Moderno ropstvo – Cijena korporatističkog društva

Midhat Hajdarević 2021-04-01

Moderno robovlasništvo i konzumeristička pošast (uzroci)

Mnogi će izvori teoretizirati o ´nastajanju modernog, robovlasničkog društva´, no robovlasništvo kao takvo, ne može biti ponovno u nastajanju, jer nikada nije niti iskorijenjeno. No u jednom se slažem s većinom izvora kada govore o modernom robovlasništvu, a to je uzrok (jedan od uzroka) –pojedinci- (bogate vladarske klase) koje su svojim izdvajanjem (iako su one kroz povijest uvijek bile odvojene) nastavile zgrtati bogatstva i resurse više nego im je potrebno. Veći uzrok, bez čijeg djelovanja i odobrenja, ovaj prethodno spomenuti pojedinci (bogate klase) ne bi imao značaj, jesu ljudi koji funkcioniraju po principima vladarskih. Ljudi su jedini i osnovni krivci, krivac je svatko od nas pojedinačno, i svatko od nas značajno pridonosi ovome sistemu modernog robovlasništva. Ljudi troše više nego im je potrebno, te konzumeristički način života, po uzoru na globalno zapadnjačko društvo, predstavlja žarišta profita i zarade za one bogate, vladajuće elite.

Ovo što se danas događa jest ´dvostruko moderno robovlasništvo´ jer sami ljudi, koji podržavaju sistem ropstva, svakodnevno žive tako da preživljavaju iz dana u dan, na način da su ovisni o sistemu (vezani beskonačnim kreditima, računima, režijama, zajmovima, dugovima), obvezni odlaziti na posao, raditi naporne zadatke, ponavljajuće, iscrpljujuće poslove, za mizerne plaće, u službi svoje fašističke države. Oni su primjerci povlaštenog robovlasništva. Povlašteni, jer snose odgovornost za svoje postupke i svjesno mogu odabrati svoj način funkcioniranja. Kada ovi moderni robovi (među koje spadam i ja i vi) dolaze kući, najčešće odlaze u konzumerističke centre i kupuju proizvode proizvedene u dalekim zemljama od strane onih potonjih modernih robova. U te proizvode se ubraja hrana, odjeća, obuća, tehnologija, i mnogi drugi ne toliko nužni proizvodi (poput duhana, čokolade, kompjutorskih igara, itd.) kako ćemo vidjeti kroz primjere u nastavku posta.

U globalu, ovo društvo funkcionira na način da čovjek ˝mora˝ izrabljivati drugog čovjeka. Pojedinci, koji se nalaze na vrhu piramide, pri tome ne moraju niti raditi, ni proizvoditi, već samo sudjelovati u raspodjeli dobara. Nema više izbora poglavara, već to postaje nasljedno pravo. To je ništa drugo nego čisto robovlasničko društvo. Bogate obitelji, kraljevske, bankarske i ostale u tom rangu, žive na teškom radu robova koji nemaju nikakva prava i daje im se tek potrebno za život (iako je i to upitno u mnogim slučajevima).

Nekoć su postojali robovi i robovlasnici. Robovi su radili za robovlasnika koji bi im osigurao smještaj i hranu. Čak je i taj sistem bio pravedniji od onoga danas. Danas smo robovi, a banke su robovlasnici, a one, zajedno s vladajućom robovlasničkom klasom, dobivaju sve što zaradite, a za uzvrat vam ne daju niti hranu, niti smještaj, već se za to morate izboriti sami. Sudeći po tome, sadašnja situacija je mnogo gora od one koja je vladala u 15. Stoljeću. Tako danas postoji mnoštvo primjera. Kada god dignete kredit, postajete rob sistema i dužnik koji mora godinama otplaćivati ono što mu u stvarnosti, pripada besplatno, jer, sva bića bi trebala imati pravo na besplatnu hranu i smještaj. No to tako stvari ne smiju funkcionirati u konzumerističkom sistemu.

Mnogi maštaju o nenadanom dobitku, kako bi isplatili kredit i kako njihovo dijete ne bi moralo jednog dana naslijediti njihov dug. U našem društvu, robovlasništvo nije nikada niti postalo ilegalno. Ono je legalno i dan danas.

