Dometi posljednjih odluka visokog predstavnika tema je ovosedmičnog Kruga 99, a uvodničar je dr. sci. Enver Išerić.
Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti:
“Prije bilo kakvih komentara koji se odnose na odluku visokog predstavnika potrebno je napomenuti da je Dejtonskim mirovnim sporazumom, odnosno Aneksom 10 utvrđeno da visoki predstavnik ima konačnu nadležnost interpretacije, odnosno tumačenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a koji se odnosi na njegove civilne aspekte.
Jedna od nadležnosti visokog predstavnika je olakšavanje i rješenje bilo kakvih poteškoća koje nastanu provedbom civilnog rješenja, ako visoki predstavnik prosudi da je potrebno. Jedna od aktivnosti civilnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma je promoviranje poštovanja ljudskih prava i povratak prognanika i izbjeglica te održavanje slobodnih i poštenih izbora.
To predstavlja pravni osnov za djelovanje visokog predstavnika. Razlog donošenja posljednjih odluka od strane visokog predstavnika možemo naći u pritisku hrvatskih političkih stranaka, ali i predstavnika vlasti Republike Hrvatske, na osiguranju legitimnog predstavljanja pri čemu se pozivaju na presudu Ustavnog suda u predmetu „Ljubić“.
U uvodnom dijelu svoje odluke visoki predstavnik ističe da je izostala provedba odluke Ljubić, ali, moramo istaći da je Centralna izborna komisija svojim podzakonskim aktom riješila to pitanje nakon održavanja općih izbora 2018. godine, a na to je ovlaštena članom 10.12 Izbornog zakona kojim je propisano: „Centralna izborna komisija BiH određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog organa svakog kantona.“
Međutim, kako je nakon održanih izbora 2018. godine došlo do blokade implementacije izbornih rezultata, visoki predstavnik je odlučio donijeti Odluku kojom će trajno riješiti pitanje izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije, ali i otkloniti mogućnost blokada uspostave i rada institucija Federacije Bosne i Hercegovine. Moramo naglasiti da je i Ustav Federacije sadržavao odredbe koje su onemogućavale blokade, posebno izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, ali se one u praksi nisu provodile.
U javnom prostoru možemo čuti vrlo oprečne ocjene Odluka visokog predstavnika, koje se odnose na izmjenu Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona, od toga da je ovom odlukom udovoljeno zahtjevu HDZ-a, pa do toga da ovim odlukama nisu otklonjene sve mogućnosti blokada i da nije u potpunosti riješeno pitanje legitimnog predstavljanja Hrvata u Federaciji BiH.
Međutim, istina je da će ove odluke doprinijeti efikasnijem načinu implementacije izbornih rezultata i funkcioniranju institucija Federacije, da su ograničena pitanja koja se odnose na vitalni nacionalni interes i da je pitanje izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije riješeno u skladu sa presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, čime je osigurana proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u skladu sa sastavom stanovništva u svakom kantonu.
Najveći nedostatak ovih odluka je što se izračun u svrhu izbora delegata računa posljednji popis stanovništva, dok su za sve ostale izračune u svrhu proporcionalne zastupljenosti ostale na snazi ustavne odredbe na osnovu kojih se za izračun uzimaju podaci popisa iz 1991. godine.
Osim toga povećanje broja delegata sa 17 na 23 išlo je u korist kantona u kojim su dominantno nastanjeni pripadnici jednog konstitutivnog naroda.
Međutim, potpuno problematičnom možemo smatrati odredbu Ustava kojom je broj delegata za predlaganje kandidata za predsjednika i potpredsjednika Federacije povećan sa 6 na 11, odnosno sa jedne trećine na skoro jednu polovinu. To posebno zbog činjenice da delegati iz reda hrvatskog, bošnjačkog i srpskog naroda imaju tu većinu iz samo dva kantona, te je time praktično onemogućeno predlaganje kandidata iz kantona u kojima određeni narod nije većinski.
