MOST ne može biti ni uzor, ni ključ rješenja

Midhat Hajdarević 2015-11-16

U konačnici, Milanović i njegovi mogu biti i više nego zadovoljni – jer, na izborima su, usprkos činjenici da su četiri godine na vlasti, pribroje li im se i mandati IDS-a kao dijela te iste vlasti, s Tuđmanovim sljedbenicima bukvalno poravnati. Iako, pošteno govoreći, moglo je završiti puno gore. Prije samo godinu dana, ako je prema istraživanjima javnog mnijenja, HDZ je bio i petnaestak postotaka ispred. I sve to je izgubio – i to za samo godinu dana.

Piše: Slavo Kukić
Tacno.net

Prethodnih sam dana često pitan za rezultate izbora zapadnih susjeda – što mislim o odluci tamošnjih birača, očekuju li Hrvatsku zbog pat pozicije novi, prijevremeni izbori, jeli MOST politički fenomen koji bi mogao donijeti promjene, je li takvo što potrebno i našoj zemlji i tako redom?

Iskreno, puno pitanja i relativno mali prostor za detaljniji odgovor. No, neke se sudove ne bi smjelo ignorirati. Izbori za hrvatski Sabor su, prije svega, vrlo slikovit pokazatelj ideološke raspolučenosti tamošnjega društva. Krajnje pojednostavljeno, ili si za treći put SDP-a – kojeg, usput, i sam doživljavam kao ustupak krupnom kapitalu i neoliberalnoj filozofiji – ili si za gotovo ekstremni desni radikalizam HDZ-a.

Zašto? Što se, hoću reći, u međuvremenu tako kolosalno dogodi? Pita li se mene, ignorirati bi pogrešno bilo pozitivne trendove Milanovićeve vlade. Zaludu naprezanje da se oni minimiziraju – pa i prikažu u suprotnom svijetlu. Jer, mediji su, koliko god da im to i nije bila želja, takve ambicije onemogućili – i što se pozitivnih trendova hrvatskog gospodarstva, i što se međunarodno hvaljenog ponašanja hrvatskih vlasti u vezi s izbjegličkom krizom tiče.

Ali, ruku na srce, dio zasluga za radikalnu promjenu utjecaja u biračkom tijelu ide na dušu i liderima dviju ideoloških grupacija. U posljednjih godinu dana Milanović je, naime, doživio pozitivnu metamorfozu – od narcisoidnog, samozaljubljenog političara u osobu sa stilom koji izaziva simpatije. Istodobno, njegov glavni rival, prvi čovjeka HDZ-a, je svakodnevno emitirao poruke koje su običan svijet tjerale na sud kako on ne može biti hrvatski izbor – i kako njihova zemlja zaslužuje bolje.

Apstrahiraju li se dvije, ideološki međusobno suprotstavljene grupacije, hrvatske je izbore obilježio i bljesak MOST-a, saveza tamošnjih nezavisnih listi, uzlet kakvog je malo tko ozbiljan mogao i predvidjeti. U prilog tome svjedoči i 19 osvojenih mandata – gotovo 13% svih mandata hrvatskog Sabora.

Kao nova činjenica, potom, MOST je razlog i najrazličitijih, u pravilu pozitivnih komentara – od toga kako je on siguran vjesnik promjene u hrvatskom društvu pa sve do lansiranja njegova lidera u svojevrsnu personifikacije vrijednosnog zaokreta zapadnih susjeda prema društvu političke etike i ljudskog poštenja.

Može li, međutim, takva logika izdržati sud objektivne kritike? Što se, recimo, mene tiče, bojim se da se s optimizmom požurilo – a i s ocjenama pretjeralo. Istina je, relativno respektabilan udio hrvatskih građana – među njima posebice mladi i obrazovani – nije zadovoljan stanjem u vlastitoj zemlji. Istina je da najsnažniji zahtjev za promjenama dolazi od njih – i da su oni vlasnici najvećeg dijela takozvanih protestnih glasova. Ali, istina je i to da im oduševljenje, ako je suditi temeljem prethodne dvije-tri godine, relativno brzo splašnjava.

Prisjetimo se, primjerice, pojave ORaH-a kao nove političke stranke. Na političkom nebu je bljesnuo i snažnije od MOST-a, a njegovom su se liderkom mase oduševljavale više no proteklih mjeseci metkovićkim gradonačelnikom. Ali, to nije i potrajalo. Naprotiv, oduševljenje OraH-om i njegovom predsjednicom privremeno je poslužilo tek kao ventil pražnjenja zbog muka kroz koje običan svijet prolazi – i tu se i završilo.

Prisjetimo se, potom, euforije koju izazva Živi zid. Zaludu i činjenica da poruke njegova najisturenijeg čovjeka nemaju bogzna kakve veze s demokratskim stečevinama suvremene civilizacije – i što bi njegova politička filozofija Hrvatsku najvjerojatnije povukla u prošlost. Usprkos tome, međutim, Živi zid je dobio snažnu naklonost hrvatskih građana. Zašto? Krajnje pojednostavljeno, jer je svjetini bila potrebna promjena – i to je bio jedini razlog još jednog njezina euforičnog svrstavanja. Ali, rok trajanja i tome je krajnje ograničen. Na netom završenim izborima, naime, Živi zid je uhvatio tek jedan mandat – a da su izbori održani za još samo pola godine, ne bi ni to.

