od samih sebe, pa ko smo im mi? Pri posljednjem proputovanju po Crnoj Gori i Bosni analizirao sam dva aspekta: Crna Gora je preko svojih vojnih, političkih, ekonomskih i medijskih kadrova učestvovala u agresiji na Bosnu. Crna Gora nije stradala, nije porušena, naprotiv, velik dio kapitala prelio se iz Bosne u Crnu Goru. Zato ta zemlja danas ubrzano prosperira. Obišao sam je skoro cijelu, vidio, analizirao, nešto novo sagledao… U Bosni i dalje glavnu društvenu ulogu ima kler. A napretka neće biti sve dok je tako. Kler prekoračuje zidine svojih bogomolja i van svog domena neovlašćeno uzurpira prava i slobodu građana, stvarajući nove bedeme. Protiv koga i za koga?
Sam odmor bio je s jedne strane i umor, s druge strane, evocirali smo uspomene obilazeći krajeve u kojima dugo nismo bili, a kroz neke smo prošli prvi put. Puno smo supruga i ja proputovali, skoro 2000 km, najvećim dijelom uskim planinskim cestama i opasnim makadamskim putevima punim iznenađenja, od Duboke kod Bugojna, Kupreške visoravni, preko Šćipa i Kuta za Ostrožac, priuštivši sebi lijepu plovidbu našim kajakom po Jablaničkom jezeru do Boturovića Polja, a u nastavku puta uputili smo se na jugoistok, kroz Stolac, Trebinje, Budvu, sve do Virpazara i Malih Murića na Skadru, i natrag, preko Nikšića i Šavnika za Kolašin, obišavši Biogradsko jezero, zatim, preko Žabljaka i Durmitora za Plužine, uz uzbudljiv rafting Tarom od Brštanovice do Šćepan Polja.
Ponovo nakon dugo vremena – rafting na Tari
Po povratku u Bosnu nismo zaobišli Bijambare i stare kovačke radionice na Očeviji kod Vareša, u društvu sa poznatim novinarom i publicistom Milanom Pekićem, koji se oduševio u kući naše domaćice Viktorije Vijakčić, koja osim što pravi predivne baklave, pravi i tradicionalne bosanske nošnje, od kojih je jednu Milan poželio da proba.
Milan Pekić
Kovačija u Očeviji stara 800 godina
Za naredni put planiramo druženje sa Neretvom, Vrbasom, Plivom i Unom. Poredeći stanje u Crnoj Gori i Bosni, moj zaključak je: i da ni od čega drugog nemaju da žive, Bosancima bi eko-turizam mogao biti sasvim dovoljan.
I, svojevrsni cinizam života: zar sam ja samo turist u svojoj zemlji? Školovao sam se da bih vaspitavao generacije mladih ljudi da vole i čuvaju svoju zemlju. Poput mnogih razjurenih prosvjetara, o kojima nikome nikada nije ni palo na um da napravi evidenciju koliko nas ima u egzilu i koliki se duhovni kapital te vrste odlio iz zemlje, pored svih tih nebrojenih koleginica i kolega, ni ja nisam nikom potreban. Da li je u pitanju naš lični fijasko, ili fijasko revolucije koja nije provedena temeljito do kraja, do iskorjenjenja iz korijena kleronacional-nacističkog zla? Ili, nauk za novu revoluciju? Htio bih da vjerujem u ovo drugo.
Do slijedećeg javnog dijaloga, odnosno stotke koju ću ili razvući ili pokušati dosegnuti u istom ritmu (zavisi od Tvog odgovora na moje prvo pitanje, ha, ha, haaaa…), želim Ti svako dobro i neka Tebe i Tvoje prate mir i blagoslov Božji. Hvala za ovaj razgovor, dragi Prijatelju!
Mr. HAJNAL: Nije suvišno još jednom poželjeti Tebi kao kolegi, suborcu, patrioti, prijatelju, dobro zdravlje i lijepo iskorištene penzionerske dane u potrazi za novim sugovornicima i da se dodatno uveća Tvoja datoteka od koje bi se već sada mogla napraviti čitava edicija knjiga, njih pedesetak, odnosno čitava jedna omanja biblioteka u kojoj sam evo i ja sasvim neskromno zauzeo popriličan broj stranica. Hvala Ti još jednom na časti, povjerenju i strpljenju. S obzirom da je svaki istraživački rad sličan rudarskoj potrazi za rijetkim blagom – rudarski pozdrav – srećno!
