Rulja se poistovjećuje s emocionalnim reagiranjem vođe, a što su njegove odluke iracionalnije, to su prijemčivije za izbezumljenu većinu
Razgovaramo o vođama i tiranima, a tek ovlašno i o književnicima. Moj prijatelj F. navodi američkog povjesničara Burnsa koji kaže da su “vođa i tiranin krajnje suprotnosti”. To je točno samo kad je riječ o krajnjim suprotnostima demokracije i tiranije. O demokratskim liderima ne razgovaramo; tu su naša iskustva ništavna. Naš strah od vođe je opravdan, jer kad zasjedne znamo da će dugo ostati. Galami protiv tlačenja da bi potom s lakoćom i sam postao tlačitelj. Građani se privikavaju na nj, a onda aktivno sudjeluju u stvaranju njegova mita. Malo-pomalo počnemo se dičiti svojim tiraninom. Drago nam je što nigdje ne putuje, jer to znači da stalno bdije nad nama. On je zadužen za naše dostojanstvo i ponos, on je čuvar naših vrlina. Ne voli odlaziti tamo gdje nema “nadmoć nad mnoštvom”. Odvajanje od vlasti izaziva paniku, strah da će mu netko napakostiti. Nepovjerljiv je kad prenosi ovlasti na druge. Štoviše, nepovjerenje je njegova vrlina.
Za diktatore je rukovanje neugoda, tako da su uvijek opskrbljeni aseptičnim sredstvima. Plaše se bolesti, strahuju od zaraza, zaziru od kaplje krvi, ali su ravnodušni prema krvoprolićima. Castro je uvjeren da mu Amerikanci stavljaju neke radioaktivne materijale od kojih bi mu mogla otpasti brada i kosa, a bez tih dlaka on bi izgubio identitet.
Tirani dolaze na vlast manje-više po istom modelu, ali svaki od njih donosi nešto originalno i tako rade na promicanju tiranije. Kalupi katkad štancaju i neuspjele tirane, blijede kopije svojih prethodnika. Lakše je uočiti zajednička svojstva diktatora negoli njihove razlike. Većinom su dobri govornici. Skloni su kriminalu. Svi su opsjednuti tajnim skloništima. Iza svakog diktatora ostajali su dobro uređeni podzemni hodnici, katkad labirinti i pravi podzemni gradovi. U tim građevinama imali su vježbaonice i streljane, tajne komore i sefove. Svi su bili opčinjeni zlatom. Ako je vjerovati Dedijeru, u Titovoj ostavštini nađeno je 90kg zlata.
Diktatori vole prisluškivati razgovore. Nekada se čak i dvorska arhitektura prilagođava takvim zahtjevima vladara. Konačno, svaki čovjek želi čuti što drugi o njemu pričaju, samo što su diktatori preosjetljivi na ogovaranja, osvetoljubivi, a često i okrutni. Staljin je rado prisluškivao telefonske razgovore bliskih suradnika, pogotovo njihovih žena. Dobar dio radnog vremena tirani provode telefonirajući. Godi im što su nevidljivi kad saopćavaju neku zapovijed. Vole se prerušavati. Negdje sam pročitao da se neki južnoamerički diktator pojavljivao u ženskim haljinama, pa onda kao svećenik, kao seksualni manijak, kao prosjak itd. Hitler se katkad oblačio kao petnaestogodišnji dječak i tako zabavljao prijatelje kreveljeći se i imitirajući političare. To monstrum-dijete sanjarilo je o svom bezazlenom liku, a već tada bilo je odgovorno za milijune mrtvih.
Mnogi su tirani imali dvojnike, što je također oblik prerušavanja. Kažu da ih je Staljin imao više, da je čak i Beriju primao najprije lažni pa tek onda pravi gazda. Slao je svoje dvojnike da se u isto vrijeme pojavljuju u različitim rajonima. Poslije su se o tom čudovištu ispredale priče u kojim je i sam uživao. Čitali ste izjavu one susjede Sergeja Ivanoviča Kavtaradzea koja se onesvijestila kada se na ulazu pojavio “portret druga Staljina”. Tko će znati je li to bio pravi Staljin?
