Nova klasa ne samo da je tiskana u režiji CIA fronta, već i da je patvorena od strane CIA stručnjaka kako bi što bolje poslužila propagandnoj svrsi za koju je bila dizajnirana. Đilas je bio savršen medij: ne samo da je već bio izložen kolosalnom publicitetu zbog svojeg raskida sa Titom, već je i Jugoslavija od 1948. to isto bila zahvaljujući svojem raskidu sa Staljinom
Nova klasa Milovana Đilasa, epohalno je remekdjelo hladnoratovske propagande iako je mnogi, koji bi trebali bolje znati, smatraju doprinosom sociologiji politike. Postupnim otvaranjem arhiva novi dokumentarni izvori polako otkrivaju komadiće evidencije o značajnoj ulozi CIA u poticanju autora da napiše rukopis koji će postati polazištem za uobličavanje konačnog proizvoda, kao i u raspačavanju knjige kroz brojne front organizacije CIA.
Nastanak Nove klase pokazuje uhodani obrazac koji je razotkrio Komitet Senatora Franka Churcha, osnovanog nakon Watergate skandala radi proučavanja nelegitimnih tajnih državnih operacija na tlu SAD, koje su dovele do ostavke predsjednika Nixona 1972. g. Klupko se počelo odmotavati, pa se pokazala upletenost CIA i na svjetskom planu borbe protiv komunizma: zapadnjački novinari, bilo svjesno bilo nesvjesno, agenti izdavačkih kuća, mreže pojedinaca i organizacija koje sponzorira ili dotira CIA na polju hladnoratovske propagande, tj. bratstvo osoba sa obavještajnim antecedentima, sudjelovali su i u lansiranju Đilasa u svjetsku slavu. Ime i položaj Milovana Đilasa prije nego što je izgubio milost 1954., trebali su garantirati autentičnost iskustva sa visokog mjesta i iz prve ruke o surovosti komunizma.
Milovan Đilas (1911-1995) bio je blizak suradnik Josipa Broza Tita (1892-1980) u ratnim u ranim poratnim godinama. Njegova je uloga bila osobito značajna nakon raskida sa Staljinom 1948. g. Kao šef Agitpropa, partijskog odjela za agitaciju i propagandu, imao je ključnu ulogu u popularizaciji „jugoslavenskog puta u socijalizam“. Krajem 1953. g. Đilas je objavio niz članaka u partijskom glasilu Borba. Siječnja 1954. je izveden pred CK KPJ, sud svoje partije, da se obrani od optužbi o navodnom revizionizmu, potom je skinut sa vlasti, ispao iz KPJ i postao disidentom. Danas ga se u Srbiji smatra rodonačelnikom i ikonom liberalne demokracije. Njegova su sjećanja na nastanak Nove klase vrlo nepouzdana: više kriju nego što otkrivaju. Na kraju krajeva, morao je misliti na svoju novu reputaciju. Ali već je dovoljno zagrebati po površini mita da bi otkrilo kako je Đilasova karijera čuvenog disidenta bila intimno povezana sa CIA i njezinim frontovima, glavnim baštinicima njegovog pada sa vlasti.
Nova klasa, klasična knjiga hladnoratovske propagande, imala je formu učene rasprave koju je napisao insider o tiranskoj naravi komunističkog sustava. Njezin je osnovni predmet nimalo originalna teza o novoj povijesnoj formi klasne vladavine koju je predstavljala (staljinistička) birokracija: socijalističke su revolucije samo zamijenile jedan tip izrabljivanja drugim. Knjiga je tiskana na preko šesdeset jezika i raspačana u preko 3 milijuna primjeraka po čitavom svijetu.
Već je dugo znano da je nakladnik Nove klase, Frederick A. Praeger Inc., bio korišten kao CIA front, „priznavši 1967. da je tiskao ‘petnaest ili šesnaest knjiga’ na zahtjev CIA.“ U raspetljavanju Watergate skandala, E. H. Hunt, agent CIA i jedan od ‘vodoinstalatera’ koji su provalili u izborni stožer Demokratske partije u washingtonskom kompleksu Watergate, objavio je da je Nova klasa bila, u CIA žargonu, „jedna od ‘značajnih knjiga’“, subvencionirana CIA novcima. Sam je Praeger, dotičući se Nove klase, priznao New York Timesu (December 26, 1977): „Bio je to moj prvi kontakt sa CIA“, dodajući da u to vrijeme „nije čak imao pojma da CIA postoji.“ Praeger je rekao i da je objavio 20 do 25 naslova za koje je CIA bila zainteresirana, bilo da budu napisane, objavljene ili raspačane. Popis ovih knjiga nikad nije objavljen, ali vidimo i vidjet ćemo, stalno raste.
Međutim, ja ću nastojati pokazati da Nova klasa ne samo da je tiskana u režiji CIA fronta, već i da je patvorena od strane CIA stručnjaka kako bi što bolje poslužila propagandnoj svrsi za koju je bila dizajnirana. Đilas je bio savršen medij: ne samo da je već bio izložen kolosalnom publicitetu zbog svojeg raskida sa Titom, već je i Jugoslavija od 1948. to isto bila zahvaljujući svojem raskidu sa Staljinom. Strateški hladnoratovski koncept tzv. nacionalnog komunizma temeljio se na jugoslavenskom iskakanju iz sovjetskog orbita. Charles Douglas Jackson, jedan od glavnih stratega hladnoratovskog psihološkog rata, rekao je da „bi titoistička jeres u jednom ili više satelita vrijedila pedeset divizija.“ Tajna propaganda je imala za cilj ne samo preokret u krugovima koji su u Zapadnoj Evropi i postkolonijalnom svijetu u nastanku naginjali neutralnosti između dva bloka, suprotstavljanje prodoru komunizma u Aziju i Latinsku Ameriku, već i destabiliziranje komunističkih režima iznutra uz pomoć izvana organiziranih tajnih operacija. Knjiga poput Nove klase, tek jedna od mnogih, smatrala se savršenim sredstvom za suočavanje sa ovakvim izazovima.
Baštinici Đilasovog pada
Literatura o širokom prostoru na kojem CIA vodi svoje psihološke operacije u vrijeme hladnoga rata, labirintu koji William Blum zgodno opisuje kao „frontovi u frontovima u frontovima“, svakim se danom umnožava. Ograničit ću se samo na one stupove i brojne aktere koji su meni u vrijeme okončanja pisanja ovog rada (proljeće 2007.) bili poznati kao izravno uključeni u stvaranje i raspačavanje Nove klase.
