Duraković mora otići, jer ovdje se život ne vraća ni po koju cijenu!
HASAN HADŽIĆ/ LABUĐI PJEV NEMOĆNOG NAČELNIKA
Srebrenica – savršena tragedija: Duraković mora otići, jer ovdje se život ne vraća ni po koju cijenu!
Građani su nedavno snažno podržali Načelnika protestom protiv lokalnih lidera Izetbegovićeve i Dodikove stranke koji kontrolišu opštinsku Skupštinu. Baš zato on neće dočekati kraj mandata, jer o Srebrenici nikada nisu odlučivali Srebreničani, a u sve to je duboko uklesan pečat jula ’95
Preuzeto sa bloga: Hasanhadzic.com
Aktuelna Investiciono-razvojna konferencija u Srebrenici je prvi ozbiljan lokalni pokušaj da se izbjegne ponovni i definitivni nestanak ovog mjesta; propast na kojoj, iza kulisa službeno-licemjernih izljeva tuge i empatije, već dvije decenije združeno rade vodeće domaće i međunarodne snage. Zato bolji poznavaoci prilika tvrde da će taj prvi istovremeno biti i poslednji pokušaj za oživljavanje Srebrenice, te labuđi pjev ambicioznog organizatora tog skupa – načelnika Ćamila Durakovića.
A glavni i više nego dovoljan razlog što će Duraković biti prisiljen da ode s funkcije načelnika Srebrenice je to što se drznuo da naruši prešutni, ali granitni sporazum nečistih savjesti srpskog i bošnjačkog vrha te međunarodne zajednice, koji nalaže: U Srebrenicu se život ne smije vratiti ni po koju cijenu! Pošto su se pod Durakovićevim vodstvom u ovom ubijenom mjestu počeli osjećati neki slabašni, ali po bošnjačke i srpske vođe, ipak, preopasni dašci života, zazvonilo je na uzbunu. I zato su srebreničke filijale Bakira Izetbegovića (SDA) i Milorada Dodika (SNSD) – dvojca koji, inače, nikad i ni u čemu nije saglasan, izuzev u rušenju i sveopštoj propasti, brzo našle zajednički jezik: Graditeljski, odnosno remetilački faktor – zvani Duraković – mora biti uklonjen!
Do poslednje duše
O razlozima za pomenuti konsenzus protiv života u Srebrenici, odnosno za drugo i definitivno ubijanje ovog mjesta, jer ga zbog preteških uslova napuštaju i malobrojni bošnjački povratnici i ništa brojniji Srbi, nedavno sam opsežno pisao u tekstu Selfi iz Potočara. Ali, pošto se radi o najvećoj evropskoj tragediji nakon Drugog svjetskog rata, koja se, evo, nastavlja dok i poslednja živa duša ne bude otjerana s mjesta zločina, nikad neće biti suvišno ponavljati: Taj famozni sporazum je jednostavno proizašao iz nespremnosti svih ključnih aktera da se suoče sa odgovornošću za ono što je učinjeno (srpski) i što nije učinjeno (bošnjački i međunarodni lideri) u srebreničkoj tragediji u julu 1995.
Od mrtve Srebrenice, odnosno žrtava ukopanih u Memorijalnom centru u Potočarima, nema prevelike glavobolje: zvaničnici odu tamo 11. jula i otarase ceremonijal: fatiha, minut šutnje, vijenac, “ne ponovilo se” … I već 12. jula sve to postane nekakva podnošljiva prošlost.
Koalicija za pustoš
Ali, obnavljanje života u Srebrenici – to je već košmar! Živa Srebrenica bi svim akterima stalno ispostavljala bolno pravedne fakture za njihov doprinos tragediji! Dakako, udjeli i krivice pojedinih strana su neuporedivi, ali u cijelom tom užasu nema nevinih, izuzev samih žrtava. Zbog toga je svaki događaj u današnjoj Srebrenici pod teretom tih krivica, odnosno duboko uklesanog i ukletog pečata jula ’95., pa i aktuelna zbivanja oko načelnika Durakovića.
Zato je i u ovoj novoj priči neizbiježan opsežan povratak samim korijenima vječne srebreničke tragedije: Dakle, zločin su počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba, uz zdušnu prekodrinsku podršku – što državnih institucija, što volontera – i njihova krivica je nedostižna. Ali, u konačnici, taj zločin nosi multilateralni – globalni pečat, uključujući i nedopustivi kalkulantsko-nemarni odnos bošnjačkog vrha, a najuticajnih međunarodnih faktora svakako i daleko više. I eto ti jake koalicije za zajednički bijeg od planetarnog grijeha kojoj su i mrvice života u Srebrenici najljući neprijatelj! Zato se tamo čini i činit će se sve u korist savršene pustoši i zaborava. U tome svi oni vide jedini izlaz.
