Heinrich Detering govori za Oslobođenje o poimanju Evrope danas i ulozi intelektualca u vrijeme ponovnog uspona represivnih političkih snaga
Piše: Nisad SELIMOVIĆ
Mi smo dijalog
Profesor književnosti, kritičar i pjesnik za Oslobođenje je govorio o sarajevskim debatama o Evropi, o poimanju Evrope danas i ulozi intelektualca u vrijeme ponovnog uspona represivnih političkih snaga.
Najavljujući konferenciju Regarding Sarajevo, Dževad Karahasan je kazao kako Njemačka akademija za jezik i književnost nije nikakvo “vijeće staraca”, nego grupa ljudi koji su svjesni da djeluju ovdje i sada. Šta mislite o ovom opisu vašeg rada?
– To je tačno. Mi smo zajednica vrlo različitih ljudi, iz dvadeset različitih zemalja. Ono što nas ujedinjuje je ljubav prema njemačkoj književnosti i jeziku. Ono njemačko u nazivu Akademije ima, dakle, vrlo širok raspon. Dolazimo ih različitih radnih sfera, većina naših članova jesu pjesnici, romanopisci, esejisti, književni historičari i kritičari, ali ima i onih koji pišu o prirodnim naukama na književno zanimljiv način, a također i političkih teoretičara, filozofa, historičara. Pokušavamo održati korak sa razvojem njemačkog mišljenja, kulture i jezika.
Odakle je došla ideja da Akademija bude organizovana baš na ovaj način?
– To je bila ideja od samog početka. Akademija je osnovana nakon Drugog svjetskog rata. Već je na početku bilo jasno da nikako nismo željeli biti nacionalistička njemačka akademija koja postoji da brani njemačku esenciju, šta god to bilo, naspram ostatka svijeta. Trebalo je biti obrnuto. Ovaj razvoj se potvrdio u posljednjih dvadeset godina. Moj prethodnik Klaus Reichert, naučnik, pjesnik i prevodilac, pokrenuo je, naprimjer, Noć arapske poezije gdje smo pozvali arapske pjesnike i sve koji su zainteresirani za arapsku poeziju tokom stoljeća da prevedu i komentiraju ovu pjesničku tradiciju i njene odjeke u njemačkoj književnosti. Nastavili smo raditi na njegovom tragu i uključivati brojne druge književne prostore, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Zbog čega ste odabrali Sarajevo kao mjesto održavanja proljetnog kongresa?
– Razlog zbog kojeg smo odabrali Sarajevo je očigledan. Konferencija je ujedinjena oko pitanja: šta to mislimo kada kažemo riječ Evropa. Raspravljali smo o tome na sastancima od Velike Britanije do Estonije sa vrlo jakim fokusom na jugoistočnu Evropu, jer se upravo ovdje ilustrira ono što se događa u ostatku Evrope. Bosna i Hercegovina je tragičan i inspirativan model za sve što se događalo u Evropi proteklih desetljeća.
Moram priznati da sam očekivao da Sarajevo bude depresivno mjesto, a shvatio sam da je zapravo suprotno. Grad je vrlo živahan, ohrabruje, pruža nadu. Na pjesničkim večerima čitane su pjesme o ratu i opsadi, a publika se smijala. Sve vrijeme je tu bio jedan osjećaj humanizma koji je vodio ka humoru. To podsmijavanje samom sebi otvara vas sunčevom svjetlu s druge strane, što je za mene bilo vrlo važno, pokazalo mi je da je ovo još vitalno i optimistično mjesto. Stvari postaju depresivne kada se u slici pojave političari i uspostave strukture kao što su entitet i kanton, ali negdje ispod još teče život.
Tu je još jedan snažan uvid – sve što važi za Sarajevo, važi i za Evropu. Sve ono što smo čuli ovdje, može se uz male izmjene primijeniti i na Evropu kao cjelinu. I zaista, uvjeren sam, ako propadne Sarajevo, propast će i Evropa.
Da li je onda Sarajevo ponudilo odgovor na pitanje šta to Evropa znači danas?
– Dio odgovora je već u ovome što radimo, u samom performansu. Moto Akademije je Helderlinov stih “Mi smo dijalog”. Naravno, postoje neki odgovori koji se vrlo jasno vide, najviše ovdje u Sarajevu. Ideja etničke nacionalne države jedna je od velikih tragedija evropske historije, što pokazuje i Sarajevo. S druge strane, Sarajevo je inspirativan model i za suprotno – ovo je uvijek bio grad koji raste, napreduje, gdje vrlo različite kulture, nacije i religije žive jedne uz druge, uz mogućnost za svakog pojedinca da nađe vlastiti identitet.
Danas Evropa nastoji pobjeći iz onog što nazivamo zamka identiteta. Naravno, identitet je termin koji ima jako značenje za pojedinca. To je fluidan koncept – osoba koju nazivam sobom je promjenljiv entitet, ja nisam onaj ko sam bio prije deset godina ili ko ću biti za deset godina.
Fluidni identiteti
To je posebno tačno za kolektivne identitete. Populističkim pokretima u Evropi zajednička je upravo ta zamka identiteta. Oni obećavaju spas za sve probleme ako otkrijete grupu kojoj pripadate i potpuno se s njom identificirate, a to je uglavnom etnička grupa. Ono što pokušavamo ovdje, kroz način vođenja sastanaka i diskusije, izbora učesnika, to je potpuna suprotnost. Zainteresirani smo za fluidne identitete i dugoročne dijaloške procese.
Kako biste opisali ulogu evropskog intelektualca u ovom kriznom vremenu?
– To je pitanje neodvojivo od glavnog pitanja Evrope. Ono nije tek apstraktno, historijsko i teorijsko, nego praktično – radi se o onome što svaki član Akademije može uraditi da ohrabri slobodan liberalan razvoj Evrope. To su bar dvije stvari. Prvo: slaviti razlike, nikada ih zapostavljati, nego biti sretan zbog njih. Svaka razlika ima šansu da donese nešto posve novo, nepoznato, besprimjerno. Drugo: individualnost. Ako pisci i umjetnici mogu doprinijeti ovoj temi ičim, onda je to njihov zajednički interes za pojedinačno iskustvo i izraz. Pojedinačnost konstituira književnost i to je razlog što kombiniramo razgovor o historiji i politici sa čitanjima poezije.
Najveća prijetnja ne dolazi izvana, nego iznutra, a to je prijetnja da ćemo izdati naše vrijednosti i odustati. Postoji svaki razlog da ohrabrujemo jedni druge u mjestima kao što je Sarajevo, u razgovorima kao što je ovaj.
Oslobođenje