Supertajni Ured za koordinaciju planova (Office of Policy Coordination, OPC), odjel CIA osnovan 1948. na prijedlog George F. Kennana, tadašnjeg glavnog kreatora vanjske politike SAD (svojedobnog veleposlanika u SSSR-u i Jugoslaviji), povukao je za sobom „dramatičan rast obima tajnih operacija protiv Sovjetskog Saveza, uključujući politički rat, ekonomski rat i paravojne operacije.“ Bila je to reakcija na promjenu režima u Čehoslovačkoj, te na štrajkove koje su u Francuskoj i Italiji potakli komunisti, kao i na strah da će SSSR započeti rat. Formalno gledano, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane su definirali planove OPC, tajne su operacije predstavljale sredstvo za ostvarivanje planiranih ciljeva a CIA je izvodila operacije. Nosilac odgovornosti u OPC u periodu 1948-1956. bio je njegov direktor Frank Wisner, a postavljao ga je ministar vanjskih poslova. Wisner je osigurao autonomiju OPC unutar CIA.
Korejski rat je vodio uvećavanju brojnosti osoblja OPC, obima financija i akcija, sve to bez ikakve vanjske kontrole. Od 1948-51. g. izdavane su direktive s ciljem umnožavanja tajnih operacija protiv SSSR „da se izazovu nemiri i pobuna u satelitskim državama.“ OPC se 1952. stopio sa Uredom za specijalne operacije (Office of Special Operations, OSO), ogrankom CIA za (kontra)špijunažu. Tako nastaje Direkcija za planove (Directorate for Plans, DDP), sa položajem u Agenciji koji se nije mogao usporediti ni sa kojom drugom granom: tajne su operacije dobile prioritet.
Važan ogranak OPC je bio Odjel za međunarodne organizacije (International Organizations Division, IOD). Prema njegovom nekadašnjem šefu, Thomas W. Bradenu, bila je to „operacija sa jednim stožerom, koja je obuhvaćala čitav svijet“, “prvi centralizirani napor u borbi protiv komunističkih frontova.“ „[…] započeli smo ni sa čim drugim osim istine. […] Već 1953. smo vodili međunarodne organizacije, ili utjecali na njih, na svakom polju gdje su komunistički frontovi prije toga već bili osvojili prostor, i čak na nekim poljima gdje komunisti još nisu počeli djelovati.“ Bradena je naslijedio 1954. Cord Meyer Jr., koji je „preuzeo na se umnožene operacije u međunarodnim organizacijama kao šef Stožera za tajne akcije (Covert Action Staff, CAS).“
Jedna od ključnih hladnoratovskih front organizacija je bio Kongres za slobodu kulture (Congress for Cultural Freedom, CCF, KSK), osnovan u Berlinu 1950. u predvečerje Korejskog rata. Bio je to trajni skup značajnih (antikomunističkih) intelektualaca sa svojim seminarima, časopisima, manje ili više uspješnim i aktivnim nacionalnim sekcijama, prava „imperija“ sa ciljem da utječe na zapadno-evropske intelektualce koji su naginjali ljevici. Nova klasa je objavljena u suradnji sa CCF. Drugi su frontovi bili od ključnog značaja u širenju poruka sadržanih u knjigama poput Đilasove: Radio slobodna Evropa/Radio Sloboda (Radio Free Europe/Radio Liberty, RFE/RL) koje je su bile čedo jedne od CIA-inih „najvažnijih operacija: Nacionalnog komiteta za slobodnu Evropu (National Committee for a Free Europe).“ Bila je to George F. Kennanova ideja da se osnuje „prividno privatna korporacija radi pomoći izbjeglicama mobilizirajući ih u antikomunistički pokret.“ Nacionalni komitet za slobodnu Evropu (kasnije skraćeno na Free Europe Committee, FEC), „skupina uglednih američkih biznismena, odvjetnika i filantropa“, osnovan je 1949.: „njujorški odvjetnički ured braće Dulles je sredio osnivačke dokumente. Allen Dulles […] je bio prvi predsjednik udruge prije nego što je postao direktorom CIA pod Eisenhowerom.“ Već spomenuti Ch. D. Jackson (kao i Allen Dulles) sa iskustvom u psihološkom ratovanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i dugotrajnom karijerom kod Korporacije Time-Life, bio je pomoćnik predsjednika Eisenhowera 1953-1954. „Njegovo polje odgovornosti je bilo neodređeno definirano kao međunarodni odnosi, planiranje hladnog rata i psihološki rat“, a bio je i na funkciji predsjednika NCFE (FEC) u periodu 1951-1952. Čak i kad se vratio u svijet izdavaštva, aktivno je sudjelovao u radu RFE do svoje smrti 1964.
Free Europe Press (FEP) je također bio dio scene. John P. C. Matthews, FEPov član rukovodećeg tijela (kasnije direktor ureda FEPa u Minhenu) piše da je ovaj projekt CIA-e 2003., u vrijeme pisanja njegovih sjećanja, još bio pod embargom. Matthews je bio zadužen operacijama tzv. Projekta balon, “puštanja letaka na češkom, slovačkom, poljskom i mađarskom iza Željezne zavjese … pomoću polietilenskih balona napuhanih vodikom, lansiranih noću sa tri poligona u Bavarskoj.” FEP-ova vodeća figura bio je Samuel S. Walker Jr., koji je 1952. napustio tjednik Time radi „uzbudljivijeg položaja direktora FEPa, […] novostvorene sestrinske organizacije Radija slobodna Evropa.“ OPC-ov Cord Meyer Jr. je bio glavnokomandujući, nadgledajući financije i raspoređujući fondove brojnim frontovima.
Izdavač
Kako piše njegov biograf, Frederick A. Praeger (1915-1994), „apostol antikomunizma“, rođen je u Beču u židovskoj obitelji. Praeger je pobjegao iz Austrije 1938. nakon Anschlussa, naselio se u SAD, stupio u američku vojsku 1941. u funkciji vojnog obavještajca u Njemačkoj (1946-1948). „Tamo je jedan od njegovih utjecajnih kolega bio Michael Josselson (1908-1978), kao i Praeger izbjeglica iz Evrope, koji je postao vodeća ličnost Kongresa za slobodu kulture u Berlinu. Pod tajnim sponzorstvom CIA, Kongres su, kao hladnoratovsku organizaciju za propagandu, osnovali evropski i američki liberalni intelektualci kako bi iznijeli na vidjelo komunističku političku i kulturnu represiju i suprotstavili se svakom obliku totalitarizma. Praeger je postao aktivni učesnik u ovim antikomunističkim programima.“ Godine 1962. Praeger „je natuknuo da su njegove antikomunističke publikacije izravna posljedica njegovog prethodnog rada u vojno-obavještajnoj službi.