Europa i moderno ropstvo

Milijuni ljudi i dan danas žive kao robovi, pa čak i u ˝naprednoj Europi˝, onoj u koju nas, milom i silom, naši guzičarski političari žele utrpati. Očito je da unatoč obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na ukidanje ropstva (23. kolovoza) ta vrsta izrabljivanja još uvijek nije prošlost.

Jedan tipičan, prosječna primjer svakodnevnice u europskim zemljama jesti i ovaj; ´Jelo je uvijek bilo odlično, gosti zadovoljni. No da su znali pod kakvim uvjetima su pripremani ti specijaliteti u etiopijskom restoranu u središtu Berlina, sigurno bi im zalogaj zastao u grlu. U kuhinji je radila jedna Etiopljanka od rane zore do duboko u noć. Ona nije govorila njemački, bila je potpuno izolirana od vanjskog svijeta, a za godinu i pol rada dobila je ukupno 500 eura – manje od jednog eura po danu´ – piše Deutsche Welle.

Ovakvih primjer ima mnogo, i opisuju Europski standard. Nerijetko izlaze u javnost, i ima se tenziju´ne pričati´o tome. U pravilu se o tom modernom obliku ropstva vrlo malo zna. Pouzdanih brojki nema, moguće su samo procjene. Međunarodne organizacije smatraju kako širom svijeta ima više od deset milijuna žrtava. Ova vrsta kriminala, uobičajena je u Europskoj Uniji, i upravo to će nam donijeti Europa, ukoliko uđemo u nju.

U Njemačkoj, žrtve se prisiljavaju na rad uglavnom u prostituciji, građevinarstvu i ugostiteljstvu. U statistike ulaze samo slučajevi u kojima je pokrenuta istraga. U razdoblju od 2006. do 2007. registrirano je 454 slučajeva – za stotinu više nego godinu dana ranije.

Vijeće Europe usvojilo je 2005. Konvenciju protiv trgovine ljudima, no njezina ratifikacija se vrlo sporo odvija – među zemljama koje to još nisu učinile je i Njemačka. Trgovina ljudima cvate i intenzivna je i na balkanu, u Srbiji, BIH pa i Hrvatskoj. Ukoliko naši mediji ne izvještavaju o tome (jer nekome to nekome nije u interesu), to ne znači da ono niti ne postoji. Trgovina ljudima je veoma unosan posao. Ono donosi znatan profit i zaradu, gotovo kao i trgovina narkoticima, a svima je jasno da takva trgovina donosi profit ljudima na visokim pozicijama, istima koji sjede za državnim upravljačkim konzolama.

Kako govori Fadila Hadžić, direktorica Fondacije La strada BiH, udruge koja se primarno bavi prevencijom i borbom protiv trgovine ljudima, svakog mjeseca na njihovu SOS telefonsku liniju javi se između 150 i 200, a nekada i dvostruko više osoba koje se žale na ugrožavanje njihovih prava. Koliko je ovo ozbiljan problem, svjedoči i informacija da je najmlađa žrtva trgovine i prisilne prostitucije kojoj je pružena pomoć u La stradi bila jedna trinaestogodišnja djevojčica. Mnogi ljudi zaziru od policije, jer postoje primjeri debele upletenosti policajaca u trgovinu ljudima.

˝Jedna od žrtava traffickinga je dječak iz Srbije dok se u ostalim slučajevima radi o djevojkama i ženama. Broj stvarnih žrtava traffickinga u odnosu na broj otkrivenih je u svakom slučaju mnogo veći, ali službenih podataka o tome nema. Prema nekim predviđanjima, taj broj je za tri do pet puta veći od otkrivenog, dok neka nezavisna istraživanja tvrde da je veći i za deset puta.˝ – 122 kronika, BIH

Prema podacima Međunarodnog centra za razvoj migracijske politike (2010.), Hrvatska više nije samo tranzitna zemlja, već i zemlja porijekla, ali i odredišta trgovanja ljudima. Svaki čovjek ima pravo na rad ali i na prihvatljive radne uvjete, stoji u članu 23 Povelje o ljudskim pravima. No, što je sa 12 miliona onih, koji rade kao robovi? Je li to cijena globalizacije?

