SJEĆANJA – Kako je Bracika namirisao Dejton!

U spomen na prvaka povratka Fadila Banjanovića

Kada se skoro plačnim glasom u Dnevnik tadašnje Televizije BiH, iz grada Dejtona u američkoj saveznoj državi Ohajo javila Envera Selimović kako bi saopćila informacije da je rat u BiH konačno završen, odnosno da je dogovoren mir, malo ko je od silnih emocija tu noć mogao naslutiti da borba za BiH tek počinje.

Bolno suočavanje

Bošnjaci prognani iz dijelova BiH, a čije su kuće i imanja dejtonskom djelidbom pripali entitetu Republika Srpska, nisu vjerovali u priče o Aneksu 7, čijom bi provedbom, ubjeđivali su ih potpisnici Dejtonskog sporazuma, ponovo trebali doći do svoje imovine.  Njihovo suočavanje s Dejtonom ništa manje nije bilo bolno i dramatično od onoga kada su, neke tri i po godine ranije, suočeni sa smrću, bili prisiljeni bježati iz svojih domova ne znajući ni kamo ni kome.

Slike iz dana u kojima je Bracika pokrenuo povratak svih na svoje, odnosno prvu praktičnu provjeru Dejtonskog sporazuma

U Tuzli, gdje su se skrasile desetine hiljada prognanika iz Podrinja, Posavine i Semberije, mjesecima je vrilo. Većinu je mir suočio sa stanjem da su bez igdje ičega i, što je najgore, osjećali su potpunu besperspektivnost. O kakvom Aneksu 7 vi pričate, govorili bi, kad se ratnoj liniji razdvajanja ne smijemo ni primaknuti…

Jedino je rahmetli Fadil Banjanović Bracika govorio drugačije…

…Negdje u proljeće 1996. godine zove Bracika u svoju kancelariju na kafu. A kancelarija  je neka prčvarnica na prostoru tuzlanske Željezničke stanice u naselju Miladije. Ishaban sto, stolice bez naslona i sjedišta, unutra nabacani nekakvi sanduci, vreće, kartonske kutije… Sastanak je, kaže, ozbiljan i važan… Na sastanku nekoliko novinara, načelnik općine Kalesija, šoferi iz Bracikinog logističkog centra…

– Znate šta – zvaničan je Bracika – mirišem ja nešto u ovom Dejtonu. Siguran sam da možemo organizovati povratak, barem u ova sela pored ratne linije, sva su prazna. Ne možemo mi čekati ove naše budže i njihove sjednice, nemamo vremena. Ja sam odlučio da se mi sami organizujemo i počnemo vraćati. Pričao sam s Izetom (Izet Hadžić, tadašnji guverner Tuzlansko-podrinjskog kantona, op. a.) i on mi je rekao da ćemo imati podršku – drži Bracika govor.

Ostvario se i Bracikin san o povratku u Kozluk

Njegovi su “izviđači” već bili u Mahali kod Kalesije, selo je, kaže, prazno, samo malo pročistiti alternativni put prema Memićima, pribaviti kakve logistike i “Mahala je naša”. Kad se uđe u Mahalu, pa onda Hajvaze, pa dalje, “eto te do Zvornika”, mašta Bracika. Čitamo mu misli, hoće Bracika u Kozluk. Neki se smiju, neki vrte glavom, a Bracika se zanio kao da je na mitingu omladinskih radnih brigada.

Mora na papir

Znao je Bracika, ipak, da to što ima na umu mora i administrativno uokviriti, pa je  tadašnjoj Vladi Tuzlansko-podrinjskog kantona na dva lista papira poslao „elaborat o osnivanju Ureda za povratak“. Kaže da je najvažnije što je naučio u politici da za sve što čovjek radi mora postojati – “papir”.

Čim je stiglo rješenje o osnivanju Ureda, Bracika je osnovao sekcije, komisije, odbore i pododbore za sve i svašta. Od logistike za početak je lagerovao čizme, lopate, trnokope, spužve za spavanje, vojničke deke, držalice za motike za “ne daj Bože kakve tuče”. Iščitavao je odredbe Aneksa 7, najvažnijeg “papira” za posao u koji kreće.