Praeger je počeo uvozom knjiga. Prva originalna američka knjiga koju je izdao bila je Solomon Schwartzova Labor in the Soviet Union (1951.), „praćena stalnim dotokom naslova koje su mu prilijevale njegove veze sa CIA.“ Od 1954. pa nadalje, Praeger je bio angažiran u Centru za Srednjeevropske studije pri NCFE (Mid-European Studies Center of the National Committee for a Free Europe), koji je, kako već znamo, osnovao Allen Dulles „kao najambiciozniji front CIA“, financijski podržan 90% CIA fondovima, čiji je instrument za skupljanje donacija u američkom narodu, kako bi se prikrio pravi finacijer, bio Križarski rat za slobodu (Crusade for Freedom). Ronald Reagan je bio glasnogovornik i popularizator ovog pokreta, a Praeger izdavač njegovih publikacija u SAD. Organizacije poput Istraživačkog programa o SSSR (Research Program on the USSR) i Free Europe Committee osiguravali su rukopise a Praeger je imao nekoliko njihovih naslova na popisu izdatih knjiga o zemljama Istočne Evrope. Neprekinut dotok knjiga o Istočnoj Evropi činio je The Praeger Publications in Russian History and World Communism. „Tijekom godina je ovdje uključeno preko stotinu naslova.“Praeger je 1965. želio razgranati posao, a potencijalni investitor je bio Washington Post; međutim, „saznavši za njegove opsežne veze sa CIA, izjavili su da odustaju.“
Najavljujući izlazak bestsellera, u Nacrtu za pozadinu Đilasovog rukopisa Nove klase, Praeger upućuje na svoju karijeru u objavljivanju na polju komunizma i tema koje se tiču SSSR, pa potom kaže: „Početkom 1956. nakladnik [Praeger] je čuo od prijatelja u Kongresu za slobodu kulture da Đilas piše jednu takvu knjigu i da bi željeo da se ona objavi. Potom je pisao Đilasu. […] Đilas je odgovorio potvrdno […].“
Budući ograničena na tzv. značajne knjige, CIAina ljubav prema knjizi prilično je prozaična i pragmatična. U Izvještaju Komiteta Senatora Franka Churcha piše: „U svijetu tajne propagande, aktivnosti u oblasti izdavaštva zauzimaju naročito mjesto.“ Šef Stožera tajnih akcija CIA [Cord Meyer Jr.]: „Knjige se razlikuju od sviju ostalih medija propagande u prvom redu zato što samo jedna jedina knjiga može znatno promijeniti stav i djelovanje čitatelja do mjere koju ne može postići nijedan drugi pojedinačno uzet propagandni medij …“ Takve knjige mogu biti „najvažnije oružje strateške (dugoročne) propagande.“ Pa nastavlja: „Tajnim izdavanjem i raspačavanjem knjiga moglo bi postići:
a. Objavljivanje i raspačavanje knjiga u inozemstvu bez otkrivanja utjecaja [vlade] SAD, tako što bi se tajno subvencionirali inozemni izdavači ili prodavači knjiga.
b. Objavljivanje knjiga koje ne bi smjele biti ‘kontaminirane’ bilo kakvom otvorenom vezom sa vladom SAD, naročito u slučajevima ako je položaj autora ‘delikatan’.
c. Objavljivanje knjiga iz operativnih razloga, bez obzira da li su komercijalno isplative.
d. Osnivanje i subvencioniranje nacionalnih (tuzemskih) ili međunarodnih organizacija sa svrhom objavljivanja i raspačavanja knjiga.
e. Poticanje pisanja politički značajnih knjiga, […] bilo izravnim subvencioniranjem autora, ukoliko je tajni kontakt moguć, bilo indirektno, preko agenata izdavačkih kuća ili preko izdavača. […] Preko tisuću naslova je do kraja 1967. objavljeno, subvencirano ili sponzorirano od strane CIA. […] Mnoge od njih su objavile organizacije za kulturu koje je podupirala CIA, a autori knjiga su toga bili češće nesvjesni nego svjesni.
Osvrćući se na povijest Kongresa za slobodu kulture, Melvin Lasky, jedan od ključnih ličnosti ove hladnoratovske organizacije priča: „Sperber [Manés] je bio komunist, i to opak komunist. Baš pred sam rat prijetio je Hansu Sahlu da će ga prijaviti francuskoj policiji. Mnogo godina potom, Hans Sahl me je pitao kako to da je Sperber u Kongresu [za slobodu kulture]. Kako je to okajao? A ja sam mu odgovorio, napisao je esej za The God that Failed, eto tako, i pristupio Klubu. On se suočio sa svojom karijerom staljinskog aparatčika, moralno i intelektualno. Čvrsto vjerujem da postoje moralni i intelektualni načini da se čovjek ispriča za ideološke grijehe. Drukčije je kad imaš okrvavljene ruke. Ako imaš prošlost poput Đilasove, ne znam kako to možeš uraditi. Fritz Molden je bio veliki poklonik Đilasa, kasnije je postao njegov agent i izdavač. I [Friedrich] Torberg mu je bio poklonik. Puno smo toga naučili od Đilasa. Pozivali smo ga na ručkove u organizaciji Encountera, i upoznali ga sa najbistrijim mladim glavama toga vremena. Nije nas grizla savjest. Tko o ovim stvarima može suditi? Moja je ideja bila stvoriti demokratski front, koji bi obuhvaćao sve od ne-komunističke ljevice do ne-fašističke desnice. Možda smo u tome pogledu ponekad bili malo isuviše menjševici.“ Friedrich Torberg (1908-1979) je bio austrijski pisac, su-osnivač i urednik (1954-1965) austrijskog organa KSK, mjesečnika Forum. Fritz Molden (1924) je austrijski pisac i izdavač. Obojica će se kasnije pojaviti na sceni zajedno sa već spominjanim i novim drugim likovima. Svi su oni za istraživača povijesti hladnog rata u kulturi toliko znani, koliko su djeci znani likovi iz crtanih filmova. Ali u ovome kontekstu je važnije zapamtiti funkcije koje ove brojne ličnosti obnašaju i veze koje ih spajaju, nego njihova imena.
Đilasovi rukopisi
Nakon pada sa vlasti sam Đilas postaje žrtvom ostracizma, gadarija uobičajenih u svijetu u kojem se dotad kretao, koje je jamačno odobravao prema drugima dok je sam imao moć. Kako piše desničarski britanski autor David Pryce-Jones, komentator i glavni urednik W. Buckleyijeve National Review, Đilas je bio prvi koji je zatražio pomoć inozemnih novinara: „Nitko u njegovom položaju ranije nije mogao zamisliti da bi zapadni mediji mogli biti regrutirani kao saveznici radi obrane od progona buđenjem podrške u vanjskom svijetu. Publicitet se mogao pretvoriti u zaštitu.“ Tako 25. 12. 1954. Đilas daje intervju New York Timesu. U jesen 1955. poslužio se stranim dopisnicima „da se najzad i javno razgraničim s partijskim vođstvom i režimom.“ U rano ljeto i u jesen 1956. napisao je za International News Service (INS) i Paris Presse seriju članaka. Konačno, 19. 11. 1956. pojavio se u New Leaderu, još jednom primatelju CIA fondova, njegov članak koji je kritizirao jugoslavensku politiku prema krizi u Mađarskoj. Strani novinari su vrijedno zujali oko Đilasa. I sam piše da su ga dopisnici stranih medija posjećivali, ali se on sjeća samo dva takva susreta: jednog sa supruzima Clark, Katherine i Edwardom (sic!), a drugog sa dopisnikom New York Timesa, Raymondom. Samo jedan susret sa Clarkovima je, kako ćemo vidjeti, namjerna neistina.
