Piše: Amarildo Gutić
Svojevremeno jedan rudar reče: „Ne mogu oni nakrasti, koliko mi možemo iskopati.“ Vremena i apetiti su se očito promijenili, u korist prvih…
„Dragi komorati, došao sam da s vama podijelim nezadovoljstvo vašim statusom i da poručim da ako vi nemate plata ili radnog mjesta da je ni ja ni drugi političari nećemo imati,“ rekao je rudarima okupljenim ispred federalne vlade funkcioner SDA Halid Genjac.
Uvod teksta je naravno čista fikcija. Neće ni Genjac ni genjci ostati bez plata koliko god ne radili i koliko god rudara ostalo bez posla. Neće takvi doći ni na protestni skup, a kamoli silazitii u rudarske jame. Ali hoće odlučivati o njihovoj sudbini.
Posipanje pepelom po glavi, međusobna stranačka prebacivanja odgovornosti i navodi o silnim milionima uloženim u rudarstvo glavne su karakteristike (i) ovog rudarskog bunta. Nije ovih 140 miliona poreskog duga zeničkog i 88 miliona brezanskog rudnika stvoreno premo noći, nego proteklih 10 godina.
Upravljali su ovim sektorom i SDA i Stranka za BiH i SDP i SDA-SBB kooalicija i svi su šutili o općepoznatom, barem u Zenici, da rudnici godinama zaposlenima ne uplaćuju doprinose, izuzev u slučaju odlaska u penziju. Nekada ni tada. Krajem 2017. rudar Šefik Šišić u očaju je počinio samoubistvo nakon što je šest mjeseci čekao uplatu doprinosa za penzionisanje.
Navode iz Elektroprivrede o investiranih 700-800 miliona proteklih godina u modernizaciju jamske proizvodnje najbolje demantuju rudari Berze, tvrdnjom da su se nakon svega vratili kopanju uglja krampom.
Istina, nije da nije bilo silnih tendera od kojih je dobar dio bio sebi svrha ili služio za „podebljavanje tender efendija“, od neadekvatne do nepotrebne opreme, O takvim primjerima je Žurnal svojevremeno pisao.
Godinama su nadležni problem “gurali pod tepih“ zarad, kako to već izlizano zvuči, socijalnog mira. Sudbina rudnika koji su pred zatvaranjem priča je u kojoj nema nevinih. Od svih federalnih vlada prethodnih godina, resornih ministara, Elektroprivrede kao vlasnika rudnika, do uprava koje su se smjenjivale ritmom stranačkih pobjednika,
Rudnik Strananji trebao je biti zatvoren prije četiri godine, ali postoji zarad bunta rudara koji više vole raditi u neposrednoj blizini kuće. U suštini, zatvaranje jame koja ima loš kvalitet uglja je samo odloženo. Nesreća u jami Raspotočje osim smrti petorice rudara produkovala je višegodišnje nesnalaženje, može se reći i nestručnost prilikom sanacije. Instaliranje opreme u hodnicima koji se nalaze ispod onih u kojima postoji voda usložnilo je problem i pitanje je kada će ova dobrim ugljem bogata jama ponovo raditi punim kapacitetom, objašnjavaju poznavaoci prilika za Žurnal.
U tom kontekstu je zahtjev rudara da se izvrši analiza rada upravljačkih struktura na mjestu, ali neće pomoći trenutnom problemu. Drugi zahtjev jeste povećanje sadašnje cijene uglja, što je možda kratkoročno profitabilno za rudnike, ali dugoročno ne. Jer, koliko će i termoelektrane opstati u globalnom stremljenju zatvaranja ovih „prljavih“ proizvođača struje?
Dodatni problem za zenički rudnik, prije svega pogon Stare jame, jeste što od iduće godine gube značajnog kupca, jer se ArcelorMittal sa toplane na ugalj preorjentiše na plinsku. No, ukoliko je svo rješenje koje je nagoviješteno – da će biti smijenjen direktor zeničkog rudnika sa platom od 4,5 hiljada maraka, onda su zalud štrajkali.
Svojevremeno jedan rudar reče: „Ne mogu oni nakrasti, koliko mi možemo iskopati.“ Vremena i apetiti su se očito promijenili, u korist prvih…
(zurnal.info)
