Islamski moral je univerzalan i odnosi se na sve ljude, napose na muslimane i muslimanke.
HAJRUDIN VRNJAK – Preporod.com
On je, da tako kažemo, Božanskog porijekla, objavljen u Kur'anu, a.š., i u praksi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., primijenjen. Sam Poslanik, a.s., je u jednom hadisu naglasio – da je došao da usavrši moral, lijepo ponašanje. Naravno, taj se moral mora ostvarivati praktično u ime Allaha, dž.š., u jednoj cjelini – kroz vjeru, kada se počinju manifestirati sve njegove vrijednosti, sa svim relevantnim pozitivnim posljedicama njegove primjene. Svima nam je jasno na koliko se mjesta u Kur'anu, a.š., i u brojnim hadisima Muhammeda, a.s., potenciraju brojni aspekti morala, etike u svim vidovima i aspektima ljudskog života, odnosu prema Bogu, dž.š., odnosu ljudi jednih prema drugima, odnosu ljudi prema drugim živim bićima, prema svojoj okolini, prirodi, itd. Moramo, dakle, u svemu slijediti riječi i djelo našeg poslanika Muhammeda, a.s., njegov Sunnet, da bismo bili pravi vjernici i da bi i naša cjelokupna sredina i okruženje živjeli životom dostojnim čovjeka, životom opstanka, uopće.
Prema tome, i kada govorimo o političarima i politici, nikad ne možemo zaobići da ih sagledavamo iz perspektive upravo islamskog morala, doista savršenog u svakom pogledu, bez obzira na političku opciju pojedinih političara i bez obzira na odlike politike koju vode.
Mnogi su mišljenja da je za profesiju političara moralnost važnija nego za bilo koju drugu profesiju. Jer je, na neki način, političar jedino zanimanje u kojem je dopuštena legalna upotreba nasilja, sile. Zato, pored vjere u Uzvišenog Boga, glavna osobina političara treba da bude moralnost. Ujedno, u tom kontekstu, ponekad se i najnemoralnija politika nastoji prikazati moralnom. Ipak, moralne vrijednosti, uz zagovaranje vjere u Boga Uzvišenog, se mogu ostvariti prvenstveno političkom akcijom. To ne znači diktat i nasilje, jer sa njima se ne dospijeva do svijetlih ciljeva. Mnoge velike ideje upravo su upropastili političari, zato što su raznovrsni zločini konstanta historije čovječanstva. Srećom, s druge strane postoji jedna nadasve velika ideja, ideja o besmrtnosti duše, iz koje sve druge proistječu.
Međutim, mnogi političari su sami sebe obmanjivali, misleći i tvrdeći da su njihove politike moralne, kao što su npr. činili Hitler i Staljin. Oni su i zločinačku politiku nastojali prikazati moralnom. U jednom drugom vidu moral bogatih i siromašnih, takođe, potpuno se razlikuje, pa su za jedne oni drugi – džehennem, pakao. Odnosno, veliki je grijeh onima koji zlo dobrim nazivaju, ili koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, te i gorko i slatko miješaju, nazivajući ih različitim imenima.
Otud i relativnost morala u politici. Uzmimo za primjer S. Miloševića kojemu su desetak godina dolazili, što bi se reklo, “na noge” brojni ugledni političari i državnici, i onda kada su jasno uviđali kakvu zločinačku politiku vodi. Dogmatska totalitarna svijest često čini najviše nepravde i zločina u navodnoj borbi za pravdu i demokratiju. Nije rijedak slučaj da biti ideološki ispravan znači ne misliti. Pa po toj logici ispada da je rat – mir, sloboda-ropstvo, a neznanje-moć. A da bi se, u kontekstu rečenog, postigao uspjeh, valja se prihvatiti “mača”, kao i umrijeti s oružjem u ruci. Tako nastaju heroji, koji, u nekim slučajevima, s moralne tačke gledišta ustvari su zločinci. Iako, naravno, ponekad postoje i moralne dvojbe, da li se smiju preventivno ubijati ljudi da bi se spriječila buduća masovna ubistva!?
