Starci bi željeli biti okruženi osobama kojima bi mogli iznova ispričati svoju biografiju, kazati im što su oni nekoć bili, što su poduzimali, čime su se bavili i koje su uspjehe polučili
U mnogim priručnicima naći ćemo rečenicu da su „umiranje i smrt sastavni dio čovjekova života“, da smrt nije samo medicinski, prirodni, biološki ili antropološki “fenomen”, nego je ona mnogo više socijalni fenomen koji se isprepliće „sa svim čovjekovim segmentima: osobnim, obiteljskim, etičkim, religijskim, političkim, ekonomskim, pravnim, itd.“ (Markešić, I./Dopša, S., 2013).
Rijetki su oni koji danas umiru i umru u vlastitoj kući, kod svojih i među svojima. Možda još na selu kod kuće umre poneki starica ili starac, i to ako nisu bolesni ili ako nemaju nikoga od djece tko će ih „iz neizmjerne ljubavi prema roditeljima“ smjestiti u starački dom, ili, pak, ako nemaju kamo otići umrijeti, jer su bolesni i nemaju nikoga svoga ili nitko i ne zna za njih niti kako im je trenutno u životu. Bolnice više nisu ozdravljaonice – mjesta za ozdravljivanje bolesnih, nego postaju sve više umiraonice – mjesta za umiranje bolesnih i starih, kao što ni starački domovi nisu mjesta proživljavanja treće dobi, nego mjesta za „biološki otpad“, mjesta za smještaj već „istrošenog materijala“. Najveća briga današnjih mladih ljudi je kako navrijeme osigurati za roditelje mjesto u nekome od staračkih domova, odnosno kako ih pri nastupu teške bolesti smjestiti u neku od bolnica u kojima će i umrijeti.
Ne čudi stoga da smo se već navikli na to da ljudi umiru u staračkim domovima i bolnicama. Kad bi nam netko rekao da su umrli kod kuće, rekli bismo: jadnica ili jadnik, pa zar nije imala/nije imao nikoga svoga da ju/da ga smjesti u bolnicu ili starački dom, da im ima netko dati injekciju za smanjenje bolova, bez obzira što u tim institucijama novopridošli „gosti“ ne znaju nikoga i što su po naravi same institucije okruženi profesionalnim osobljem i prepušteni njihovoj dobroj volji kao i raspoloživim tehničkim i tehnološkim uređajima. Tu započinje njihov novi dom, daleko od očiju i skrbi njihovih najbližih. Ostali su bez igdje ikoga kome bi mogli (is)kazati svoju fizičku i duševnu patnju, svoje osobne strahove, svoj životopis. Smrt više ne dolazi sama. I ako dolazi, brzina njezina dolaska zavisi u mnogome od medicinskog osoblja – svejedno je li u pitanju bolnica ili starački dom. Na taj način „medikalizirana i dizajnirana smrt u potpunosti potiskuje prirodnu smrt.“ (Markešić/Dopša, 2013).
Međutim, unatoč tehnološko-medicinskim dostignućima koja im u navedenim institucijama u svrhu ublažavanja boli stoje na raspolaganju, najveći dio onih koji u njih dolaze, žele zauvijek ostaviti i otići iz njih. Razlog: željeli bi umrijeti u običnome krevetu, u običnoj postelji, bez ikakvih aparata. Željeli bi biti okruženi osobama kojima bi mogli iznova ispričati svoju biografiju, kazati im što su oni nekoć bili, što su poduzimali, čime su se bavili i koje su uspjehe polučili. Oni iz bolničkih kreveta pogledima traže one kojima neće biti statistički bolnički broj, nego one koji će ih prihvatiti kao osobe koje su tijekom svoga života, radeći s drugima društveno koristan i važan posao, stvarali vlastitu imovinu, imali obitelj, djecu, unučad, prijatelje i poznanike.
Kako dostojanstveno ljudski (o)starjeti?
Starenje je razdoblje u čovjekovome životnom vijeku u kojem se događaju mnoge funkcionalne promjene. (Despot-Lučanin, 2003:238) Točnije, starost je na dva načina povezana s društvom i društvenim zbivanjima. S jedne strane stari ljudi utječu na prilike u društvu, a s druge, u velikoj mjeri i sami čine dio društvene strukture i nose teret društvenih uloga, koje svatko tko prijeđe određenu starosnu granicu, mora igrati, htio on to ili ne. (Pečjak, 2001:248) Sve više je onih koji zastupaju mišljenje da suvremeno starenje nije starenje koje je nekoć bilo. Ponajprije, neprijeporna je činjenica da danas ljudi puno duže žive, da se životni vijek produžio. No, neprijeporno je isto tako da živimo u ostarjelome, “sijedom” društvu koje svakim danom postaje sve brojnije takvim sjedokosim članovima. Koliko je društvo sretno zbog toga, teško je reći. Ono što se može zamijetiti jest činjenica da posljednjih nekoliko godina nije bilo moguće vidjeti u Hrvatskoj ni jednu svečanost u povodu otvaranja dječjeg vrtića zbog povišenja broja novorođene djece ili otvaranja neke nove osnovne škole. Sve više je onih koji svoju egzistenciju vide u pretvaranju vlastitih imanja u staračke domove. Time biznis sa starijima, bolesnima i umirućima postaje sve unosniji.