Tradicionalno i moderno ropstvo

Pored tradicionalnih oblika ropstva, u koji su uključene djevojčice i djevojke, koje služe kao posluga bogatim porodicama u zemljama Sjeverne Afrike, eksperte posebno zanimaju suvremeni, moderni oblici ropstva. Moderni vidovi ropstva prisutni su u građevinskoj industriji, seks-industriji, gastronomiji, poljoprivredi ali i u nekim industrijskim pogonima. Druga oblast u kojoj se pojavljuju odnosi slični robovlasničkim je kućna njega ili ispomoć u domaćinstvu.

Teško ekonomsko stanje prisiljava stanovnike u industrijski razvijenim zemljama, ali i u zemljama Bliskog Istoka ili Latinske Amerike da traže alternative. Oni se odlučuju za odlazak u druge zemlje i često postaju žrtve trgovaca bijelim robljem. Nemaju siguran boravak, ne znaju kako da se brane, ucjenjuju ih da moraju sakupiti novac, utrošen za njihovo ilegalno ubacivanje u zemlju i konačno fizički im prijete. Takvi ljudi moraju raditi po cijeli dan i pod teškim radnim uslovima. Plaća im je simbolična ili za nju pobijaju krevet za spavanje i jelo.

U ovakve primjere spada velika većina sotware korporacija koje imaju centralna sjedišta diljem Europe i SAD-a s svojim krovnim upravljačkim konzolama i bogatim vlasnicima, koji za svoju pogonsku, programersku radnu snagu iskorištavaju mlade ljude iz Kine i Japana tretirajući ih kao jeftinu robu. Takve podružnice, u Kini i Japanu izgledaju poput hostela C kategorije, prepuna vlage, prljavštine i˝apartmana˝s madracima za spavanje na podu. Tamo dolaze djeca s ulice i´zapošljavaju se´pristajući na ove krajnje ne humane uvjete, da rade na programiranju kompjutorskih igara, za mizernu plaću od nekoliko dolara na dan. U dokumentarnom filmu kojega sam gledao na TV-u, naši su novinari dokumentirali istovremeno događaje u jednoj takvoj podružnici, predgrađa u Kini, paralelno s onima u centralnoj kompaniji u SAD-u, u kojoj je osnivač kompanije, jedan uobraženi´zlatni dečko amerike´uporno tvrdio da su podatci o tome kako izrabljuje radnike u drugim zemljama, lažne, te da njegovi radnici žive veoma dobro i zahvalno. Imena ovog dokumentarnog filma, naše produkcije, se ne mogu sjetiti, no ukoliko netko zna, molim da ga navede u komentarima.

Najbizarnije jest to što su ova djeca, u Kini, izrađivala 3D kompjutorske modele naoružanja za RPG likove iz igara (world of warcraft, itd.) koji se nalaze na internetu, i igrač ih može downloadati i naravno platiti, putem kreditnih kartica, te ´upgreadati´ svoj lik u igrici. Ovo donosi masovnu zaradu i ne bi ste vjerovali, vrti se ogroman biznis oko trgovine virtualnim predmetima preko interneta. Ovo je najbolji primjer perverzne realnosti, na koju ovi ljudi (igrači) pristaju. Ovaj primjer, iz potrošačkog društva potvrđuje tezu o dvostrukom modernom robovlasništvu.

Eksploatacija dječjeg ropstva

Među mnogim kompanijama na svijetu, McDonalds je jedan od njih, koji održava eksploataciju dječje radne snage u Kini, u svojim pogonima za proizvodnju igračaka. U posebnoj gospodarskoj zoni Shenzhen, djeca od 14.godina, svakodnevno odrađuje 16-satno radno vrijeme, sedam dana tjedno, za 1,5 US dolara na sat za proizvodnju Snoopy, Winnie the Pooh i Hello Kitty igračaka za McDonald’s.

Spavaju na drvenim krevetima, bez madraca i dijeli ih 18 do 27-četvornih metara, soba sa 15 drugih. Pošto mnoga od ove djece, uz ovu plaću, nemaju mogućnost platiti si osobne dokumente i dozvole za trajni boravak u Shenzhenu, u ovim postrojenjima ostaju ilegalno i mjesecima se ne vraćaju kući.