Nakon pada Đilas je mogao konačno postati piscem, što je oduvijek i željeo. Njegov prvi krupni pokušaj je bila knjiga, koja će se kasnije pojaviti pod naslovomLand without Justice (Besudna zemlja), memoari o mladim danima, koji se završavaju 1929. godinom. U rano ljeto 1956. on ovaj rukopis nudi Srpskoj književnoj zadruzi, koja ga, što se je moglo i očekivati, odbija. Strani dopisnici javljaju da Đilas piše, ali da nema šansu da to i objavi. Ali ni Đilas ne miruje: 31.05. 1956. New York Times objavljuje njegovo pismo uredništvu u kojem se žali da ne može zaraditi za život zbog zabrane objavljivanja. Simpatizeri priskaču: „Američki sindikati su mi baš tada ponudili pomoć – pismeno, preko neke američke ustanove u Beogradu. Ali ja sam to učtivo odbio.“ Zatim mu se obraća, kako on to kaže u svoj svojoj provincijalnoj nevinosti i nedostatku orijentacije, „neko univerzitetsko preduzeće iz Njujorka (University Press).“ On im šalje svoj odbijeni rukopis memoara, ali i tu biva odbijen.
Kako njegova mladost u to vrijeme još nije bila zanimljiva, Đilas odlučuje da napiše nešto drugo, „knjigu koja će imati šireg, potresnijeg značaja.“ On piše da je već imao rukopis pod naslovom Sloboda i svojina kao polazište za Novu klasu. “Postojeći materijal sam koristio, ali izoštravajući ga, produbljujući i usklađujući ga s celinom. Knjiga je pisana iznova i u jednom dahu. Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.” Pa dodaje: „Neću reći da do Nove klase ne bi došlo da su mi vlasti omogućile – slučaj s Besudnomzemljom i organizovani bojkot nada mnom su mi to potvrđivali – objavljivanje beletrističkih dela. Ali je nesumnjivo da je odbijanje Zadruge doprinelo ubrzanju moje odluke da tražim u inostranstvu izdavača za ono što će inostranstvo rado primiti. A doprinelo je to, kao i bojkot i kampanje protiv mene, i žestini Nove klase.“ Đilas je bio žedan osvete.
Tražio je izdavača vani. Ili, bolje rečeno, izdavač je tražio Đilasa. „Imao sam samo jednu ponudu od […] Praegera u New Yorku […] koja je bila prilično neodređena – za rukopis koji bi se dopao izdavaču.“ Raspitivao se kod američkih znanaca o Praegeru i čuo od Katherine Clark i u Američkoj čitaonici da se Praeger u SAD smatra „lijevim“. „To je baš odgovaralo mojim ideološkim predrasudama, još ukorenjenim u meni. Ja sam zazirao – više iz svog čistunstva, nego zbog neizostavnih optužbi režima o ‘stavljanju u službu reakcije’ – od objavljivanja u solidnim ‘kapitalističkim’ preduzećima i konzervativnim, makar uglednim novinama. Takav stav, a pogotovu štampanje Nove klase kod Pregera, pokazao se pogrešnim. ‘Levi’ Preger je bio neugledna izdavačka kuća koja se, uz to, nije ni pokazala pošteno prema meni. Čim je polovina Nove klase bila gotova, uputio sam je Pregeru. Ali ne poštom. […] A ja sam slutio – pa i rekao Ketrini Klark – da će knjiga imati senzacionalan uspeh. Drugu polovinu knjige uputila je [supruga] Štefica, posle mog hapšenja.“
Usputno pominjanje Clarkovih prikriva njihovu važnost. U nekrologu g-đi Clark Washington Post 03. 02. 1986., piše da su Katherine Clark i njezin muž Edgar početkom 1948. počeli pisati o zbivanjima u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Tijekom 1950tih, ona je radila za stari International News Service [INS] u Beogradu i Beču. Među ostalim je pisala o povijesnom razlazu jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita i njegovog glavnog namjesnika Milovana Đilasa. G-đa Clark je prokrijumčarila neke od Đilasovih rukopisa iz Jugoslavije. Među njima su bili dijelovi onog što će se kasnije pojaviti pod naslovom Nova klasa i Susreti sa Staljinom.
New York Times piše 26. 12. 1977. da je rukopise iz Beograda u Beč zapravo iznijeo Edgar Clark, u to vrijeme dopisnik tjednika Time. Đilas je imao problema sa iznošenjem drugog dijela rukopisa iz zemlje. Praeger je rekao New York Timesu da je zamolio jednog prijatelja u vladi SAD za pomoć. Edgar Clark, koji je prokrijumčario rukopis, poriče da je ikada išta imao sa CIA. Ali je u konačnici rukopis došao u ruke funkcionara CIA Arthur Macy Coxa, koji je kasnije radio pod krinkom Praegerovog predstavnika u Ženevi. Cox je u ime Agencije pokrenuo proces prevođenja knjige na mnoge jezike i njezinog raspačavanja širom svijeta.
Đilasovo stupanje u svijet psihološkog rata išlo je preko University Books Inc., izdavačke kuće čija je specijalnost bila okultizam. Njezin vlasnik, Felix Morrow (1906-1988), nekoć vodeća figura američkog trockizma, otplovio je na ekstremnu desnicu. Kao bivši trockist bio je povezan sa Sidney Hookom (1902-1989) i James Burnhamom (1905-1987), ex-marksističkim i ex-komunističkim profesorima filozofije na New York City College, gdje se školovala čitava plejada američkih trockista, među kojima i Melvin Lasky. Hook i Burnham, žestoki hladni ratnici, pripadali su grupi glavnih aktera u osnivanju Američkog komiteta za slobodu kulture (American Committee for Cultural Freedom, ACCF). Sol Stein je također bio član newyorške trockističke scene tijesno povezane sa obavještajnom zajednicom. A Felix Morrow je bio i prvi Praegerov zastupnik u New Yorku i na Srednjem Zapadu SAD.
Milovan Đilas, “Nova klasa” i CIA (2.deo)
Ostalo je nejasno tko je Đilasov sirovi rukopis prevodio i koliko je od njega bilo iskorišteno ili od njega ostalo u „udešavanju“ i „neizmjernom poboljšavanju“ konačne propagandno-komercijane verzije, te tko je komercijalnu verziju preveo na srpsko-hrvatski. Nije ni Đilas u svojim memoarima otkrio tko je prevodio njegove rane radove. Ipak, trag vodi Williamu Jovanovichu kod Harcourt – Bracea, kasnijem suvlasniku te firme, Đilasovom polu-zemljaku. U svojem predgovoru Đilasovim mladalačkim uspomenama, Land without Justice, čije je objavljivanje očito moralo pričekati da se obavi urgentniji posao kod Praegera, on piše: prevoditelj, „američki sveučilišni profesor nažalost mora, na vlastiti zahtjev, ostati anoniman“
Udica je bačena. „Dragi Sol, […] Bila je to prvobitno tvoja ideja da pišem g. Đilasu i tražim rukopise i ja sam se (kao nakladnik) složio da ti za tu ideju platim […]“, piše Felix Morrow Sol Steinu 07. 12. 1956. Stein je u to vrijeme bio izvršni direktor Američkog Komiteta za slobodu kulture, organizacije američke ne-komunističke ljevice (NCL), čiji su vodeći ljudi nekadašnji trockisti, koja je pod nadzorom i uz financijsku poršku CIA igrala važnu ulogu u osnivanju Kongresa za slobodu kulture u Evropi. Sol Stein je 1954. došao u ACCF izravno „iz Službe za Informmacije SAD, gdje je radio u odjelu za ideološku analizu“, drugim riječima iz službenog Ministarstva propagande, da naslijedi Irving Kristola, koji je postao jedan od dva urednika Encountera u Londonu, još jedne CIA operacije pod krilima CCF (KSK).
