-TopSLIDEIntervjuKulturaM plus

Mina Vidaković: Možda nećemo nikoga navesti na suočavanje, ali moramo znati šta se dogodilo

Prateći nacionalne politike prema Tribunalu, mediji su prednost davali sadržajima koji se odnose na optužene nad onima koji govore o žrtvama. Novinare su više zanimali „njihovi“ optuženi od „njihovih“ žrtava.

Mina Vidaković vodi SENSE Centar za tranzicijsku pravdu u Puli. Radila je kao novinarka u Studiju B, Borbi/Našoj Borbi i Produkcijskoj grupi „Mreža“ prije priključenja SENSE Agenciji koja je skoro dvije decenije izvještavala iz Haškog tribunala, do prestanka rada suda 2017. godine. Iste godine SENSE Agencija postaje SENSE Centar za tranzicijsku pravdu, organizacija koju u Puli osniva zajedno s njenim idejnim tvorcem i prvim direktorom Mirkom Klarinom.

„Neprepoznavanje posledica sukoba devedesetih ne znači nužno da ih nema ili da su nevidljive“ – kaže Vidaković, zaključujući: „Samo su zakamuflirane u skladu s novim okolnostima“. Riječ je – kaže Vidaković – „o  istoriji koja to još uvek nije postala“.

„Suočavanje s prošlošću je tema na kojoj je Evropska unija insistirala u procesu pridruživanja Hrvatske. Onog trenutka kad je Hrvatska postala članica Evropske unije, politička elita i svi koji učestvuju u političkoj trci ne osećaju se više dovoljno prinuđenim, inspirisanim, nateranim da se suoče sa neprijatnim delom sopstvene prošlosti“ – kaže Vidaković.

Mitovi o kolektivnoj krivici i suđenju narodu korišteni su često u odbranama optuženih koji su se sami zastupali pred Tribunalom, posežući za izjednačavanjem sopstvene odgovornosti sa odgovornošću nacije kojoj pripadaju, smatra Vidaković, naglašavajući: „Na taj način shvaćeni patriotizam u medijima gotovo sigurno vodi u neprofesionalno izveštavanje“.

Jesu li danas izrazito vidljive posljedice sukoba devedesetih i perioda formiranja nacionalnih država?

Kako kome. Onima koji imaju sećanja na zajedničku državu su i te kako vidljive, jer politika huškanja i podgrevanja netrpeljivosti započeta uoči devedesetih, nikada nije ni prestala. Menjala je oblike i instrumente delovanja u odnosu na kratkoročne i dugoročne ciljeve odnosno koliko je mobilnosti i agilnosti sopstvenih građana potrebno motivisati – da li je potrebno zauzeti neku teritoriju ili s nje nekoga isterati ili „samo“ dobro zaplašiti svoje građane da oni drugi dolaze da ih oteraju, unište i sve im otmu. Postoji ona ’divna’ scena iz filma „Lepa sela, lepo gore“, kada žitelji nekog sela gledaju dnevnik i čim se završi ostavljaju porodice hitaju u dobrovoljce da brane domovinu. Film je tu vrstu mobilizacije prikazao gotovo karikaturalno, ali je njena moć svakako bila velika i generacijama koje imaju sećanja na zajednički život ti su mehanizmi svakako prepoznatljivi.

Mladima bez neposrednog iskustva i sećanja na Jugoslaviju, njen raspad i ratove, te posledice, možda nisu prepoznatljive, jer su u tim posledicama odrasli. Netrpeljivosti su se standardizovale, dobile formu koja možda neće nekoga pred televizorom baš poterati da se maši puške, ali će ga održavati u tenziji dovoljnoj da se umesto borbe  za svoja socijalna, radna, ljudska i civilizacijska prava angažuje  u najčešće iracionalnoj  borbi protiv „onih drugih“. Tako da neprepoznavanje posledica sukoba devedesetih ne znači nužno da ih nema ili da su nevidljive.  Samo su zakamuflirane u skladu s novim okolnostima.  

Kako se tumače sukobi devedesetih u kontekstu savremenih politika? Drugim riječima, da li postoje savremene politike ili se politička baza i dalje formira u kontekstu jačanja nacionalnih država?

S posledicama sukoba devedesetih živimo, bilo da su očite ili zakamuflirane. Značajnu ulogu u njihovom održavanju ili čak negovanju vidim upravo u tumačenju tih sukoba u savremenim politikama novonastalih država. Jačanje nacionalne države više zvuči kao eufemizam za podilaženje nacionalnim strastima i u tom kontekstu je ono više instrument nego cilj. Cilj je održavanje na vlasti. S novim generacijma je još lakše, jer su njihova saznanja o sukobima devedesetih iz druge ruke i često nisu zasnovana na činjenicama. Štaviše, što je manje nepobitnih činjenica u igri, lakše je protumačiti šta nam se događalo devedesetih na način koji tumaču najviše odgovara.