A krenuo je u povratak svih na svoje, odnosno prvu praktičnu provjeru Dejtonskog sporazuma.

…Bio je 24. avgust 1996. Grupa mještana Mahale, kalesijskog sela koje su u ratu osvojile srpske snage i koje je dejtonskom podjelom ostalo u RS, prešla je ratnu liniju i ušla u svoje domove. Trenutak za historiju. Dvadesetak mještana s Bracikom na čelu obilazi svoja porodična zgarišta… Za njima transporteri američke vojske iz sastava IFOR-a. Ostaju na konaku pod vedrim nebom. I Bracika s njima. Došli su s dubokim uvjerenjem da tu ostaju zauvijek.

Dan poslije, dogodilo se ono što je trebalo srušiti povjerenje u Aneks 7,. kojim se garantira povratak svih na svoje. Više od 100 pripadnika srpske policije upada u selo… Sijevaju policijske palice, kamenice, psovke… Bracika, naoružan kamenjem, zalegao iza transportera NATO-a, komanduje “juriš”… Bitka u pravom smislu te riječi.

Od udaraca srpskih specijalaca, tri dana poslije, u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli umro je Muradif Alić, povratnik u Mahalu. Bio je prva bh. žrtva provedbe Dejtonskog sporazuma.

Nova ideja

O pokušaju srpske policije da spriječi povratak u Mahalu, tih dana izvijestili su svi svjetski mediji. Glavni lik cijele drame bio je upravo Fadil Banjanović Bracika. Na CNN-u vitla Bracika rukama i u stilu iskusnog političara govori o pravima iz Aneksa 7, o međunacionalnom poštovanju i ljubavi, baš kao da se u Mahali ništa nije dogodilo.

Kolona mještana Jusića s Bracikom na čelu 23. septembra 1996. prije podne krenula je u Jusiće

Gorak okus Mahale još je stajao u plućima prognanika, kad se Bracika javio s novom idejom. Opet “hitan sastanak” u njegovom uredu.

– Ne smijemo stati. Ako vide da smo se prepali policijskih palica iz Mahale, gotovo je. Eno Jusići prazni. Kad na brdo izađeš, vidiš Drinu, Kozluk. Ovi naši rukovodioci imali su  jedinicu iz geografije i zato ne znaju šta znači vratiti se u Jusiće – zapalio se Bracika obrazlažući novu povratničku “operaciju Jusići”.

Tri-četiri dana prije zvaničnog početka povratka u Jusiće, Bracika je u to selo uveo grupu novinara predvođenu Amerikancem Rojom Gatmanom (Roy Gutman), dobitnikom Pulicerove nagrade za izvještavanje iz BiH. Sunčan dan, put zarastao ostrugom, neobrane šljive pored puta, jabuke, grožđe rodilo. Hrabri nas pričom da su njegovi “izviđači” ranije pregledali put kojim idemo, da se ne trebamo plašiti da ćemo nagaziti na kavu “paštetu”.

“Operacija Jusići”: Bracika je pozvao i “rukovodioce iz Sarajeva” da dođu i vide kako se reintegrira Bosna 

– Bilo bi divno da se ljudi  vrate u selo – konstatira Gatman svojom profesionalnom opreznošću, gledajući s vrha Jusića u granicu prema Srbiji.

– Ne brini se, novinar, sve je spremno. Nama je to Dejtonskim sporazumom garantovano – dodaje Bracika diplomatski, već uživljen u ulogu vođe.