Odluka visokog predstavnika je manjkava i zbog toga što nije propisan postupak imenovanja vlade ukoliko u datom roku predsjednik ne izvrši imenovanje, niti je utvrđen rok u kojem Predstavnički dom mora potvrditi tu odluku. Tu je ostavljen prostor za nove blokade implementacije izbornih rezultata
Važno je istaći i to da je bez bilo kakvih komentara prošla odluka visokog predstavnika po kojoj je šest funkcija ,,od kojih najviše dvije mogu biti popunjene iz reda jednog naroda“, razdvojio na dvije grupe i svaka od te tri funkcije u jednoj grupi može biti popunjena iz jednog konstitutivnog naroda.Također je onemogućeno da predsjednik Federacije i premijer budu iz istog konstitutivnog naroda, što do sada nije bio slučaj.
Osim toga, mišljenja sam, da visoki predstavnik svojom odlukom, kojom reguliše način izbora sudija Ustavnog suda, zanemario kriterije koji su propisani Zakonom o Visokom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine. Bilo je također potrebno intervenisati i izmijeniti Ustav Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na izbor i ovlaštenja predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske i ovlaštenja Vijeća naroda, a na način kako je to regulisano Ovim odlukama za Federaciju Bosne i Hercegovine.
Razumljivo je da cilj visokog predstavnika bio otkloniti blokade u Federaciji, ali je također ovim odlukama trebalo riješiti i pitanje implermentacije presuda Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostale građane i osiguranje njihovog pristupa, odnosno izbora u sve organe vlasti i zaštite njihovih prava.
I pored činjenice da je visoki predstavnik izjavio da nema mogućnost mijenjati Ustav BiH koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, mišljenja sam da Visoki predstavnik za to ima ovlaštenja u Aneksu 10 po kojem su se „stranke sporazumjele da provedba civilnih aspekata mirovnog rjesenja obuhvaća veliki raspon aktivnosti uključujući nastavak pružanja humanitarne pomoći dok je god to potrebno, obnovu infrastrukture i gospodarsku obnovu, uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u Bosni i Hercegovini, promicanje poštivanja ljudskih prava i povratak prognanika i izbjeglica te održavanje slobodnih i poštenih izbora prema rokovima u Aneksu 3 Opceg okvirnog sporazuma.“
Kako je Bosna i Hercegovina dužna provesti sve presude ESLJ, to bi, ukoliko institucije Bosne i Hercegovine to ne urade, a teško da to možemo očekivati, trebao, izmjenom Ustava BiH i ustava entiteta, uraditi visoki predstavnik. Visoki predstavnik ne bi trebao ni mogao mijenjati ustav u pogledu unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, ali za osiguranje jednakih ljudskih prava ima i ovlaštenje i odgovornost.
Nedavno je Vlada Republike Hrvatske u svom saopštenju navela da “Odluka visokog predstavnika Schmidta prvi je korak prema daljnoj reformi Izbornog zakona. Od zadnjih 20 godina 16 hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH biraju Bošnjaci i to nije dobro ni za funkcionalnost BiH ni za odnose Hrvatske i BiH”, te možemo očekivati dodatne pritistke na visokog predstavnika, ali i blokadu institucija države BiH, kako bi se osiguralo da članove predsjedništva biraju narodi, a ne građani.
To se ne smije dozvoliti niti će se to desiti. To bi bio korak do potpune podjele i nestanka države. Šef države je simbol njenog jedinstva i predstavlja cijelu državu i sve njene građane i samo građani mogu i moraju birati članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Potpuno zaboravljeno pitanje u Bosni Hercegovini je provođenje ustava entiteta kojima je propisana obaveza proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih građana u javnim institucijama, a što bi značilo potpunu implementaciju presude Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom području Bosne i Hercegovine. Uz implementaciju presuda ESLJP to je jedno od najvažnijih pitanja za osiguranje jednakih prava za sve građane, te je potrebno pozvati visokog predstavnika da ova pitanja stavi u vrh prioriteta svoga djelovanja.
Ipak možemo zaključiti da je najveći domet posljednjih odluka Visokog predstavnika to što je time, a kako ističe i sam Visoki predstavnik, okončana, odnosno stavljena tačka na presudu „Ljubić“ i legitimno predstavljanje”.