Možda nismo otkrili način kako da ljude na ovim prostorima podstaknemo na suočavanje, nismo našli instrumente koji će probiti nacionalistički oklop u koji su ih zatvorile lokalne elite, ali možemo sačuvati činjenice o sukobima devedesetih koje su utvrđene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i nacionalnim sudovima u regionu. Taj činjenični zapis je važan, nezavisno od toga koliko ćemo imati uspeha u nastojanju da uverimo društva na ovim prostorima da se s njima suoče.

Je li suočavanje sa prošlošću bolna tema za javnost u Hrvatskoj i regiji?

Činjenice su često bolne i neprijatne i mnogo ih je teže plasirati nego romantizirani nacionalni narativ gde se sopstvena nacija najčešće predstavlja isključivo kao žrtva. I tu već trideset godina gube bitku svi koji se zalažu za utvrđivanje činjenica i njihovo poštovanje u tumačenju ratova devedesetih i prošlosti uopšte. Jasno je da takozvana politička volja, tačnije njen nedostatak da se činjenice utvrde i poštuju, koči postupak suočavanja s prošlošću. Napori, pre svega civilnog sektora, da otkoče i ubrzaju taj proces i tako podstaknu i proces pomirenja nisu, nažalost, dali velike rezultate. Nisam sigurna da li i šta pogrešno radimo, ali znam da ne treba odustati od bitke za činjenice.

Sporost ili neuspeh u procesu suočavanja ne znači da činjenice koje su utvrđene treba zaboraviti, ili njihovu vrednost zanemariti. Možda jednog dana na neki drugi način nastavimo da podstičemo proces suočavanja i pomirenja, možda sasvim promenimo pristup, ali činjenice o onome što se dogodilo će svakako ostati deo tog procesa. I zato ih treba sačuvati. Drugim rečima, možda nećemo nikoga navesti na suočavanje, ali moramo znati šta se dogodilo.   

Svesni smo, naravno, kako je govorio Mirko Klarin, da se i te utvrđene i presuđene činjenice i dalje negiraju i odbacuju, danas čak više nego pre par godina. “Ono što nastojimo jeste da – učinivši te činjenice vidljivim, lako dostupnim i svima razumljivim – suzimo prostor za razumna osporavanja zločina. A nerazumnih će, nažalost, uvek biti” – rekao je Mirko Klarin na tribini “Pravda posle Haga”.

Kako se tema suočavanja s prošlošću tretira u medijima masovnog komuniciranja? Koje kriterijume relevantnosti saznanja o prošlosti i sukobima koriste masovni mediji u izvještavanju o prošlosti?

Iste one kriterijume koji su korišćeni i kada se izveštavalo iz Haškog tribunala (ICTY).  Odnos vladajućih garnitura u zemljama iz kojih su dolazili optuženi u velikoj meri je kreirao i odnos javnosti, odnosno medija, u tim zemljama prema suđenjima i presudama ovog suda. U Srbiji je nepriznavanje legitimiteta Haškog tribunala, otvoreno ili prikriveno, vodilo u relativizaciju, ne samo njegovih odluka i presuda, već i dokaznog postupka i izvedenih dokaza.

Slična je situacija bila i u Hrvatskoj, ali uz selektivan pristup pa se legitimitet Tribunala uvažavao i osporavao u odnosu na „prihvatljivost“ njegovih odluka i presuda za nacionalnu politiku. Suđenje hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, primer je za promenu odnosa hrvatskih vlasti prema Tribunalu čak i unutar tog jednog postupka. Od osuda i neuvažavanja suda nakon podizanja optužnica do veličanja i uvažavanja nakon oslobađajućih presuda. U BiH, zbog odsustva jedinstvene državne strukture nije postojala ni jedinstvena politika prema Tribunalu, kako u vlasti tako i u medijima. Javnost je, u skladu s tim, sa suđenja dobijala etnocentrističke izveštaje koji su svojim dijametralno suprotnim prikazima istog suđenja stvarali konfuziju, relativizovali rad suda i rušili njegov kredibilitet.

Prateći nacionalne politike prema Tribunalu mediji su prednost davali sadržajima koji se odnose na optužene nad onima koji govore o žrtvama. Novinare su više zanimali „njihovi“ optuženi od „njihovih“ žrtava. Tako su, na primer, hrvatski novinari, na dan kada je u sudnici broj jedan Haškog tribunala počinjalo suđenje za granatiranje Dubrovnika generalu JNA Pavlu Strugaru, radije otišli u susednu sudnicu da zabeleže o čemu se razgovaralo na statusnoj konferenciji hrvatskom generalu Tihomiru Blaškiću. Statusne konferencije obično služe za rešavanje administrativnih pitanja vezanih za organizaciju budućeg suđenja i teško je pretpostaviti da mogu biti značajnije od početka nekog suđenja, a za hrvatsku javnost posebno, suđenja za granatiranje Dubrovnika. Prema proceni „patriotskih“ medija javnost je više želela da čuje kako je „njen“ optuženi nego da li će i kako biti osuđeni odgovorni za ljudske i materijalne žrtve granatiranja Dubrovnika. Kvazi patriotizam i tabloidni manir u medijima nadvladali su u ovakvim slučajevima profesionalizam i objektivnost  u izveštavanju.