Novinari u kalesijskom selu Mahala: Trenutak za historiju 

…Kolona mještana Jusića predvođena Bracikom 23. septembra prije podne krenula je u Jusiće. Muškarci s motkama u rukama, žene sa zavežljajima. Iza njih traktori, a na njima bačve s vodom, paketi s hranom… “Doček” im priređuju vojnici iz ukrajinskog bataljona IFOR-a. Zaustavljaju sve redom. Stižu policajci iz Zvornika, traže oružje… Situacija samo što nije planula neredima, a Bracika okupio novinare, drži govor o “spontanom povratku građana Jusića”, o suživotu i toleranciji i ujedno poziva “rukovodioce iz Sarajeva” da dođu i vide kako se reintegrira Bosna. Novinari se zgledaju, da li da vjeruju Braciki ili vlastitim očima…

Ispravna filozofija

Danima je trajala drama prvih povratnika u Jusiće. Tuče, hapšenja, izgoni, provokacije… Ali, uzalud! Oni koji su ušli u selo odlučni su da ga više nikad ne napuste. Baš kao i oni prije mjesec u Mahali…

I onda je krenulo. Svaki dan novo saopćenje iz Bracikinog Ureda o povratku Bošnjaka u sela oko Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Bijeljine, Janje, Vlasenice, Modriče, Orašja, Brčkog… Obilazi se Drvar, Banja Luka, Višegrad… Mitinzi podrške, protesti, teferiči… Godine prolaze… Niču bošnjačke vikendice pored Drine…

Ostvario se i Bracikin san o povratku u Kozluk. Jednog dana u kamionet je strpao ženu i djecu, malo namještaja i vratio se u roditeljsku kuću. Dugo je njegova kćerka bila jedino bošnjačko dijete u Osnovnoj školi u Kozluku.

U decembarskom danu 2011. godine, kad je stigla vijest o smrti Fadila Banjanovića Bracike, mnogi su tek tada priznali snagu njegove ličnosti na putu provedbe Dejtonskog sporazuma. Bracikina filozofija da za sve što čovjek želi i hoće da uradi “treba imati i papir” pokazala se ispravnom. Njegov “papir” na kojem je temeljio svoju skoro nemoguću misiju povratka svih na svoje bio je upravo Aneks 7 Dejtonskog sporazuma. Jest da nije sve onako kako je Dejtonom planirano, ali za sve što je Bracika radio, osim “papira” i ogromne ljubavi, najviše je trebalo imati hrabrosti. Da ne kažemo trebalo je imati “ono”.

Hvala Braciki zato što je prvi “namirisao Dejton”.

Jusićke jabuke za predsjednika Aliju

U dramatičnim danima povratka u Jusiće u ovo selo stigla je i delegacija “rukovodilaca” iz Sarajeva, s Avdom Hebibom na čelu. Obradovao se Bracika Hebibu, potanko mu referira  trenutnu situaciju. Časti goste voćem iz Jusića. Pita Hebib Braciku ima li kakvu želju da prenese u Sarajevo, a on mu odgovara da mu je želja da ode do Kozluka, pa barem na pet minuta. Želju su mu, na Hebibovu molbu, ispunili oficiri IFOR-a. Kada su “rukovodioci”  krenuli nazad u Sarajevo, Bracika, u stilu klasičnog podrinjskog domaćina, Hebibu u ruke gurnu kesu s jabukama jusićkama i zamoli ga da ih “lično odnese predsjedniku Aliji”.

Kako opravdati onoliki biber

– Sve sam ja što sam uzeo mogao nekako opravdati papirima, ali onoliki biber, e to mi je bilo najteže. Pitam ja ove moje aktiviste iz Jusića da slučajno nisu kakvo oružje unijeli i zakopali u selo, jer vojnici ukrajinskog IFOR-a i srpska policija sa psima tragačima redom obilaze i kuće i njive, kad onaj jedan kaže: “Jesmo, ali to je naše lično.” Joooj, majko moja, šta ću, sve će to meni po leđima, jer sam ja ovima stalno govorio o legalnosti. Brže-bolje, trebujem vreću bibera i na mjestima gdje su oni zakopali pištolje i puške pospem biber. Došla paščad, njuše, kišu, majčin sine, gore nego da je neko suzavac bacio. Odoše, ništa od njihovog posla – samo je jedna od istinitih anegdota koje nam je prepričavao legendarni Bracika.

 

Autor: Almasa HADŽIĆ – avaz.ba