Tvornica u Dongguan, proizvodi igračke, osim za McDonald, za Disney i Mattel, tržište za cijeli svijet. Izvješće opisuju teške povrede rada u tvornici, eksploataciju djece, ilegalne plaće i nekvalitetne životne uvjete. Procjenjuje se da je 211 milijuna djece radnika u svijetu uopće. Nemaju dostup obrazovanju i nemaju nikakvog drugog izbora osim napornog rada. Trgovcima ljudima su mamac milijuni mladih daleko od svojih obitelji, dok su milijuni njih rođeni u dužničkom ropstvu, prisiljeni da rade kao robovi.

Neutaživa potrošačka žeđ kakvu imamo mi, u zapadnjačkom društvu, tijekom cijele godine, a posebice u vrijeme blagdana, nemilosrdan je pritisak na dobavljače koji potom isporučuju proizvode na sve niže troškove, iz skrivenih kutova svijeta, Kine, Japana, Indije, Brazila, Bangladeša, gdje se odvijaju ekstremni oblici iskorištavanja za proizvodnju robe koju mi želimo.

Tako i velik broj čokoladnih proizvoda s tržišta, koje prekriva 70% svjetskoga, dolazi s plantaži kaka-a s Obala Bjelokosti od robovskog rada djece u dobi od 5 godina pa na dalje, čiji broj premašuje i 200 000. Osim što obrađuju kakao, najčešće služe i kao´raspršivači pesticida´i time prenose teške vreće pesticida na ogromne udaljenosti po poljima. Ova djeca su najčešće oteta ili prodana od strane svojih roditelja.

U drugim zemljama Zapadne Afrike, djeca rade sa mačetama i smrtonosnim kemikalija, pesticidima i primjenom fungicidima na stablima bez nošenja zaštitne odjeće i bez odgovarajuće obuke. Ova djeca su potrebna za rad u ropskim uvjetima, premlaćivani su redovito, i prisiljena raditi više od 12-sati dnevno i nisu u mogućnosti otići. Mnogi čokoladni proizvodi su napravljeni od kaka-a koji je narastao i dobiven u ovakvim uvjetima. Čokolade industrije naravno tvrdi da nemaju veze s sudjelovanjem u ropstvu djecom, te da se to tiče naroda Obale Bjelokosti i afričke republike (prebacivanje odgovornosti). Većina ovog kakao se koristi u SAD-u i Europi unutar multinacionalnih tvrtki.

“Kriv sam za ovaj zločin. Nadam se da će ljudi prestati kupovati čokoladu i tako natjerati velike korporacije da se posvete ovom problemu“, ˝Mi imamo koristi od tih ljudi, a zauzvrat im ne dajemo ništa. Kao potrošači odgovorni smo za to zlostavljanje“, – naglasio je Nizozemski novinar koji je posjetio Obalu Bjelokosti i istražio tamošnji robovski sustav. Pri povratku je zatražio zatvorsku kaznu za sebe, kako bi pružio primjer ljudima diljem svijeta i dao poruku o tome kako svi sudjeluju u ovom zločinu. Nizozemski javni tužitelj odbacio je zahtjev jer nizozemski novinar nije bio izravno upleten u rad na plantažama. -link-

Zbog čega sve to? Zbog čokolade, za koju držim da predstavlja najveći primjer ljudske ovisnosti o niskim strastima koje uvjetuju našu zarobljenost u svijetu pet osjetila. Čokolada, koja je ništa više nego običan stimulant okusa, bez ikakve nutritivne vrijednosti, i dalje drži pod kontrolom mnoge ljude i predstavlja neupitnu dogmu i ovisnost.

Čak i pamuk u donjem rublju je zaražen s prisilnim radom djece jer su stotine tisuća učenika u Srednjoj Aziji prisiljeni na tom području svake godine brati pamuk za globalne tvornice odjeće.

Jedna njemačka TV-novinarka otkrila je da kamenje za popločavanje trgova evropskih metropola, klešu djeca u Indiji. Njihov rad je najjeftiniji. Takvim kamenjem popločan je i jedan trg u Kelnu. Aidan McQuade iz jedne od najstarijih nevladinih organizacija “Anti Slavery International London” kaže: “Ovakvi vidovi dječjeg rada su ilegalni, bilo da je riječ i njemačkom ili indijskom zakonu. Pitanje je zašto se o ovim pitanjima otvoreno ne govori, kada se razmatraju trgovinski i bilateralni odnosi između Njemačke i Indije.” Visoko razvijene zemlje imaju obavezu da zaštite ljude ne samo u svojoj zemlji već i da se na međunarodnom planu bore protiv modernih oblika ropstva. No oni to ne čine jer to nije u interesu bogatim vladajućim elitama za njihovim upravljačkim konzolama.