U uvodu romana Brend sinister Nabokov kaže da svoju fantaziju ne bi mogao izvesti bez “beščasnih uzora pred očima”, bez Lenjinovih govora, bez sovjetskog ustava, bez nacističkih gadosti. On je znao da nema fantazije bez činjenica i da činjenice posvuda djeluju osim u pokretima koji su narasli, kako voli reći W. Reich, “bez argumenata i elementarno”. Da bismo potkrijepili neke zajedničke crte diktatora nužno je pred očima imati mnoge beščasne uzore! Svi su obdareni kao spletkaroši; zavadili bi dva oka u glavi. Oslanjaju se na potčinjene, ali sumnjaju u njih. Ksenofont kaže da tirani nikad nisu u miru s onima nad kojima vladaju i nemaju povjerenja ni u kakvo primirje. Imaju njuha za najgore tipove; znači li to da su i sami takvi? Vole raditi noću. Uspješni su kao manipulatori. Najviše ljube vlastiti uspon. Skloni su rušenju, pogotovo ih veseli razarati hijerarhije, ali i sve ono što je formirano kao cjelina, što se može ispriječiti na njihovu putu. Canetti bi to nazvao napadom na granice! Njihov je saveznik masa, ta tvorevina bez lica i duha, ta razdražljiva gomila bez orijentacije. Rulja se poistovjećuje s emocionalnim reagiranjem vođe, a što su njegove odluke iracionalnije, to su prijemčivije za izbezumljenu većinu!
Tirani su uvijek izvor napetosti. Drago im je kad se o njima šire fame. Tu su obaveze priče o pokušajima atentata, o sjenama koje ih vrebaju na svakom koraku, o ucjenama. Ipak je najmanji broj tirana stradao od ruke atentatora, a najčešće su umirali prirodnom smrću i u dubokoj starosti iscrpljeni dugotrajnom vladavinom. Tirani ne dolaze sami, niti slučajno; njih stvara naša bijeda. Oni društva vode unatrag, a svoje narode u izolaciju. Lako kidaju veze s onima koji im se ne povinuju. Oni su proroci katastrofe, vulgarni političari.
Kažu da na diktatore imaju veliki utjecaj njihove žene. Elena Ceausescu piše govore svom suprugu, ali i pjesme u njegovu slavu koje potpisuje imenima poznatih pjesnika, a oni to ne smiju demantirati, čak su neki od njih primali nagrade za te pjesme, ili barem stjecali pravo na upotrebu žarulja jačih od četrdeset svijeća. Eva Peron ljutila se na negativne prikaze politike njezina supruga, a takvim je kritičarima osobno pisala prijeteća pisma koja su imala čak i literarne vrijednosti. Urednik jednog filipinskog lista prognan je zato što je, unatoč upozorenjima, objavljivao fotografije Markosa koje se nisu sviđale gospođi. Ona je to doživljavala kao podrivanje režima. Žene uredno vode popise ljudi na koje njihovi gospodari mogu računati, ali i imena onih koji su im protivnici. One pišu liste za odstrjel.
Diktatori su opsjednuti tiskom. Vlastite novine u kojima su hvaljeni uzdižu do zvijezda, ističu ih kao objektivne, slobodne i neovisne. Novine koje ih kude i osporavaju, popljuvat će kao konzervativne, zadojene mržnjom i plaćeničke. Žderu se zbog karikatura, a najviše ih pogađa kad ih novine izruguju. Ima primjera da su režali kao bijesni psi i prijetili ne samo novinarima već i njihovim narodima. Postoji jedna istinita zgoda o kojoj je pisao De Rougemont. “C.J. Burckhardt, visoki komesar Društva naroda, primljen je u audijenciju kod Führera, u srpnju 1939. godine, na vrhuncu Dancinške krize: radi se o posljednjem pokušaju spašavanja mira. Hitler otvara album u kojem svakodnevno skuplja članke koji su objavljeni u inozemstvu o njemu. Pokazuje na jedan isječak iz Courrier de Saint-Etienne koji je naslovljen: ‘Führer je izgubio rat živaca.’ Obuzeo ga je luđački bijes. ‘Vidite’, vikao je, ‘doista ja trebam povesti rat protiv Poljske kad se već pišu takve stvari o meni.’ C.J. Burckhardt ga upita zašto poklanja toliku pažnju napisima u jednom provincijskom listu. ‘Zašto?’, jadao se Führer, ‘pa zato što ja jesam ništa, ništa drugo i nemam osim ugleda u očima mog naroda! Ja sam samo jedan mali obični čovjek! Ako izgubim ugled, onda sam izgubio sve!”