Istodobno je Sol Stein bio literarni agent kod izdavačke kuće Harcourt-Brace. Korespondencija između Đilasa i Morrowa o Đilasovim rukopisima završavala je u Steinovim rukama. Stein je bio i urednik u Istraživačkom institutu Amerike (Research Institute of America), čiji je izvršni direktor bio Leo Cherne (1912-1999), „moćna figura u obavještajnoj zajednici SAD od Drugog svjetskog rata nadalje“, savjetnik sviju predsjednika od Eisenhowera do Reagana, predsjednik Odbora Međunarodnog komiteta za spašavanje izbjeglica (International Rescue Committee 1951-1999.), „po reputaciji front organizacija CIA.“ IRC „je bio toliko upleten u tajne poslove CIA, da bi se moglo dokazati da je djelovao kao dometak Agencije. “
G-đa Clark piše 23.10.1956. iz Beča na firmu University Books u New Yorku: „Šaljem Vam u posebnom omotu jednu knjigu Milovana Đilasa za koju ste pokazali zanimanje. G. Đilas je zamolio da svako pitanje o ovoj knjizi dostavite meni jer se njegova pošta kontrolira ili mu se ne dostavlja.“ Morrow odgovara 31. 10. 1956: „Upravo prije nekoliko dana sam Đilasu poslao pismo u kojem mu kažem da sam prvi nedovršen rukopis koji je poslao predao Harcourt-Braceu […]. Ranije sam već objasnio Đilasu da, zbog raznih razloga, to nije knjiga koju bih ja objavio i da bi zapravo Harcourt-Brace za njega bio mnogo bolji nakladnik.“ Kopija ovog pisma je otišla Steinu.
Riba je čvrsto zagrizla udicu: stiže još jedan rukopis. Morrow Clarkovoj 07. 12. 1956.: „Hvala na Đilasovom rukopisu koji je stigao danas. Iz mojeg prethodnog pisma znadete da imam i rukopis koji sam primio prije dosta vremena izravno od Đilasa i koji je Harcourt-Brace prihvatio za objavljivanje.“ Istog dana Morrow predaje novi rukopis Steinu: „Kako smo se sporazumjeli, predajem Vam Đilasov rukopis pod izričitom pogodbom da Vi nastupate kao predstavnik nakladnika kako bi se osiguralo njegovo objavljivanje, a ja zastupam autora.“ Na listu sa RIA zaglavljem, Stein g-đi Clark: „Da li znate postoji li neki drugi rukopis ili nastavak sadašnjeg rukopisa dalje od 1929. g.; dok je Harcourt-Brace pripravan da objavi materijal koji je već u njihovim rukama, naravno da postoji još veće interesovanje za interpretaciju g. Đilasa događaja u njegovom životu između 1929. i sada.“ Stein je u tom momentu, 10. 12. 1956. vjerojatno u posjedu prvog dijela rukopisa buduće Nove klase. Samo ne zna čitati srpski.
Između 10.12. 1956. i 08. 04. 1957., za ta četiri mjeseca mnogo toga se moralo dogoditi: za tajintermezzo za sad manjka dokumenata. Ali izgleda da je rad na newyorškoj Novoj klasi trajao duže ili jednako dugo kao Đilasov u Beogradu (Đilas: „Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.”) Praegerova tajnica, Jean Willcox, piše Katherine Clark u Beč 08.04. 1957: „Šaljem Vam danas […] neredigiran primjerak gornjeg rukopisa [Nova klasa]. Upravo smo primili prvi čisto pretipkan kompletan rukopis i želimo da Vi bez odlaganja dobijete jednu kopiju. Sukladno dogovoru koji ste napravili s g. Praegerom, razumijemo da ćete Vi pažljivo pročitati rukopis i savjetovati nas ima li pasusa koje treba izbrisati, koji su po Vašem sudu potencijalno opasni po dobrobit autora.“
Što je moglo naškoditi Đilasu? Ili, bolje rečeno, što je moglo naškoditi nakladniku i njegovim moćnim sponzorima? Đilasove bi knjige bile tek hrpa papira ukoliko bi se zanijekalo njihovo autorstvo. Katherine Clark piše Morrowu 15. 07. 1957.: „G-đa Đilas me je izričito zamolila da pročitam prijevod knjiga koje je on poslao u Ameriku i da savjetujem nakladnike da li ima komentara ili ‘osoba’ koje bi Đilasu mogle prouzročiti još nedaća a nisu bitne za noseću misao ili nit priče razvijene u knjigama. […] Osim toga, ni ja, niti g-đa Đilas ne želimo da Milovan pojedine komuniste naziva pogrdnim imenima. Ne mislim na izraze poput ‘diktator’ već ‘debela lijenština’ (fat slob). Sigurna sam da Vi u međuvremenu dovoljno dobro razumijete Jugoslavene da znate kako podavanje takvim izrazima može prouzročiti mnogo više problema nego ideološke razlike. Kad je Đilas tek počeo pisati članke koji su nas iznenadili, zahtijevajući više liberalizacije u Jugoslaviji, nije imao nikakvih problema sve dok žene visokih funkcionara (regime wives) nije počeo zvati snobovima. U Vašem je interesu također tako nešto što bi navelo Đilasove da poreknu sve što je tiskano, jer znaju koliko je to ozbiljno. Naravno, Vi shvaćate također da kad se pojavi knjiga kod Praegera, Đilas može biti u takvim problemima da neće biti važno ako Tita nazove epileptičarem. […] Pojavom knjige kod Praegera i nedvojbeno napadom Kremlja na njih [Jugoslavene] zato što su pustili da knjiga iziđe iz zemlje, može početi pravi lov na vještice.“
Clarkova Willcoxovoj 06. 05, 1957: „[…] Upravo sam završila knjigu. U njoj nema ništa što bi moglo naškoditi Đilasu, osim same knjige, a tu mi ništa ne možemo učiniti. […]. Molim Vas, recite g. Praegeru da mislim kako je knjiga izvanredna i unatoč činjenici da će je čitati zapadnjačka publika, smatram je uzbudljivom. Vjerujem da će čak i zapadnjaci biti oduševljeni kad prođu prve dvije glave o revolucijama.“ Dva dana kasnije, glavom i bradom Praeger piše Clarkovoj: „Sad imamo gotov slog u tiskari koji se uspoređuje radi kontrole sa originalnim Đilasovim rukopisom, a ispravljeni slog će biti gotov za oko dva tjedna. Poslat ćemo Vam komplet. Da li nam možete reći ima li još štogod što se, po Vašem mišljenju, mora izbrisati. […] Bio bih Vam zahvalan za svaku dodatnu ideju.“
Ovdje je korisno podsjetiti na principe Stožera tajnih akcija koji se odnose na „značajne knjige“: „Prednost našeg izravnog kontakta sa autorom je da ga možemo u detalje upoznati sa našim namjerama; da mu možemo pružiti svaku vrstu materijala koji želimo da on unese u rukopis i da kontroliramo rukopis u svakoj fazi. […] [Agencija] mora biti sigurna da će dati rukopis biti u skladu sa našom operativnom i propagandističkom namjerom…“Teško je povjerovati da bi Đilas podlegao ucjeni sadržanoj u direktivama Stožera tajnih akcija. Ali on nije imao šanse da im se odupre. U „slučaju Đilas“ Agencija je imala odriješene ruke. Komercijalna verzija Nove klase vrvi od podataka iz suvremenog američkog života za koje je teško vjerovati da su bili poznati njezinom nominalnom autoru. A činjenica da je u organizacijama koje su bile angažirane oko Nove klase bilo toliko bivših trockista, jasno upućuje na visoku vjerojatnost da su baš oni Đilasov rukopis propustili kroz šake. U svojoj kapitalnoj biografiji L. D. Trockog, Isaac Deutcher detaljno opisuje evoluciju američkih komunista od staljinizma preko trockizma do hladnoratovskog antikomunizma, te korištenje Trockijevih ideja iz Izdane revolucije u vlastitim knjigama o novoj klasi koja nastaje u SSSRu nakon revolucije.