Promjena je na svakom pojedincu

Poriče li netko do vas da ovakav sistem robovlasništva nad djecom treba prestati postojati u 21.stoljeću? vjerujem da nema nikoga, ali ovo se i dalje događa. Ovo je nesumnjivo odraz činjenice da smo daleko od toga da živimo u naprednom društvu te da je naša civilizacija napredna. Naprotiv, mi smo primitivno, zaostalo i nasilno društvo koje nema osnovne vrednote prema živim bićima. Generaliziram li? Možda i da, ali uz činjenicu da ovakvoj situaciji pridonosi svatko do nas, sve se svodi na to da kolektivni ljudski rod stvara upravo ovakvu neuglednu sliku. Naravno, nemoguće je da netko od nas smjesta zaustavi prstenove koji iskorištavaju djecu, no možemo promijeniti potražnju za ovim proizvodima, bojkotiranjem tih proizvoda i robovlasničkih kompanija.

Svatko od nas treba početi mijenjati sebe, svoje potrebe i svoje navike, te odricati se komocije. U današnjem društvu je stereotipno razmišljanje kako treba imati dobar automobil kako bi se prikazao svoj status. Stoga postoje mnogi ljudi koji su još uvijek podstanari, no dižu kredite kako bi kupili nove automobile. Ljudi trebaju prestati mariti za tuđe mišljenje i početi misliti svojom glavom. Komfor i komocija je nešto što nam se nudi po veoma visoku cijenu. Većina stvari koje se nalaze u tim okvirima su nam potpuno nepotrebne, dapače i štetne, krenuvši od ishrane (općenito) pa i ovisnosti o slatkišima i čokoladi. Većina ljudi danas zna koliko nas ishrana košta, koliko u velikoj mjeri način na koji se hranimo, šteti našem organizmu, i na kraju, koliko konzumiramo nepotrebnih namirnica.

Ljudi svakodnevno odlaze u trgovine i kupuju´višak´hrane i tovare svoja kolica. Ljudi kupuju višak tehnologije jer ovise o tome da imaju najnovije iPode, mobitele s internetom i touch screen-om. Ponajviše ljudi pate, sve više i mladih, o skupocjenoj, markiranoj odjeći i obući što dovodi do toga da se ljudi poistovjećuju i prikazuju kroz ono što imaju na sebi i kroz ono što voze. Dižu se krediti za nove perilice rublja, višak kućanskih aparata, tehnike, televizore, skupocjeno pokućstvo, itd.

Sve može biti mnogo drugačije. Odricanje od komfora i ovog konzumerističkog načina životas u biti niti nije ´odricanje´ već samo vračanje normalnom sustavu razmišljanja. Slatkiši i čokolada nam nije potrebna. Skupocjeni automobili (pa često i automobili uopće) nam nisu potrebni jer postoje i drugi načini prijevoza. Skupocjena odjeća nam tek nije potrebna, a s obzirom da nam je odjeća i dalje nužna, kupovati se može ona´reciklirana odjeća´koja se može pronaći na mnogim sajmovima, ili barem, nastojati ne kupovati ju markiranu. Tehnologija je potrebna, no nije potrebno patiti od iPoda, skupih telefona i ostalih modernih tehnikalija raznih kapaciteta, koje su stvorene isključivo ,ne da bi olakšavali vaš život, već da bi se lijepili za njih i kupovali ih, te po mogućnosti, prebacivali svoje životne interese u domenu tehnologije i aparata, umjesto da se čovjek usmjerava prema sebi, prema duhovnosti i zdravom načinu života. Većina te zamamne tehnologije je izrađena pod uvjetima robovlasničkog sistema. No ako ju baš morate kupiti, to možete i preko oglasa, što je potpuno čisto, jer maksimalno izostavljate komponentu podržavanja tog sistema, jer plaćate manju cijenu i to ne kompaniji.

Nije kasno mijenjati se sada i nastojati smanjiti svoje kapacitete potrošnje te biti obzirni i odgovorni za ono što činite drugima i za svijet kakav će te ostaviti našim potomcima.

linkovi i preporuke;