Znamo da su totalitarna društva nezamisliva bez vođa, a vođe bez portreta. Fotografije su svakodnevno u novinama ili vise u ustanovama i na javnim mjestima. Odsvuda vas motre oči vođe. Samo on ima pravo na veliki broj portreta, dok se ostali iz političkog klana šlepaju uz njega i ne smiju se previše isticati, jer to šefu ide na živce. Ali dođe vrijeme kad i fotografija počne raditi protiv svog lika. Ta količina neukusa sve više izaziva gađenje. Kad je rušen diktator Hruščov jedan od pučista predočio je između ostalog i to da je samo u jednoj godini objavljeno u tisku najmanje tisuću fotografija druga Nikite. Je li danas taj proleterski kič već na otpadu, ili se ti portreti još drže i nose samo u degeneriranim društvima? Na masovnim mitinzima u Rumunjskoj gledamo šumu portreta muža i žene. Nose ih radnici u plavim bluzama i kacigama. To je trijumf likovnog neukusa. Bračni vladarski par dočarava homogenu zajednicu i obiteljsku sreću. Oni doista imaju razloga hvaliti vlastiti poredak, jer im je omogućio taj uspon. Što bi ga mijenjali?
U tiraniji se polako a sigurno ludi, u slobodi se postaje glup, tako je otprilike zapisano, premda se u istom pasusu ispričao zbog svetogrđa, poznati poljski književnik Brandys kada se 1982. godine slučajno našao u povorci pacifista na Bulevaru Saint-Germain. Brandys je uočio da su mnogi u tom maršu, izgledom intelektualci, nosili portrete Staljina, Lenjina, Maoa. Jesu li znali koliko je milijuna žrtava iza tih portreta? Sigurno su znali, ali “glupost je metoda”, reći će Glucksmann. Ako se glupost zaogrće ruhom duha, onda nikakvo čudo što su književnici prvi u odboru za doček diktatora. Oni patetično zahvaljuju što im netko vraća ponos i dostojanstvo. Diktatorska politika najčešće se i rađa u tim lažnim moralnim kategorijama. Ideologija ponosa i “uspravne nacije” stanovita je obmana. To je u praksi priprema za rat.
Književnici i tirani su u savezu bilo da su prijatelji ili neprijatelji. Jedni bez drugih ne mogu. Samo tirani znaju uposliti i onog pisca koji se ranije nije bavio politikom, jer tiranije donose političku tupoumnost koja postaje nacionalno obilježje, a tako se, veli Nabokov “uvećava mogućnost za petljanje i ošljarenje, što je tipično, bogu hvala, za sve tiranije. ” Tirani su izazov, mete za pohvalu i pokudu, a pjesnici su tu majstori, dočekuju ih ili ispraćaju jednako ubojitim metaforama. Samo su oni u stanju opjevati ih ili ocrniti. Oni uzvišenim pjesničkim jezikom zamagljuju nakazne vladavine, ali se i sukobljavaju s prozaičnim vladarima. Samo će pjesnik sasuti u lice tiraninu ono što se nitko drugi ne bi usudio; samo ga pjesnik umije tako veličati i laskati mu. Dakle, pjesnici i tirani su jedni naspram drugih, bilo da se vole, podnose ili mrze. Osobno mi leži, posebice u ovom kontekstu, onaj Vergilijev stih: “Pjesama pjevati neću… pastirom ja bit vam neću!”
Priprema li se naše društvo “novog totalitarizma” za diktatora? Rađa li se u našim republikama takvo čudovište? Dok god je jedna partija, moguć je i diktator. On će opstajati na vlasti zamajavanjem naivnog puka da će reformirati društvo. Tko će ga reformirati, tko će se samodesetkovati? “Čovjek mora biti nadprosječno nepošten da bi pristupio jedinoj postojećoj partiji”, rekao je Brodski. Danas neki učenjaci tvrde da je u novim uvjetima i u višenacionalnoj zajednici sve teže zamisliti jednog vođu. Ali neće biti ništa bolje ni onda kada svako pleme dobije svog vođu; no to je već posao za politologe. Ostaje jedina nada da lokalne diktatore “uništi vlastiti izum”. “Čudan je to aparat”, rekao bi onaj Kafkin oficir iz Kažnjeničke kolonije obrazlažući mehanizam paklenskog stroja za smaknuće.
Moj prijatelj F. govori o znakovima i određenoj korelaciji zvijezda koje pogoduju usponu tiranina. Proroci vele da taj uspon obično prate prirodne katastrofe i nevina krv. Počnemo li zbrajati nedaće i žrtve, mogli bismo zadrhtati. Pošto nitko ništa ne poduzima, još nam preostaje da gledamo u zvijezde. Nebo nam je zajedničko.
(1989)
Mirko Kovač, Cvjetanje mase, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.
