Mitovi demokratije: DEMOKRATIJA JE NEOPHODNA ZA OSJEĆAJ ZAJEDNICE
U demokratiji se svaka razlika mišljenja pretvara u borbu za moć i resurse, u kojoj jedna grupa pobjeđuje na račun ostalih. Pojedinci i grupe ispostavljaju zahtjeve državi, a država onda prisiljava građane da ispune te zahtjeve. Teško da bi moglo da bude drugačije, jer država nije ništa drugo nego mehanizam moći koji vrši prinudu.
Posljedice ovog sistema su da ljudi postaju razmaženi, zahtijevaju sve više od svojih vladara i kukaju ako to ne dobiju, a istovremeno nemaju drugog izbora nego da učestvuju u tom sistemu, jer bi tada ostali samo žrtva ucjene ostalih građana. Tako sistem podriva sposobnost ljudi da se oslone na sopstvene snage – sposobnost da se brinu o sebi. Sistem slabi i njihovu spremnost da zaista pomognu drugima, jer su ionako neprekidno prisiljeni da budu „solidarni”.
Mentalitet građana je već toliko „demokratizovan” da više i ne shvataju koliko su njihova djela i ideje pogubne. Danas svako ko želi da pokrene sportski klub, kulturni događaj, dnevni boravak za stara lica, ekološku organizaciju ili bilo šta slično, pokušava da dobije nekakvu subvenciju lokalne ili centralne vlasti. Drugim riječima, svako želi da drugi plate za njegov hobi. Međutim, ovaj sistem nema nikakve veze sa idejom zajedništva, koju ljudi povezuju sa demokratijom – to više liči na opstanak najjačih u borbi za plijen poreske pljačke.
Ludvig Erhard, bivši njemački kancelar i arhitekta poslijeratnog njemačkog privrednog čuda, priznao je da ovaj problem postoji u demokratiji. Pitao se „kako možemo da napredujemo, ako sve više usvajamo stil života u kome niko ne prihvata odgovornost za samog sebe i svi traže sigurnost u kolektivizmu? Ako se ovo ludilo nastavi, naše društvo će se degenerisati u sistem u kome su svačije ruke u tuđim džepovima”.
Neko bi ipak mogao da se zapita da li bismo izgubili osjećaj nacionalnog jedinstva ako više ne bismo o svemu odlučivali „zajedno“? Bez sumnje, svaka nacija je u određenom smislu zajednica. U tome nema ništa loše – to može da bude dobra stvar. Na kraju krajeva, većina ljudi nisu usamljenici. Ljudi imaju potrebu da se druže a i potrebni su jedni drugima iz ekonomskih razloga.
Postavlja se pitanje: da li je demokratija neophodna za ovaj osećaj zajedništva? Po svemu sudeći – nije. Zajednica je više od političkog sistema. Ljudi govore isti jezik, imaju istu kulturu i istoriju. Svaka nacija ima svoje heroje, slavne ličnosti i sportske zvijezde, ali i svoju književnost, kulturne vrijednosti, radnu etiku i stil života. Ništa od ovoga nije povezano sa demokratskim sistemom. Sve je to postojalo i prije demokratije i nema razloga da prestane da postoji zajedno sa demokratijom na kakvu smo danas navikli.
Ali isto tako je činjenica da stanovništvo ni jedne zemlje nema potpuno jednoobraznu, homogenu kulturu. U svakoj zemlji prirodno postoje velike razlike među ljudima. Postoje, na primjer, mnoge regionalne i etničke zajednice sa jakim međusobnim vezama. I nema ničeg lošeg u tome. U slobodnom društvu sve ove strukture i povezanosti mogu mirno da koegzistiraju, a njihova najvažnija karakteristika je to što su dobrovoljne – država ih ne nameće silom, niti je to moguće, jer su kulture i zajednice organski entiteti; vlast ih ne uspostavlja silom i nemaju nikakve veze sa demokratskim izborima.
Za razliku od društvenih zajednica, demokratija je sistem u kome je članstvo obavezno. Prava zajednica zasniva se na dobrovoljnom učešću. Takva zajednica može, naravno, imati „demokratska” pravila. Primjera radi, članovi teniskog kluba mogu glasanjem da odluče ko će biti predsjedavajući, kolika će biti članarina, i tako dalje. To je privatno udruženje i članovi imaju slobodu, ako im se ne sviđa kako klub funkcioniše, da se pridruže nekom drugom klubu ili da osnuju novi. Dobrovoljnost pripadanja klubu obezbjeđuje dobro upravljanje. Ako je uprava pristrasna ili u klubu ima protekcije, mnogi članovi će otići iz kluba. Ali u našem demokratskom sistemu ne postoji mogućnost napuštanja kluba. Demokratija je obavezna.
Kada govore o svojoj zemlji, ljudi ponekad kažu: „Ili je voliš ili odlaziš”. To praktično znači da zemlja pripada državi, dakle kolektivu, a svako ko je u njoj rođen po definiciji postaje podanik države, iako nije mogao da bira na kom tlu će ugledati svijet.
Ako nekoga na Siciliji ucjenjuje mafija, niko ne kaže: „Ili je voliš ili odlaziš”. Ako u nekoj zemlji homoseksualce zlostavljaju, ljudi ne kažu da „nemaju pravo da se žale, jer ako im se pravila nisu sviđala trebalo je da se isele”. Kao što mafija ne posjeduje Siciliju, tako ni SAD niti bilo koju drugu zemlju ne posjeduje većina ili vlast. Svako je gospodar sopstvenog života i niko nema pravo da ga prisiljava na ono što se većini sviđa. Svaki čovjek ima pravo da radi ono što želi sa svojim životom, dokle god ne nanosi štetu drugima – nasiljem, krađom ili prevarom. Ovo pravo se neprestano krši u našoj nacionalnoj parlamentarnoj demokratiji.
Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 30-32.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
