Kao lice i naličje jedne iste priče korespondiraju ovdašnji političari i privrednici. Stručno bi se to kazalo – subsidijarno* su odgovorni.
Problem ovdašnje zbilje leži u činjenici da nam nedostaju ozbiljni analitički pristupi u sagledavanju cjelokupnog stanja društva.
Da li je starije jaje ili kokoš – da li su ovdašnji privrednici fabrikovali ovakve političare ili su ovakvi političari uzgajali privrednike po mjeri vlastitih ambicija, najmanje je razložna dileme oko koje treba razbijati glavu. Za posljedicu imamo najgoru opciju „dogovorne ekonomije“ i društveno afirmisan princip IMT-a (Ima li mene tu). I političari i privrednici u ovakvom sistemu su navikli da se „SNALAZE“. A to podrzumjeva da je proces privatizacije, bolje reči PRIHVATIZACIJE uništio sve privredne potencijala ali su se obogatili piljari, skorojevići, nikogovići i naravno političari i državni uposlenici koji su sve to uobličili, da bude „sve po zakonu“.
Ovdje imamo devastiran indutrijski potencijal, obespravljene radnike i pokradenu državu od aktera koji bi je trebali graditi. Političari i privrednici su „pokrali“ sve društvene sfere života te sada imamo mali milion „društveno odgovornih projekata“ kroz koje su privrednici i političari uzurpirali kulturu, sport, vjeru – sve pod milim Bogom. Ljudi od struke i znanja su postali suvišni. Na bazi dobre volje a pod plaštom demokratije, sad i ovdje svaka UBLEHA se bavi svim i svačim za male novce, odnosno služi SISTEMU za pranje novca.
Gradonačelnici i načelnici nam organiziraju koncerte, najvljuju fiolmske projekte, dijele kapom i šakom poreske novce valičajući vlastiti politički rejting, a iza „zavorenih vrata“ se krčme društvena dobra koja još raskrčmljena nisu.
Simbolično foliranje demokratije na relaciji političara i privrednika za rezultat ima politiku bez odgovornosti i široko razvijenu mentalnu logiku o nužnosti klijentelističkog podrepaštva, a radi egzistencijalne opstojnosti.
Činjenice (službeni pokazatelji za FBiH s početka 2019.) koje govore u prilog prethodno rečenom su;
– 520 000 zaposlenih,
– samo 105 000 zaposlenih radi u proizvodnji – u procesu stvaranje novih vrijednosti,
– 42 000 penzionera,
– 20 000 mladih – školovanih, svake godine napušta BiH,
– 20 MILIJARDI KM gubimo na bazi prethodnog podatka preračunatog ekonomskom logikom i projekcijom njihovog društvenog doprinosa.
Danas imamo za posljedicu da na relaciji POLITIČARA i PRIVREDNIKA sve je manje ljubavi, a sve je više i pticama javno ono što tek sada ovdašnji privrednici shvataju – Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju.
Razlika između političara i privrednika?
Glavna briga političara je kako potrošiti tuđi ili bolje rečeno moj i vaš novac. Glavna briga privrednika jeste kako zaraditi novac da bi namirio ove prve. Ako političar napravi krive korake u trošenju, nema nikakvih posljedica, dok greške u koracima privrednika vode u bankrot.
Kada političarima fali para za realizaciju nerealnih obećanja, čiji je cilj vlastita politička pozicija, nema problema, zadužit će nas i našu djecu i djecu naše djece, pa ako treba i djecu djece naše djece. Sami određuju stope poreza, doprinosa, akciza, taksi, naknada i slično, i jedino za što se brinu je da novac planski stiže svaki mjesec. Dakle, ostaje samo pitanje kako ga na pravi način potrošiti. A ni to nije problem. Ako i promaše investiciju, bit će novih izmišljotina pa će se to popraviti, ako se potroši više od planiranoga, a Bože moj, svatko griješi, zato postoje rebalansi. Kada je bilo koji političar odgovarao za krivo potrošen novac, za previše potrošenoga novca ili za novac uplaćen za nepostojeće investicije? Koliko je meni poznato nikad i nitko.