Nevolja nastaje kada se posegne za identifikacijom optuženog s nacijom kojoj pripada i njegova pozicija optuženog izjednači s pozicijom naroda iz kojeg potiče. Takav pristup su često u svojim odbranama primenjivali optuženi koji su se sami zastupali, gradeći mit o kolektivnoj krivici i „suđenju narodu“ izjednačavajući sopstvenu potencijalnu odgovornost s odgovornošću nacije kojoj pripadaju. Na taj način shvaćeni patriotizam u medijima gotovo sigurno vodi u neprofesionalno izveštavanje.

Tek oslobođeni svih uticaja koji ometaju profesionalni pristup izveštavanju stičemo šansu da objektivno sagledamo ceo postupak, uključujući i greške koje su, u njegovom vođenju, mogli napraviti i sud i strane u postupku. Svako uplitanje bilo kog drugog osim profesionalnih kriterijuma u izveštavanje nose u sebi rizik da javnost bude zbunjena, zatrpana kontradiktornim informacijama i, u najboljem slučaju, zaključi da se nikome ne može verovati. Tako se lišavaju smisla i suđenja i mediji i osnovne vrednosti i institucije koje bi trebalo da ih zaštite, a na pozornicu se izvode i podstiču verovanja u razne teorije zavera. To je oproban metod u zbunjivanju javnosti ne samo u vezi sa sukobima, suđenjima i suočavanjem. „Zabuni pa vladaj“.

Kako obrazovni sistem tretira temu ratova devedesetih? Kako se u obrazovnom sistemu plasiraju znanja o sukobima onim generacijama koje sukobima nisu svjedočile?

U svakoj od država bivše Jugoslavije ratovi devedesetih se drugačije opisuju. Interpretacije se razlikuju u opisu uzroka prirode i ishoda sukoba devedesetih. Plasiraju se kao službena istorija, ne zalazeći previše u detalje. Naročito ne činjenice koje su utvrđene u sudovima, posebno one koje se ne uklapaju u interpretacije nedavne prošlosti koje služe oblikovanju nacionalnih identiteta. Tako se stvaraju pojednostavljeni i, u najboljem slučaju, nepotpuni narativi o onome što se događalo devedesetih. Istorijska istraživanja i nastava istorije su samim tim ograničeni.

Srećom, među nastavnicima istorije u regionu postoje mnogi koji to prepoznaju i svojim angažovanjem u nastavi nastoje da ta ograničenja prevaziđu. Trude se da decu podučavaju kritičkom mišljenju ukazujući im na korišćenje više izvora i analitički pristup u proučavanju “istorije koja to još nije postala”, kako su to nazvali nastavnici istorije okupljeni u nacionalnim udruženjima i evropskoj asocijaciji Euroclio.

To nas vraća na pitanje utvrđenih činjenica i njihovu dostupnost u obrazovnom procesu. Nastojanje nastavnika istorije da što verodostojnije prenesu učenicima događaje iz nedavne prošlosti postaje gotovo nemoguće bez tih činjenica, budući da su one često ili prećutane ili iskrivljene u takozvanim zvaničnim interpretacijama.

Iskustvo u ove skoro tri decenije od kraja ratova nam govori da je proces suočavanja u najmanju ruku spor i da nema mnogo uspeha u nastojanjima da se većina uveri u potrebu suočavanja. Štaviše, može se, kao što rekoh, postaviti pitanje kakav je efekat suočavanja s prošlošću, da li ono zapravo ima efekat koji priželjkujemo, a to je neka vrsta katarze nakon koje je otvoren put pomirenju i uspostaljanju prijateljskih i dobrosusedskih odnosa nekad zaraćenih strana. Ima mišljenja da nas “prošlost ne može pomiriti”, da citiram profesoricu Leu David čija sociološka studija nosi takav naslov. Šta god se pokaže tačnim, možemo li se pomiriti ili ne, sa suočavanjem ili bez njega, važno je sačuvati činjenice, odvojene od svake druge dimenzije sagledavanja nedavne prošlosti.  

Možda nećemo uspeti nikoga da uverimo u potrebu suočavanja ili će to biti mali broj ljudi, ali je važno da podatke o tome šta nam se događalo sačuvamo od manipulacija. Da ih odvojimo od emotivnog, pravnog i svakog drugog konteksta koji ih danas opterećuje i ostavimo  budućim generacijama koje možda neće nositi opterećenje neposrednog iskustva.

Ljupko Mišeljić

BUKA

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close