„Rukopis je neizmjerno poboljšan (vastly improved) i poboljšana verzija se uspoređuje s originalom radi konačnih ispravki.“ Praeger 29. 08. 1957. ponovno piše g-đi Clark: „Nova klasa je bomba. Već tiskamo petu turu, čime smo stigli do 50 000 primjeraka. Kongres za slobodu kulture će raspačati dodatnih 15 000 primjeraka, ali ovo nije za opću potrošnju. Prodana su mnoga prava na prevođenje, a kako ste sigurno uočili, knjiga se pojavljuje u nastavcima po čitavom svijetu. […] Poslali smo primjerak svakome koga smo se sjetili, uključujući i osobe koje ste Vi spomenula, nekima direktno, a dugima preko utjecajnih prijatelja.“ Opisujući atmosferu stvaralačkog nemira „dragom Melu“, Praeger piše: „Oko Đilasove knjige mnogi pokušavaju pomoći, mnogi su zainteresirani, miješamo se jedni drugima u posao, i neprestano imamo teškoće u komunikaciji.“ A 29.08. 1957., Praeger ponovno g-đi Clark: „U cijelosti uzevši, izgleda da smo udesili (fashioned) najmoćnije antikomunističko oružje kakvo je malo tko mogao sanjati. Ono će jako zabrinuti komuniste.“
A zabrinutost g-đe Clark da će Nova klasa biti dostupna samo zapadnjacima, pokazala se neutemeljenom. „Bit će prevedena na mnoge jezike, vjerojatno sa američke verzije, pošto je prijevod sa engleskog mnogo praktičniji nego sa srpsko-hrvatskog. Pošto se ratovi vode sa mnogo vrsta oružja, ovo bi moglo biti jedno od najubojitijih u arsenalu istine.“I zbilja, bilo je mnogo praktičnije prevesti američku verziju jer je „neizmjerno poboljšani“ rukopis zapravo bio original. Čak je i srpsko-hrvatski „original“ preveden sa engleskog.
Ostalo je nejasno tko je Đilasov sirovi rukopis prevodio i koliko je od njega bilo iskorišteno ili od njega ostalo u „udešavanju“ i „neizmjernom poboljšavanju“ konačne propagandno-komercijane verzije, te tko je komercijalnu verziju preveo na srpsko-hrvatski. Nije ni Đilas u svojim memoarima otkrio tko je prevodio njegove rane radove. Ipak, trag vodi Williamu Jovanovichu kod Harcourt – Bracea, kasnijem suvlasniku te firme, Đilasovom polu-zemljaku. U svojem predgovoru Đilasovim mladalačkim uspomenama, Land without Justice, čije je objavljivanje očito moralo pričekati da se obavi urgentniji posao kod Praegera, on piše: prevoditelj, „američki sveučilišni profesor nažalost mora, na vlastiti zahtjev, ostati anoniman.“Međutim, na poleđini zadnje korice knjige, nalazi se ime prevoditelja: Michael B. Petrovich, koji je kasnije prevodio i druga Đilasova djela na engleski, kao Conversations with Stalin, Wartime, Of Prisons and Ideas.
M. B. Petrovich, još jedna koloritna figura sa obavještajnom prošlošću, Amerikanac srpsko-hrvatskog porijekla, regrutiran je u OSS (ratnog preteču CIAe) zahvaljujući svojoj dvojezičnosti, dakako ne srpsko-hrvatskoj, već našo-engleskoj, završio je obuku u Washingtonu i potom izaslan u Kairo jugoslavenskoj vladi u egzilu. Nakon kapitulacije Italije 1943., pridružen je bazi savezničkih snaga u Bariju, konkretnije Odjelu za istraživanja i analizu (Research and Analysis [pri OSSu]) kako bi pratio razvoj situacije u Jugoslaviji, da bi konačno bio izaslan u Beograd listopada 1944. kao član nezavisne američke vojne misije kod Tita. Tamo je proveo šesnaest mjeseci. Nakon rata bio je specijalist za rusku, sovjetsku, istočno-evropsku i balkansku povijest.