Starost nije ni bolest niti invalidnost, iako u toj dobi sve to dolazi. Međutim, ljudi su tijekom povijesti bezuspješno pokušavali pronaći eliksir vječnoga života, iako su, kako navodi Giddens, gotovo pa nestale sve ranije smrtonosne bolesti, npr. kozice, šarlah, TBC, ili, ako se pojave moguće ih (iz)liječiti. (Giddens, 2007:140-169) U odnosu na neka ranija vremena, navodi dalje Giddens, starije osobe ne predstavljaju danas neku posebnu vrijednost koju bi trebalo čuvati i štititi. Stariji više nisu osobe koje bi trebalo pitati za savjet. Stariji su postali teret, smetnja koje se treba riješiti na najlakši način – isključiti ih iz zajedničkoga domaćinstva i smjestiti ih u starački dom.
Budućnost starenja
U društvu u kojem su na cijeni mladost, zdravlje i ljepota starost je teret. Stari ljudi su nevidljivi. U tom smislu, u posljednje vrijeme promijenilo se mnogo toga. Između ostaloga, utemeljen je i Dan starijih osoba, 1. listopada. Time starije godine u ovoj vizuri postaju razdoblje velikih mogućnosti. U našoj nomenklaturi razlikujemo dvije faze starosti:
– TREĆA DOB – razdoblje u kojem pojedinci vode slobodan i neovisan život. Veoma često primjećujemo na mnogobrojnim putovanjima upravo starije osobe. Njih nalazimo i na fakultetima, ali i u učionicama za treću životnu dob. Osnivaju se za njih i posebne aerobik-vježbe.
– ČETVRTA DOB – razdoblje u kojem su već uvelike ugrožene neovisnost i sposobnost potpune brige za sebe. Ljudi postaju nesposobni brinuti se o sebi. Osmijeh ili lijepa riječ mlađih čine sretnim starije osobe.
Da je starost postala jedna od važnih briga suvremenog društva, svjedoči i uspostava Međunarodnoga dana starijih osoba. Ujedinjeni narodi svakoga prvoga listopada obilježavaju ovaj Međunarodni dan starijih osoba. Time Ujedinjeni narodi žele pokazati da ta međunarodna organizacija nastoji doprinijeti izgradnji „društva za sve generacije“ pri čemu svoja načela odnosa prema starijim osobama temelji „na potrebi izgradnje uključujućeg društva usredotočenog na sudjelovanje, samoispunjenje, neovisnost, brigu i dostojanstvo za sve“.
Što činiti da bolest ne dođe?
U modernome našem vremenu ni bolest, kao zacijelo ni starenje, ne nalazi svoje mjesto u obitelji. U ranijim vremenima obitelj je bila mjesto borbe protiv bolesti. Bolesnik je imao svu skrb svoje obitelji koji su se u njegovu liječenju služili vlastitim tradicionalnim, narodnim lijekovima. Bolest se, smatra Giddens, objašnjavalo magijom ili religijski, posljedicom grešnoga života ili pak prisutnošću zlih duhova. Zdravlje je bilo privatna stvar, a nije ni u kojem slučaju predstavljalo javnu brigu, nešto za što bi društvo trebalo brinuti. (Giddens, 2007:140-169) No, nastankom modernih nacionalnih država ljudski resurs postaje jedna od najvažnijih komponenata svake države; čovjek – živ i zdrav – postaje „nacionalno bogatstvo“. Ne treba stoga čuditi što država započinje s vođenjem evidencije novorođenih i umrlih, bolesnih i zdravih, oženjenih i razvedenih. Zdravi ljudi mogli su raditi, stvarati nove vrijednosti, plaćati porez, ratovati. Država, ističe Michel Foucault, počinje disciplinirati tijelo, kontrolirati seksualnost, podupirati ili sankcionirati rađanje novih članova društva, počinje voditi evidenciju zaraznih (seksualnih) bolesti kao i svih drugih oblika utjecaja na ljudsko tijelo. I ne samo to! Počinju se uvoditi higijenske mjere, određuju se mjesta klanja stoke, ali i mjesta sahrane umrlih osoba. Više se sahrane ne organiziraju oko(lo) bogomolja – crkava ili džamija – ili izravno u njima, nego se osnivaju groblja koja se, opet, predaju u nadleštvo komunalnih organizacija.
Također, osnivaju se bolnice. Bolesno ljudsko tijelo postaje objekt inspekcije, objekt promatranja. Međutim, osim što bolesno tijelo postaje objektom promatranja, u današnje vrijeme tome se sve češće podvrgava i zdravo ljudsko tijelo, pa čak i oni procesi koji su potpuno prirodni, kao npr. proces trudnoće. Sve se medikalizira. Gotovo da je medikaliziran cijeli čovjekov život, a što je moguće primijetiti po redovitim sistematskim pregledima (zdravih ljudi). Riječ je, dakle, o preventivnim pregledima da se kod nas, u našemu tijelu ne bi slučajno našlo nešto „bolesno“.