Za razliku od toga privrednik se svakodnevno mora boriti s konkurencijom, naplatom zarađenoga, radnicima i njihovim pravima, inspekcijama, bankama, rokovima i milion svakodnevnih problema o kojima političar nema pojma. Nema spavanja! Kad poduzetniku zatreba novac, on može zadužiti jedino sebe, svoju familiju i vlastitu djecu.
Ipak, postoji još jedna vrsta. A upravo to je ona najgora varijanta kada je privrednik, odnosno poduzetnik ujedno i političar. Tu kombinatorici nema kraja. Sukob interesa? Ma hajde molim vas! Ovdje se radi samo o sposobnosti. Kada na jednoj strani imate hrpu novaca koju morate potrošiti kao političar, a na drugoj kao poduzetnik imate potrebe za ulaganjem i zaradom novca, kako odoliti ovoj savršenoj prilici za prelijevanje? Realizacija ovisi samo o mašti ove podvojene osobe političara-poduzetnika. Broj kombinacija je neograničen.
A politika bi po svojoj definiciji morali biti služenje narodu i općoj dobrobiti i napretku. Političari bi po toj definiciji trebali biti službenici koji bi pošteno i stručno trebali obavljati svoj posao. Ni više ni manje od toga. Kod nas je to zapravo izokrenuto, pa kako god okrenete ispada da narod služi politici. Njime se manipulira u dnevne kratkoročne potrebe, ali i za različite poteze kada treba pokazati što je to volja naroda. Političari nas uvjeravaju kako je njihov posao težak i odgovoran, kako služe svome narodu, kako se teško žrtvuju, kako puno rade i kako su oni jedini koji znaju i mogu obavljati taj posao, jer svi prije i poslije daleko su od njihovih sposobnosti. Uvjereni su u svoju apsolutnu nepogrešivost, a s manje ili više uspjeha u to pokušavaju uvjeriti i nas.
Prvi red isturenih političara, onih koji vam se svakodnevno smješkaju s malih ekrana i naslovnica samo je vrh ledene sante. Najgori je drugi ešalon sive birokracije, onih koji vam zapravo kroje zakone često neprimjenjive, prevode, prekrajaju i slažu nam okvire koji će nas zacementirati i nerazdruživo povezati u europskoj zajednici naroda. U silnoj želji da se dodvore sitnim birokratima te iste zajednice, s nadom da će tako sebi osigurati neku dobro plaćenu sinekuru u bezbrojnim uredima, komisijama negdje u Europi, mnogi od njih neće prezati ni od čega, pa čak ni ako je to što rade očigledno štetno za porezne obveznike koji ih plaćaju. Jer trka za sva ta mjesta je počela, mjesta je malo, a kandidata bezbroj. Pritom se ne treba zavaravati da su sadašnji europski birokrati nešto bolji od njihovih budućih kolega. I oni su na ta mjesta došli na sličan način. Koliko god bahato, arogantno i superiorno nastupali kada dolaze u zemlju kojoj rado dijele lekcije, ipak su to na kraju sitne duše kojima sadašnja pozicija daje moć, ali samo onoliko koliko im mi to budem dozvoljavali. A za sada im dozvoljavamo previše.
___________________
* Supsidijarnost je načelo prema kojemu odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mjesnoj razini. Načelo supsidijarnosti potječe iz nauka Katoličke Crkve, obrađenog u enciklici Rerum Novarum1891. i Quadragesimo Anno 1931. Ovo načelo uvedeno je i u Europskoj uniji Ugovorom iz Maastrichta iz 1993. na temelju Europska povelja o lokalnoj samoupravi Vijeća Europe iz 1985.
Riječ potječe od latinske supsidiarius, a u značenju pomoćni, pričuvni. Supsidijarnost je ustavno načelo federalnih sustava kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti. Primjerice, u Federaciji Bosne i Hercegovine, jednom od entiteta BiH, sve što izričito nije u ovlasti Federacije pripada kantonima.
Pripremio: magazinplus.eu /M.H.
