Mirza Musa: Nije samo Sarajevo Bosna i Hercegovina

Humanost ne znači imati lijepe misli. Humanost znači djelovati. I to ne bilo kako. Humano djelovati znači pomagati drugima bez obzira na to koje su rase, nacionalnosti, spola, starosti, vjere i bez obzira na to jesu li ljudi, životinje ili priroda koja nas okružuje. Humana osoba je milosrdna, osjećajna, požrtvovana, nježna, brižna, odgovorna

(Mirza Musa – Novovrijeme.ba)

Ne znam jeste li u skorije vrijeme putovali po ovoj našoj lijepoj domovini. Ako niste, vjerujte da griješite. Šteta je biti na jednom mjestu. To je kao s vodom, ako stoji, usmrdi se, pokvari se, nije za piće. Treba malo dušu i tijelo izvesti i nahraniti. Treba putovati da bi se došlo do spoznaje da nam je dobro i da nam ništa ne fali.

Iskreno, ubi nas lokalizacija. Ubi nas vezivanje za jedan lokalitet, jedan grad, region. Mi u Sarajevu, vi u Zenici, oni u Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću. I stalno režimo jedni na druge. Bespotrebno. Ali mi ne prestajemo. Nikako da shvatimo da smo na gubitku s povećanjem podjela kojima svjedočimo svakodnevno.

Znate, te podjele su nas dovele do toga da mrzimo jedni druge i da se na kraju zaboravimo. Također, dovele su do toga da nam se prioriteti nikako ne podudaraju. O čemu je tu riječ? Naprimjer, prioriteti građana u Sarajevu i u odnosu na sve ostale gradove naše zemlje su potpuno različiti. Dok se u glavnom gradu usiljeno luksuzira, voze skupi auti, kupuju nekretnine, a “žestoki” momci haraju na sve strane, u drugim dijelovima naše zemlje, a posebno u povratničkim dijelovima, jedva se spaja kraj s krajem, živi se na rubu egzistencije uz stalno prisutan osjećaj da su zaboravljeni od svih.

U razgovoru s povratnicima nameće se zaključak koji oni svakodnevno ponavljaju: da su zaboravljeni od svih, i od političkih stranaka i od vjerskih zajednica. Od stranaka ne iznenađuje, sjetit će ih se kao i svake godine pred izbore, ali je zabrinjavajuća nebriga vjerskih zajednica za svoje pripadnike. A kako da ne budu zaboravljeni kad je kod “muslimana” u Sarajevu prioritet kako ko klanja, dižu li se ruke ili ne, u koju se tekiju ide, koji šejh je upravu a koji ne, ko je šta sanjao, ko će koga vrbovati u svoj džemat i niz drugih prioriteta koji su doprinijeli da se zaboravi šta se dešava s ljudima u povratničkim mjestima i koji su njihovi problemi.

Jednostavno, povratnici su prepušteni sebi da žive kako znaju i umiju. Nedavno mi jedan povratnik reče da rat još traje i da on svaki dan osjeća sve više posljedice tog ratovanja. Voli, kaže, ovu zemlju više od svega, ali je i njemu došlo do grla i razmišlja da je napusti. Dosta mu je da svakodnevno susreće ratne zločince. Dosta mu je da kad ode u dom zdravlja, a tamo ga dočeka doktor koji je organizator pokolja u njegovom gradu, dosta mu je da kad zove policiju, a dođu ljudi koji su ga htjeli strijeljati za vrijeme rata, a sad rade u policiji, dosta mu je da se brine za svoju djecu koji će jezik učiti u školi. Kad ovo čujete, ne možete ostati

ravnodušni, srce vam se cijepa jer ne možete reći čovjeku da će biti bolje. Tad shvatite da nismo svi ravnopravni u državi u kojoj živimo.

Došlo je vrijeme da se minder-čaršijskoj politici i lokalcima kaže dosta je. Treba da svi shvatimo da ljudi žive i izvan Sarajeva, da se i dalje bore za ovu zemlju u svim njenim dijelovima. Također, da dijete u povratničkim mjestima ima ista prava i potrebe kao i u ostalim dijelovima naše zemlje, da ta djeca žele učiti bosanski jezik ma gdje bili, a to im neko ne dozvoljava. Nažalost. Ako ovakvim pojavama ne kažemo dosta je, bit ćemo osuđeni na “findžan-državu”, na mali geto kojim će vladati lokalni hajduci. A to nije dobro. Ova država ima dugu historiju i šteta bi bilo da tako skonča.

I mi mali i obični ljudi, osim toga što jednom za sva vremena treba da kažemo dosta je svim ovim negativnostima koje sam spomenuo, možemo se pokrenuti i svojim primjerom pokazati povratnicima da nisu sami. Ako ništa, hajde da se barem jednom mjesečno zaputimo u povratnička mjesta i provedemo s tim ljudima jedan dan i pokažemo da smo humani, da nam je stalo do njih, te da pokažemo da nam je stalo do naše države i do svakog njenog pedlja. Vrijeme je da pokažemo da mi nismo lokalci kao naši političari i vjerski poglavari, nego da smo humani patrioti koje se brinu za svaki centimetar naše zemlje.

Humanost ne znači imati lijepe misli. Humanost znači djelovati. I to ne bilo kako. Humano djelovati znači pomagati drugima bez obzira na to koje su rase, nacionalnosti, spola, starosti, vjere i bez obzira na to jesu li ljudi, životinje ili priroda koja nas okružuje. Humana osoba je milosrdna, osjećajna, požrtvovana, nježna, brižna, odgovorna. Humana osoba gradi bolji svijet za sve koji u njemu žive. Human čovjek je dobročinitelj, a ta riječ mnogo bolje objašnjava značenje humanosti: činiti dobro!

Moramo biti svjesni da nećemo biti sretni dok ljudi oko nas ne budu sretni. Moramo u svoju podsvijest ugraditi rečenicu da je tuđa sreća naša sreća. Moramo svi sebi postaviti pitanje možemo li više činiti dobra od ovoga što trenutno činimo? Razuman odgovor bi bio da možemo i moramo.

Tagovi: Mirza Musa
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close