Populizam biva sve popularniji. A zašto i ne bi bio, primijetit će neki, zar populizam ne označava jednu posebnu blizinu narodu? Zašto bi ikome trebalo smetati ako populisti upravo imaju sluha za ono što su za obični puk važne teme, kako bi zastupali pozicije i probleme običnog naroda i kako bi iste u političkim procesima odlučivanja izrazili i ukazali na njihovu važnost?
I na drugi pogled navika populista da osluškuju ono što narod kaže zapravo i ne bi trebala nikome smetati, jer od takvih „usluga prijevoza“, u kojima politički akteri prenose brige i probleme naroda u političku arenu upravo i živi svaka parlamentarna demokracija. Ona naime živi od toga da se njeni mandatari (sic!) kao predstavnici naroda zalažu za različite interese i stajališta u političkim procesima pregovaranja i da se po potrebi trude oko izjednačavanja interesa i kompromisnih rješenja, kako bi se u našem društvu postupalo fer, pravedno i naravno solidarno.
No upravo tu prademokratsku funkciju populisti ne preuzimaju. Kad bi oni zaista imali sluha za teme koje obični puk smatra važnima, tada bi morali predstavljati mnoga i prije svega često međusobno suprotstavljena mišljenja. Narod je uvijek množina – ne samo množina interesnih grupa koje treba koordinirati, nego množina stanovništva sastavljena od milijuna pojedinaca, od kojih svaki pojedinac treba biti poštovan u njegovoj jedinstvenosti i ljudskom dostojanstvu i zaštićen od presezanja drugih – u kojoj i kakvoj god društvenoj formi se to već ostvarivalo. To je osnova ustava naše države (op. prev. Njemačke u ovom slučaju) i našeg društva. Zbog toga postoje obvezujuća prava, pravila i postupci; zbog toga postoji katkad i napor oko kompliciranih procesa glasanja i političkog odlučivanja.
Populisti ne poznaju i ne priznaju ikakav pluralistički državni narod
Kod populista je naprotiv svako upozoravanje na ove činjenice o pluralnosti odmah shvaćeno kao puki zaštitni (lažni) mehanizam za očuvanje društvenih elita koje se brinu isključivo za očuvanje svojih privilegija. Štoviše: ideja o nekom pluralističkom „državnom narodu“ je u njihovim očima upravo izdaja ideje i suvereniteta jednognaroda koji je tobože spriječen u neposrednom i neiskrivljenom prakticiranju vlastite volje. Populistima naravno ne smeta činjenica da se kod ove narodne volje ni u kom slučaju ne radi o jednoglasno zajedničkoj volji faktično veoma heterogenog stanovništva, nego o volji samo jednog, često i veoma malog dijela društva. Ta njihov „narod“ nije demos nego ethnos; narod koji se formira kroz podrijetlo, genetsku, kulturnu i dr. jedinstvenost; jedinstvenost koja istodobno nužno homogenizira i najvažnije interese stanovništva; jedinstvenost koja stoga ne mora biti šeprtljavo posredovana nego može neposredno određivati političko djelovanje.
„Populisti“, primjećuje nedavno jedna umirovljenica iz Austrije, čija cijela obitelj je stradala u holokaustu, u jednom videu koji je postao svjetski poznat, „izvlače uvijek ono najniže iz ljudi.“ Dodajem: Bečka umirovljenica priča o svim onim ljudima iz kojih se ono najniže trenutno može izvući. Mnogi ljudi doživljavaju poraze, razočaranja i strahove za budućnost. I u vremenima velikih prevrata i dubokih nesigurnosti su postoci dobitnika i gubitnika u našim društvima veoma nejednako raspoređeni.
Agresivna propaganda umjesto konstruktivnog rada
Malo tko može biti oslobođen od iskušenja da bar ponekad tu i tamo svoje strahove, razočaranja i uvrede ispuše kroz bijes i ljutnju. No umjesto da takav bijes i ljutnju prevedu u konstruktivan rad ili u demokratski protest, populisti dodatno podgrijavaju takva raspoloženja i u konačnici ih na agresivan način okreću protiv establišmenta, protiv društvenih, kulturnih i odnedavno i znanstvenih elita, protiv svih predstavnika omraženog sustava ili sasvim uopćeno „protiv onih gore“.
Ili, što je još gore, oni usmjeravaju i povećavaju negativno raspoloženje protiv svih onih koji su slabi, koji se ne mogu obraniti ili koji su iz različitih razloga prikladni biti žrtveni jarci. To je posebno obilježje desničarskog populizma. On ne samo da usmjerava resentiman protiv svega drugačijega i stranoga, protiv izbjeglica ili inovjeraca, protiv onih koji primaju socijalna primanja zbog dugotrajne nezaposlenosti ili zato što nemaju stan, protiv pedera i lezbijki itd., nego i paušalno ocjenjuje pogođene grupe ljudi kao manje vrijedne. Time desničarski populisti niječu osnovni demokratski princip fundamentalne jednakosti svih ljudi. Oni zahtijevaju i promiču solidarnost – no samo između onih koji oduvijek pripadaju nekoj zamišljenog grupi, što tu solidarnost čini ekskluzivnom.
Demokracija je kadra izdržati populizam, no njegove žrtve nisu
Naša demokracija doduše može podnijeti jednu dobru količinu populizma, pa i desničarskog populizma. No za isključene i stigmatizirane, za omražene i prezrene je i svaka mala kap populizma, posebno desničarskog populizma, kap koja prelijeva čašu. I zbog toga se moramo odlučno suprotstaviti populizmima svih vrsta. Pri tome se mora brižno paziti da se ne upadne u obrazac ponašanja populista. Razračunavanje s populizmima mora proteći demokratski, a to znači i ostati otvoren za kritiku etabliranih struktura i postupaka naše demokracije i zahtijevati potrebne promjene od ovlaštenih.
U jednoj spomena vrijednoj studiji Europska komisija je već 2004. ustanovila sljedeće: „Premda se desničarski populisti s pravom vide kao oni koji ugrožavaju predstavničku demokraciju, razlozi njihovog uspjeha se mogu djelomično pronaći i u nedemokratskim uvjetima sadašnjih europskih društava na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, ali svakako i na razini Europske unije.“ Pokazuje se da populisti doduše često otvaraju prava pitanja, no na njih daju pogrešne, prepojednostavljene i opasne odgovore. Naš zadatak je ozbiljno shvatiti ta pitanja i odgovore usmjeriti u pravcu demokratskih, humanističkih alternativa, pri čemu se očekuje i doprinos autentično kršćanskih i drugih religioznih vrijednosti.
Autor: Andreas Lob-Hüdepohl, katholisch.de
S njemačkog preveo: Marijan Oršolić, Prometej.ba