Bojim se, prema tome, da će i priča s MOST-om imati isti tijek – i da će s političke scene nestajati na isti način, možda i ubrzanije od OraH-a i Živog zida. Jer u odnosu na njih on se razlikuje samo u jednom – da se pojavio u pravo vrijeme, pred izbore taman toliko da izazove potrebu za svrstavanjem onih istih koji su prethodnih godina, zbog nezadovoljstva i HDZ-om i SDP-om, klicali prvo OraH-u, a potom i Živom zidu.

U odnosu na njih, međutim, MOST ima i dodatne muke, koje njegovu preživljavanju prijete bukvalno svakodnevno. U njemu su, da budem krajnje precizan, pa i među onih devetnaest saborskih zastupnika, ljudi najrazličitijih ideoloških svjetonazora – među kojima je barem trećina koja ni u ludilu ne bi s HDZ-om, ali barem isto toliko i onih koji bi prije u pakao nego s SDP-om.

No, to nije i jedina muka MOST-a. Ili još konkretnije, takav ideološki bućkuriš teško da i MOST sam, sve da se vanjski utjecaji i ignoriraju, može preživjeti. Uostalom, to pokazuju i prvi postizborni dani – i, sudi li se po njima, ova bi se grupacija, ne raspadne li se već u procesu formiranja nove vlasti, tu sudbinu doživjeti mogla u prvih pet-šest mjeseci funkcioniranja nove vlasti. Vijek trajanja bi joj, hoću reći, mogao biti puno kraći i od ORaH-a i od Živog zida. Ili, kako mi ovih dana piše splitski mi prijatelj, „poslije svega što se čuje i priča o 19 novopečenih sabornika, ne bi li tu novu političku stranku/udrugu/platformu trebalo preimenovati u PONTON – na brzinu sklepan inženjerski objekt za ‘forsiranje rijeke’ koji i nije zamišljen za trajniju uporabu.“

S mojim se splitskim drugom, valjda je evidentno, i sam slažem – uz dodatak da bi sve to dopunio i još jednim „detaljčićem“. Unutarnjem rastrojstvu MOST-a bi, vjerujem, dodatno pogodovati mogao i stil njegova lidera – koji je, treba priznati, zaslužan za najnoviji delirij kod Hrvata. No, on bi mogao biti i razlog novom razočarenju. Jer, ako je suditi po prethodnim danima, a čujem da je „nova hrvatska zvijezda“ psihijatar, stil kojeg prakticira već odavna je na ovim prostorima prisutan – i zbog kojega se nerijetko može čuti kako su psihijatri najmorbidnija pojavna forma političara uopće. U pitanju je, da ne duljim, psihijatrijski destruktivan stil, kakvog se – bez namjere da izazivam ikakve, i asocijacije s bilo kim – uz izvjesne specifičnosti doduše, u prethodnih četvrt stoljeća diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, nerijetko imalo priliku susretati.

Oduševljavanje MOST-om, prema tome, fenomen je bez racionalnog pokrića – kod zapadnih susjeda, ali i ovdje, u vlastitoj nam zemlji. Zašto ovaj drugi dio priče? Razlog je jednostavan. Prethodnih sam dana, naime, nerijetko zapitkivan treba li i nama u BiH također MOST – ili, eventualno, nešto njemu slično? Rekao sam, a ovo je prigoda da i ponovim – ne.

Zašto? Pa, zato jer njegovo hrvatsko iskustvo, barem što se moje procjene tiče, ne ohrabruje – i što ne može poslužiti ni kao uzor, a ni kao dio rješenja. Jer, na izbore se ide da se osvoji vlast. MOST je, međutim, neka vrsta izuzetka – i valjda jedan od rijetkih primjera u povijesti političke demokracije uopće da izvršnu vlast sam želi zaobići. Ali, on bi istodobno zadržao pravo popovanja drugima kako vlast formirati – pa i, ako se već hoće, sutra je obnašati.

Da su, međutim, poruke hrvatskog iskustva i drugačije, vrlo riskantno bi ga bilo preslikavati na BiH – među inim i zbog činjenice da ne živimo u istom političkom ambijentu. I stoga, ponavljam, ne treba se opijati ni mogućnostima ni dometima MOST-a.

Umjesto toga, pita li se mene, ova zemlja ima šansi jedino pokrene li proces izgradnje i jačanja građanske svijesti njezinih ljudi. Jer, jedino ona može biti brana pumpanju svjetine etnoplemenskim, a sve to s ciljem da se ono, to etnoplemensko, iskoristi kao paravan iza kojeg se skrivaju najveće ljudske hulje – lopovi i kriminalci, neradnici i leziljebaroši svih fela. Drugo je pitanje jesmo li za tu vrstu evolucije još uvijek spremni. Bojim se, nažalost, da će za nju trebati još neko vrijeme.