„Karijera“ Nove klase
„Nedvojbeno će ova knjiga imati djelovanje bombe kad postane dostupna u ‘neutralističkim’ zemljama Azije. Sigurno će imati i ekspolozivan učinak iza Željezne zavjese.“ Kampanja je mogla započeti. Praeger g-đi Clark o planovima za publicitet: „Life ima univerzalna prava prethodne publikacije i donijet će dugačke odlomke zajedno sa analizom Edwarda Crankshawa. […] Bio bih vrlo sretan kad bi Vaši članci bili tako temprani da prate publikaciju u Lifeu bez dužeg intervala. Oni dakako ne bi smjeli biti objavljeni prije nego što se priča ne otvori uLifeu. Željeli bi smo zatim nastaviti sa dugačkim člankom u New York Timesu i sa konkretnim objavljivanjem knjige sa prikazima. […] Vjerojatno ćemo jedno poglavlje dati New Leaderu.“
Došlo je i do neugodnih gafova: „INS je krenuo sam. Prosto su objavili kad su htjeli bez da traže naše odobrenje. […] Senzacionalni publicitet se dijelom oteo kontroli. Tvrdnja da je knjiga prošvercana iz jugoslavenskog zatvora je izmišljena [;] mi nismo krivi.“ Dio je posla prebačen u Francusku: 05. 09. 1957., Praeger Melvinu Lasky u Parizu: „Mogu li vidjeti što ti i François [Bondy] i svi drugi radite sa Đilasovom knjigom?“ „Vjerojatno znadeš što RFE i RL sad rade.“ RFE/RL su imali program „Knjiga tjedna“, posvećen knjigama koje su razobličavale unutranje protivrječnosti komunističkog sistema. „Značajne“ knjige poput ĐilasoveNove klase i Susreta sa Staljinom i Doktor Živago Borisa Pasternaka čitane su pred mikrofonima danima zaredom. Obzirni prema jugoslavenskoj senzibilnosti, pošto je Jugoslavija bila potencijalni zarazni saveznik, Vlada SAD i CIA nisu za vrijeme hladnog rata koristili RFE za emitovanje na Jugoslaviju. Đilasove knjige su bile namijenjene prvenstveno sovjetskom lageru i ostatku svijeta.
Prijevod Nove klase na strane jezike bio je od ključne važnosti u psihološkom ratu. Dva najvažnija ciljna područja su bila Istočna Evropa sa korektivnom i Azija sa preventivnom svrhom na umu. William Pfaff, nekadašnji funkcionar Free Europe Committee, piše 1999.: „Putovao sam na Bliski istok i u Indiju da organiziram (u potonjem slučaju ne uspijem organizirati) objavljivanje subvencioniranih prijevoda Nove klase […].“Mora da je bila prava jagma za prava na prevođenje. Praeger Melvinu Lasky: „[…] Primio sam pismo iz Londona u kojem mi londonski nakladnici pišu da je Times of India primio ponudu povoljnije od njihove.“ Tako funkcionira tršište.
Problemi te vrste nisu se javljali na istočno-evropskom „tržištu“. Kampanja lansiranja letaka balonima, tijekom koje je na Istočnu Evropu pušteno preko 300 milijuna letaka, pomoću 600 000 balona između kolovoza 1951. i listopada 1956., neočekivano je prekinuta nakon mađarskog ustanka. Matthews iz Free Europe Pressa piše da je preteklo bilo papira za još osam mjeseci. „U Minhenu samo bili u stanju da spasimo dio zaliha papira i preinačimo ugovore sa tiskarama tako da smo tiskali verziju Nove klase Milovana Đilasa na istočno-evropskim jezicima, kao i brojne knjige i brošure na zapadno-evropskim jezicima.“
U Hoover Institution, na Sveučilištu Stanford u Californiji, imala sam priliku pregledati primjerak srpsko-hrvatskog prijevoda, tiskanom kao džepna knjiga u siromašnoj vanjskoj izvedbi, na papiru lošeg kvaliteta (za letke?). Ta knjiga nije sadržavala nikakvih podataka o izdavaču, mjestu i godini izdanja, niti o prevoditelju. Ovaj je uradak bio preslagan i objavljen u Beogradu 1990. u nakladi od 10 000 primjeraka. Detaljno sam usporedila original na engleskom i beogradsko izdanje.
Natrag u normalu? Ne baš sasvim
Nakon što je Nova klasa bila uspješno lansirana, Đilasovi prijatelji su se ponovno mogli prihvatiti Besudne zemlje: Clark i Morrow organiziranju publicitet preko Lifea i INSa. Knjiga se konačno pojavila 1958. kod Harcourt-Brace, Jovanovich. Publicitet se imao financirati iz Đilasovih autorskih prava, a g-đa Clark, u međuvremenu persona non grata u Jugoslaviji, zastupa Đilasa.
Kad je Đilasova slava bila utemeljena, Praeger objavljuje 1959. Anatomiju jednog morala: Politički eseji Milovana Đilasa (Anatomy of a Moral: The Political Essays of Milovan Djilas) pod brojem 84 svoje serije. Knjiga sadrži prijevod članaka objavljenih u Borbi 1953., i Anatomiju jednog morala objavljenu u Novoj misli 01.01. 1954. Ime prevoditelja nam je i ovaj puta zatajeno.
Kad je jednom dospio u orbit organizacija koje je CIA sponzorirala ili financirala, Đilas se nikad iz toga nije ispetljao. Niti ima podataka da je ikad pokušavao izvući se. Kako priča Lasky, Đilas je u Londonu bio zabavljan, hranjen i pojen u društvu najbistrijih mladih glava svojega vremena, u organizaciji KSK i Encountera nakon što je došao na slobodu i dobio putovnicu. Lasky je ponešto rekao i o Đilasovim obožavateljima u Beču, sjedištu najžešće antikomunističke struje među filijalama KSK. Čak je Michael Joselsson, funkcionar OPC, morao intervenirati da Torberga dovede na poželjnu crtu. Molden i Torberg su bili ključne figure austrijskog antikomunističkog pokreta pod američkim vodstvom. Friedrich Torbergov časopis Forum je bio u velikoj mjeri inicijativa Fritza Moldena i desnog socijaldemokratskog novinara Oscara Pollaka. Među suradnicima Foruma bili su Christian Broda i Bruno Kreisky. Fritz Molden, Đilasov agent u nakladnik u Beču, bio je aktivan u OSS od rujna 1944. nadalje „i ostao blizak američkim obavještajnim operacijama u Srednjoj Evropi čak i nakon svojega angažmana u periodu OSS/SSU.“ Praeger je 1969. „kupio udio u Fritz Molden Verlagu“, ali je otkrio da Beč više nije ono čega se sjećao kad je bio mlad, pa je čitav projekat napustio i vratio se u SAD. Prvi prijevodi sa engleskog na njemački Đilasovih knjiga koje je izdao Praeger, dolazili su iz pera Reinhard Federmanna, austrijskog pisca koji je bio jedan od prominetnih članova KSK. Interkontinentalna mreža „starih dečki“ ponovno izranja na površinu.
Beč je bio scena Svjetskog festivala mladeži u ljeto 1959., scena na kojoj (ili, bolje rečeno, iza koje) su se neki od važnih aktera relevantnih za priču o Đilasu, morali ponovno pojaviti. Početkom 1958., Molden, Christian Broda, Klaus Dohrn Time-Lifeov čovjek za međunarodne veze, bankar Georg Fürstenberg, Bruno Kreisky, tada doministar vanjskih poslova Austrije i Peter Strasser, predsjednik austrijske socijalističke mladeži, kojima se pridužio, doletjevši specijalno iz New Yorka, Ch. D. Jackson, tada podpredsjednik korporacije Time-Life, sastali su se u Meranu (Južni Tirol) kako bi isplanirali subverziju Festivala. Festival se smatrao komunističkim propagandnim sredstvom. Konklava je odlučila da sa svoje strane lansira propagandnu ofenzivu kako bi utjecala na sudionike iz Istočne Evrope. Sredstva, među ostalim, su bili besplatni primjerci Nove klase i Doktora Živaga.