Ako je već došlo do sukoba, treba težiti pobjedi uz što manje ljudskih žrtava, uz njegovanje patriotizma i ljudskog ponosa. Političari i njihove politike moraju biti svjesni da bez ljubavi prema vlastitom narodu i drugim narodima, bez tolerancije, bez ljubavi prema domovini, te bez poštivanja svoje tradicije, običaja, jezika, kulture i vlastitih velikana iz svoje historije neće imati budućnosti. Ali, i bez poticanja na moral u svim vidovima i aspektima društva na svim nivoima. Jer, brojni narodi su ranije uništeni zato što su prelazili sve granice dozvoljenog, što nisu poštovali objavljenu Božiju Riječ. Mora postojati emocionalna povezanost sa vlastitim narodom i drugim narodima, svjesno i od svoje volje. I treba pravilno i u dubljem smislu sagledavati, shvatati i tumačiti klasno i nacionalno, njihove razlike, sličnost i povezanost.
Braneći čvrsto i odlučno domovinu i u ratu i u miru, budućnost treba graditi na temeljima prošlosti, izvlačeći potrebna iskustva i saznanja, ali prvenstveno kroz permanentnu težnju da sačuvamo svoje duše i ne dopustimo da se na zločin odgovori zločinom. Zašto sve to? Jer, postoje dvije vrste političara, jedni koji imaju dušu i koji mogu patiti zbog tuđe nesreće, i oni koji uživaju u tuđoj patnji i nesreći. Ne može se svjetlo zvati tminom, ni tmina svjetlom.
Iz moralnog ugla, političari bi, kao, uostalom, i ostali ljudi, uvijek trebali misliti misli mira, izuzev, u krajnjem slučaju, kada treba odbranom sačuvati goli život, narod, domovinu, porodicu i drugo. Zato je molitva, dova, namaz, post i sve drugo, ono što mijenja ljudska srca, ono što širi i jača ljubav i dobrotu i pomaže da se pobijede zlo, mržnja, rat, političke nesuglasice u pogledu uspostavljanja vlasti i sl. Isto tako, ako mir i društveno, državno uređenje nisu pravedni onda su oni pobjeda neprijatelja domovine, a kapitulacija patriota i onih koji su se na razne načine žrtvovali. A vrijeme će otkriti istinu, samo što to može ponekad neprijatno da potraje.
Koliko samo cinizma u paroli – “Nikada više fašizma”, a on se i dalje u više ili manje prikrivenim oblicima i vidovima ispoljava uz poprilično masovnu podršku. Recimo, lažne optužbe koje ubijaju i kada meci promaše. Zaboravlja se ona drevna istina – da se ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi čini. U nastojanju da ima što veću moć, ta težnja za političara postaje kao droga, iz dana u dan želi je u što većim količinama. Pa ih ta želja odvede u krajnosti, od kojih najviše strada i pati vlastiti narod, a vremenom loše posljedice počinju osjećati i drugi.
Naravno, da ima i dobrih, moralnih političara. Takvi su spremni podjednako podnijeti i uspjeh i neuspjeh. Politički neuspjeh ne doživljavaju kao dokaz svoje manje vrijednosti. Njihov životni stil je da uvijek misle da služe interesima svoga naroda. Nemaju potrebu za prisilnom nadmoćnošću.
Neki razlikuju slijedeće vrste političara: političar-mesija, političar-oholnik, humanist, pragmatik, konvertit, karijerist, realist… Političari-humanisti se smjelo sučeljavaju s istinom i tako sebi stvaraju prostor za moralnost i humanizam u politici. A pravi konvertiti u pravilu su visoko moralni ljudi. Uopće, ako nema općeljudskih moralnih normi, onda i čovjek sve više gubi svoju vrijednost. Ljudska zajednica bi trebala da bude utemeljena na razumu, a ne na instiktu, odnosno, utemeljena na načelu da je svaki čovjek “brat”, ma koje vjere ili nacije bio. Jer, nameće se antimoral koji potiče najniže strasti i pohlepu, koji, ustvari, razara u temeljima vjerske moralne vrijednosti. To je jasno vidljivo u svakodnevnim prilikama i situacijama. Kod političara kod kojih je dobro jače od zla i kod kojih je jača strana pravednost, pravičnost, zahvalnost, vjernost, ljubav, samilost od loših namjera i straha, podrška ljudi može biti produktivna, donijeti vremenom pozitivne rezultate. Ujedno, kako političari, tako i narod ostaju na putu patriotizma, svoje kulture, vjere, tradicije i indentiteta, i dalje se emocionalno vezuju za svoj narod, vjeru i domovinu… Pa će, na taj način, biti moguće govoriti o potrebi globalne demokracije, umjesto globalne vladavine kapitala. Retrogradne tendencije sužavaju ljudska prava i pogoršavaju uvjete života za većinu čovječanstva. Društvo i političari nikada ne smiju biti usmjereni protiv Boga Uzvišenog!