Umiranje i smrt kao neodvojivi dio života
Moderni ljudi svoj život – utemeljen na individualizmu, samostalnosti, odvojenosti od rodbine i tradicije – žive u neprestanoj razdvojenosti mjesta rođenja i mjesta rada i – zbog toga – u neprestanoj razdvojenosti muža i žene, ali i u neprestanoj razdvojenosti roditelja i djece. Svatko živi razdvojeni život. Na isti način ostaju razdvojeni ne samo u bolesti nego i u trenucima umiranja.
Stoga, kad se govori o umiranju, potrebno je reći da umiranje i bliska smrt veoma često pogoršavaju status osobe. Bolesne ljude počinje se izbjegavati, s njima se prekidaju komunikacije, oni osjećaju da su ostavljeni i izolirani. Danas u Europi većina ljudi (oko 80% umirućih) umire u bolnicama ili staračkim dovodima. U Hrvatskoj je to nešto manje, oko 70%. Kako je već rečeno, svi oni umiru daleko od svojih najbližih, daleko od stvari, životinja i ljudi koje su istinski voljeli, daleko od svega onoga što ih je činilo osobom. Oni su odvojeni od sviju svojih i prije negoli su umrli. Oni su osamljeni, napušteni, izolirani i odvojeni od sviju, pa i od svojih najbližih.
No, pogledamo li od čega danas ljudi umiru, vidjet ćemo da su gotovo nestale ili su pak izlječivima postale ranije smrtonosne zarazne bolesti kao što su „tuberkuloza, kolera, malarija itd. – danas rijetke, ili su iskorijenjene“ i da su danas glavni uzroci smrtnosti: „nezarazne kronične bolesti, rak, srčane bolesti, dijabetes, itd.“(Giddens, 2007: 140-169).
Stoga se za smrt može reći da ona predstavlja prestanak života, prekidanje životne aktivnosti organizma (bilo biljke, bilo životinje, bilo čovjeka) i kao konačan rezultat – prestanak postojanja jedinke kao zasebnoga životnog sistema. U širemu smislu, smrt je svaki konačan prestanak mijene tvari (metabolizma) u živoj supstanciji. (Čehok, 2009:35)
Gdje naći mjesto i u njemu sretno umrijeti?
Može vas ovaj naslov obeshrabriti, ali ljudi dok su zdravi, imaju tisuće želja. Kad obole, imaju samo jednu – ponovno biti zdrav. Davies i Higginson navode da bolest i umiranje kod pacijenata često prate osjeti boli. Ne treba zaboraviti da je bol važan uzrok trpljenja jer „umanjuje udobnost i doživljaj dobrobiti te predstavlja zapreku za kvalitetne odnose s okolinom“. (Davies i Higginson, 2004:101)
Teški, terminalni bolesnici (to jest oni čiji se dan umiranja može otprilike točno odrediti) u posljednjim trenucima života ne osjećaju samo bol zbog blizine fizičke smrti, nego ponajprije bol zbog „socijalne smrti“. Taj osjećaj da su ih u posljednjim trenucima života svi napustili, da nikome više nisu interesantni i da svi oko njih jedva čekaju njihov posljednji izdisaj i beskrajni muk, dade se zaključiti da je od fizičke smrti gora jedino još socijalna smrt.
Za ljude koji se brinu za osobu koja umire dr. Elizabeth Kubler Ross ima savjet: „Ako stvarno volite tu osobu i želite joj pomoći, buditi uz nju kad dođe kraj blizu. Sjedite pored, ne morate čak ni razgovarati. Ne morate učiniti ništa, samo budite tu pored.“ Umirući velika očekivanja polažu u socijalnu mrežu. Oni neprestano iskazuju potrebu za blizinom drugih ljudi, traže socijalnu podršku. (Callahan, 2005:104) Ne treba stoga čuditi što je većina nasmrt bolesnih ljudi koji su bili upitani gdje bi željeli umrijeti, rekli da bi željeli umrijeti u kući, da bi u tim trenucima željeli osjetiti titraje sreće i to one sreće da se nalaze u blizini onih koje oni vole. Jer, kaže Majka Tereza, nema teže bolesti u čovjekovu životu od „biti neželjen, nevoljen, biti izoliran i ostavljen“. No, postavlja se pitanje kako tu bolest liječiti, kako naći osobe koje će imati snage i ljubavi s takvim ljudima popričati i učiniti ih sretnim u osjećaju da su kod kuće, da su s drugima, da neće umrijeti sami?
*Tekst objavljen u Zborniku radova „Religije i sreća. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnog simpozija održanog u Zagrebu 7. prosinca 2012.“ Uz autorovo dopuštenje, prenijeli smo dio teksta.
Prometej.ba