Pažljiviji pogled u bečke svečanosti otkriva brižno smišljenu operaciju CIA. U svojem „Prijedlogu ‘Projekt džepna knjiga’“, u privitku uz pismo od Ch.D. Jacksona Cordu Meyeru, Jr. od 12. 12, 1958, Sam Walker, nekadašnji podpredsjednik Free Europe Committee, spominje „Moldenovu grupu “ kao „marionetski front“ (dummy front), zamišljen za raspačavanje „značajnih“ knjiga tijekom Festivala: Walker predlaže, među ostalim, sljedeće naslove: George Orwellovu 1984 i Stočnu farmu, neizbježnog Pasternakovog Doktora Živaga, Edmund Stillmanovu (iz Praegerove klasike) Gorku žetvu (Bitter Harvest). Walker dodaje da su neka od prava na ove naslove „u posjedu ili pod kontrolom FEP (Free Europe Press) ili Praegera. Prava na ove knjige mogu se dobiti besplatno.“
Početkom 1959. Walker je otišao u Beč u izvidnicu i piše o tomu Jacksonu: „Nema nikakve sumnje kod mene da je grupa Kreisky-Molden-Furstenberg sastavljena od sposobnih i inteligentnih ljudi koji posjeduju moć i utjecaj da provedu ovaj program. Najvažnije je da oni u tomu imaju i interes. Mada je grupa jasno pod dominacijom socijalista, zato što je pod vodstvom Kreyskog, mislim da nema opasnosti da će ovo postati partijska predstava. Molden je na uredničkom mjestu; Furstenberg je u poziciji da kontrolira financiranje; Dohrn je u poziciji da može dobro informirati. Tako, sve skupa, mislim da smo na vrlo dobrom putu da imamo djelatnu austrijsku ekipu koja će imati glavnu riječ u (kako si ti svojedobno rekao) onom što mora biti austrijska predstava.“ Sam Walker je natuknuo da se $ 50,000 odvoji za „Projekt grupe Molden“ i preložio sljedeći aranžman: „Sredstva će se bankovnim čekom prebaciti sa tvojeg specijalnog računa na J. Henry Schrodera, 57 Broadway, New York (korespondirajuća firma u New Yorku Furstenbergove Bankhaus Briesach), odakle će se uputiti na specijalni račun na ime Moldenove Neue Wiener Presse pri Briesach [gore spomenuta banka] u Beču. Furstenberg i Molden će biti supotpisnici ovog specijalnog računa.“ Bila je to prilično ekstenzivna operacija: broj raspačanih primjeraka knjiga bio je 36 000, a dnevni list na četiri jezika sa prilozima među ostalima Irving Kristola, Czeslaw Milosza, Hubert Humphreya, Willy Brandta, Isaac Deutschera izlazio je tri tjedna.
U Vlasti Đilas žali što je “zazirao […] od objavljivanja u solidnim ‘kapitalističkim’ preduzećima i konzervativnim, makar uglednim, novinama. Takav stav, a pogotovo štampanje Nove klase kod Praegera, pokazao se pogrešnim. ‘Levi’ Praeger je bio neugledna izdavačka kuća koja se, uz to, nije pokazala pošteno prema meni.” Prema insajderskim informacijama, u slučajevima poput Đilasovog, nema potpisanih ugovora, niti ima traga novaca. „Razumijem iz priče New York Timesa da je g-đa Đilas u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Ima li što da možemo učiniti u vezi sa tim? Što se mene tiče, sigurno joj možete dati, recimo, do $1500. Ako joj možete dati nešto novaca, mi bismo Vam ih odmah naknadili. Možda znate još kakav način na koji joj možemo pomoći? Može li joj se poslati hrana? Da li bi bilo bolje slati joj hranu odavde ili iz Beča? Nešto potom, Praeger ponovno piše g-đi Clark: „Poslao sam CARE [američka humanitarna pomoć] pakete služeći se metodom koji ste Vi sugerirala. Ima li još štogod što bih ja mogao učiniti? Knjiga zapravo pravi silne novce za autora i osjećam se prilično grozno jer nisam u stanju g-đi Đilas dostaviti bar dovoljno hrane.“ Je li ovo sve što je Đilas zaradio? Nije tako bilo sa njegovom autobiografijom. Bio je to Christian Broda, u to vrijeme austrijski ministar pravde, koji je organizirao transfer novaca od autorskih honorara za Land without Justice.
Političkom sudbinom i osobnim izborom, Đilas je uvučen u hladnu ratnu igru koju nije mogao ni nadzirati niti kontrolirati. Tužna je činjenica da je on bio prosta podatna igračka u rukama iskusnih igrača, koji su iskoristili njegovu komunističku prošlost da bi diskreditirali komunistički sustav kao takav. U ovom kontekstu se uvijek nameće pitanje da li je znao? Čitav „imperij“, po riječima Volkera Berghahna spomenutih na početku, raspao se 1967. praćen nezaboravnim skandalom zabilježenim u svima demokratski nastrojenim medijima. Đilas tek potom odlazi na druženja u London. Da li su i o tom razgovarali? Da li je čitao strani tisak? O tomu nema ni riječi u njegovim memoarima pod naslovom Vlast (prvo londonsko izdanje 1983).
U svojem prikazu Đilasove knjige Conversations with Stalin, znameniti i značajni britanski povjesničar, E. H. Carr, piše: „Sućut se upućuje M. Đilasu kao žrtvi političke represije. Ali bi se moglo govoriti o visokom stupnju političke bezazlenosti kako u autora, tako i u nakladnika, ako nisu shvatili da će knjiga biti izvor neugodnosti u Beogradu i iritacije u Moskvi. […] Šteta je da je (Đilas) na sebe navukao mučeništvo zbog knjige koja u suštini niti je nova, niti značajna.“ Isto, čak i više, se može reći za Novu klasu, imajući na umu njezino sumnjivo očinstvo.
*Članak je izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“, Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2: 114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju prošilia i prilagodila domaćem čitatelju. Autorica duguje zahvalnost Dr Frances Stonor Saunders za dokumente iz američkih arhiva označene sa „FSS“, Dr Hendriku Edelmanu sa Rutgers University (USA) za njegov članak i informacije o izdavačkom svijetu u SAD, Taylor Scottu, Šefu odjela Specijalne kolekcije, Georgetown University Library, Washington, D.C. (USA) koji joj je ljubazno stavio na rapolaganje još neobrađenu zaostavštinu supruga Clark, Herb Pankratzu, suradniku Dwight D. Eisenhower Library, Abilene, Kansas (USA), Dr Siegfried Beeru, Sveučilište u Grazu (Austrija) za korisne komentare na prvu verziju rukopisa i Dr André Mommenu sa Amsterdamskog Sveučilišta za ohrabrujuću razmjenu misli.
Princip.info