Dom kulture i smrti
Jer, može Milorad Dodik i svaki drugi srpski lider ne pristajati ni za živu glavu da se stradanje Srebreničana nazove genocidom, te ponavljati poznatu priču kako se radilo o nedopustivim zlodjelima, ali uzrokovanim prethodnim bošnjačkim zločinima u bratunačkim selima; da je to, dakle, bio samo nešto pretjeraniji odgovor nekontrolisanih srpskih osvetnika. Mogu se potezati i druga opravdanja, ali definitivno sav taj trud ostaje uzaludan!
Naravno, nije ulaludan u smislu trenutnog političkog ćara među glasačima, pošto većinska srpska svijest, decenijama oblikovana mitomanskom propagandom svojih političko-intelektualnih elita, nije spremna na priznanje genocida. Tim više što se onda tu, ponovit ću ono što sam već pominjao u prethodnim tekstovima, ne radi samo o Srebrenici. Problem je užasni pečat koji genocid stavlja na ukupnu srpsku politiku u ratnim devedesetim godinama prošlog vijeka, a tu politiku je podržavala velika većina naroda.
Ali, ono što je politički razumljivo, suštinski i činjenično je neodbranjivo. Kako opovrgnuti, na primjer, Dražena Erdemovića koji je priznao da je kao pripadnik streljačkog voda elitnog odreda Vojske Republike Srpske učestvovao u pogubljenju stotina zarobljenih srebreničkih civila na Ekonomiji kod Pilice, opština Zvornik, te da su žrtve na strelište dovođene organizovano, u jednakim grupama, iz Doma kulture(!?) koji se nalazi u samom središtu naselja Pilica.
Patriotska devastacija
A Erdemovićev iskaz je samo jedno od brojnih, podudarnih svjedočenja sa srpske strane o opakom poduhvatu likvidacije sedam hiljada ljudi i otklanjanju tragova te likvidacije za samo desetak dana. To ne mogu uraditi nekakvi neobuzdani osvetnici i, uz sve poštovanje i prema žrtvama zločina u srpskim selima i nužnost da se počionioci kazne, ovdje sam zdrav razum, sve i ako zaboravimo presudu Haaškog tribunala, govori da se radilo o pomno planiranom – sistemskom projektu političkog, vojnog i policijskog vrha srpske strane.
Iz tog projekta je proizašla ona “mrtva” Srebrenica koja počiva u Potočarima. A bar nju srpski lideri, s ove i one strane Drine, ne dovode u pitanje, jer je jednostavno neporeciva. A kad je već tako, onda se oni povode za rezonom da prosto sve treba prepustiti vremenu koje će, kao i u slučaju svih drugih stratišta i memorijalnih kompleksa širom svijeta, samo po sebi, sve više ublažavati teret grijeha i sjećanja.
Ali, “živa” Srebrenica je ljuta nevolja! U živoj Srebrenici bi i ona ubijena, “potočarska”, stalno bila današnja. A to se već ne može podnositi, pa ma kako se zvalo ono što se dogodilo u julu 1995. Zato se najprije paljanska, a potom ni Dodikova vlast, ni malo nisu radovale povratku malobrojnih domicilnih Srba u Srebrenicu nakon što je bilo riješeno “bošnjačko pitanje”, a o “prijemu” na koji su kasnije naišli bošnjački povratnici da i ne govorimo.
Privatizacijska pljačka i devastacija su, doduše, u poratnim godinama harale cijelom BiH, ali malo gdje su ostavile baš toliku pustoš kao na privrednim kapacitetima srebreničke opštine, prije rata jedne od najperspektivnijih u zemlji. Jednostavno su razoreni nosioci razvoja – rudnici boksita i olova i cinka, banja “Guber”, šumski kompleksi i drvno-prerađivačka industrija … To uništavanje je imalo i predznak “patriotske” misije – u smislu zatiranja tragova mjestu zločina, pa je izostajala bilo kakva kontrola i nadzor. Time su srebrenički Srbi dobili jasnu poruku da su na pogrešnom mjestu i da što prije treba da odu, a Bošnjaci da i ne pomišljaju na svoja ognjišta.
Nastavak teksta pročitajte OVDJE.
