Mogu i ja golubova bez hljeba

Ima onaj glupi, predratni vic – znam samo predratne viceve; ovo poslije rata ništa nije smiješno. Elem, u tom vicu neki je tadašnji direktor, svakog jutra, nekom prosjaku koji je prosio na njegovom putu do kancelarije davao po dinar. 

Poslovni luksuz

Jednog jutra dade mu pedeset para. Prosjak pomisli da je riječ o omaški, propustu, da ga je zamijenio s nekim drugim prosjakom… Ali se isto ponovi i sljedećeg, pa i narednih jutara. Ne mogavši trpjeti radoznalost, prvog sljedećeg jutra zaustavi onog direktora i upita ga o čemu se radi: „Godinama mi dajete po dinar, a zadnjih nekoliko jutara po pedeset para. O čemu se radi?“ „Znaš“, reče direktor, „počeo sam graditi vikendicu.“ „Mašallah“, reče prosjak, „neka je hairli, a što s mojih leđa?“

I nije neki vic, ali mi naumpade: zašto reforme ne bi počele, naprimjer, uštedama? Naprimjer, prestankom budžetskog finansiranja parlamentarnih stranaka. Osim što je to jedna od većih budalaština koje su besposličari – ne samo naši nego bjelosvjetski – smislili da ne bi morali ni razmišljati kako nahraniti svoje stranačke aždaje (lakše ih je privaliti na budžet), to meni liči na jednu od većih perverzija umnogome nalik na sadističko-mazohističko iživljavanje. Naime, besposličarenje, privatni i poslovni luksuz: njihovu jeftinu i nezdravu ishranu po parlamentskim kantinama i restoranima, vozikanje umjesto šetanja, kuća-auto, auto-ured, ured-auto-auto-kuća… sve se to uredno podmiruje iz budžeta koji se svako malo ne usvaja, a potom se vrlo brzo rebalansira; u međuvremenu se redovno podižu krediti kod komercijalnih i drugih(!?) banaka da bi se budžet dopunio…

Da smo i ovakvi i onakvi i gori, da smo naopaki, da smo sve što se može i ne može zamisliti… priznajem – jesmo, toga sam se već naslušao, a i sam se sebi, nerijetko, bespoštedno nagovorim koliko god mogu. Sve smo, ali da smo sadisti i mazohisti, to ne mogu prihvatiti, premda sve činjenice govore u prilog toj groznoj tvrdnji.

Pojasnit ću: mazohizam je psihička poremećenost koja rezultira sklonosti osjećanja zadovoljstva prilikom izloženosti fizičkoj boli ili poniženju. Prema nekim psihijatrima, mazohizam je za društvo manje opasan od sadizma, koji je, svejednako, neprirodno ponašanje. Sadizam je osjećanje zadovoljstva usljed izazivanja ili zadavanja bola drugima.

U suvremenom tumačenju, sadizam ima šire značenje i odnosi se na opće, a ne isključivo na neko posebno zadovoljstvo. Prema E. Frommu, sadizam je jedan od oblika maligne agresivnosti koja ishodi iz strasti za apsolutnom i neograničenom vlašću nad drugom osobom. U skladu s enciklopedijskom definicijom, sadizmom bi se u našem slučaju svijetla obraza moglo nazvati svakomalo povećanje plaća na nekoj od brojnih razina vlasti u našoj zemlji, pri čemu je ovdje, kao, naravno, nigdje drugdje, razvijena posebna, endemična kategorija uživanja.

Dakle, prema svim kriterijima budžetsko finansiranje parlamentarnih stranaka i partija je, nedvojbeno, jedan od perverznijih oblika mazohizma za koji sam ikada čuo. Da sve bude gore, iz budžeta se finansiraju i izborne kampanje, izborni cenzus, ako uopće postoji, neozbiljno je mali, a kad jednom uđete u parlament, osim što vas više niko ne može istjerati, sve počinje ličiti na američki san usred Bosne. Nejse, to je ipak druga tema.

Dakle, prema podacima Centralne izborne komisije BiH (CIKBiH) svake godine iz budžeta različitih nivoa izdvaja se 20 miliona KM za finansiranje političkih stranaka, ako postoji ikakva kontrola načina trošenja tih sredstava, ona sigurno nije adekvatna, a u skladu s utvrđenim bosanskim pravilom „kadija te tuži – kadija ti sudi“, sankcije za utvrđene nepravilnosti i prekršaje su tako smiješne da više podstiču na činjenje nego što sprečavaju kršenje zakona, a podatke o donatorima i doniranim sredstvima istim tim strankama štiti Zakon o zaštiti ličnih podataka.

Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) – zar mi to imamo? – nema nadležnost po pitanju finansiranja političkih stranaka, ali zato ima CIKBiH, u kojemu se mjesto dobiva, kako drugačije nego stranačkom zaslugom, te se finansijske revizije odnosno bilo kakve revizija kod političkih stranaka u smislu prihoda i troškova nikada nisu provodile. Jedino što te agencije i komisije mogu kontrolirati je to jesu li stranke dobile budžetska sredstava po osnovu nekih programa i jesu li odobrena sredstva isplaćena u skladu s odobrenim iznosima!?

Da skratim, samo u 2014. strankama je raspodijeljeno oko 24 miliona KM s različitih nivoa vlasti, a za funkcioniranje stranaka i za poslaničke i odborničke klubove. Prema CIK-ovoj evidenciji, i ranijih godina su se iznosi kretali oko 20 miliona godišnje, bez izdvajanja za klubove, tako da je taj iznos i veći te, na kraju u prosjeku iziđe oko 23 do 24 miliona maraka godišnje. Ako se uz to ukine makar pola od 40 državnih agencija, direkcija, komisija i ureda koje godišnje potroše 60 miliona maraka… ih!

Bez kontrole nad utroškom ovih sredstava i objelodanjivanja načina utroška ovih sredstava stanovnici BiH: narodi i građani, nikada neće steći dojam da, ustvari, oni većinski finansiraju stranke i partije, da se izbori, kampanje, rad političkih stranaka… finansiraju njihovim novcem, ne od članarine nego iz budžeta. Sve do tog odsutnog trenutka dok građanima i narodima ne dođe… ne shvate da institucije, javna preduzeća i javna sredstva nisu stranačka, odnosno njihova, nego naša, oni će ih zvati plijenom, kolačom i izbornim rezultatom i dijeliti ih i krčmiti bez ikakvog obzira.

Stvarno dosta

Svašta smo nešta, i ovakvi i onakvi, i svakakvi, i gori…, ali mazohisti nismo iako nas činjenica da smo još ovdje, da pokušavamo živjeti i raditi, uredno izmirivati račune s direktnim i indirektnim porezima i preko 400 parafiskalnih nameta uveliko opovrgavaju stavljajući ozbiljan znak pitanja na tvrdnju o našem zdravom razumu. Doduše, svake godine oko 12.000 mladih zaključi da je, sada, stvarno dosta.

Sve dok se, kolokvijalno rečeno, svi ti silni paraziti ne skinu s grbače i naroda i građana, smijat ćemo se poslijeratnim vicevima tipa: pita (jedan od 6.000 prosječnih penzionera koji bi godinu mogli primati prosječnu penziju od sredstava koja bi se ukinula strankama), a koji sjedi na klupi u parku prijatelja penzionera koji mu prilazi: „Jesi li ti ponio hljeba za golubova?“ „Nisam“, odgovara ovaj drugi, „mogu ja golubova i bez hljeba.“

Autor: Piše: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close