Zadnjom odlukom Dodik se od statusa nacionalnog vođe dovodi do statusa vlastodršca koji u svakom građaninu RS-a vidi politički opasnog protivnika. Sasvim je jasno da je on zarobljen između dva jednako gubitnička scenarija
U obraćanju specijalnog izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara Pododboru Komiteta za vanjske poslove SAD u Vašingtonu, bosanskohercegovačkim javnim prostorom odjeknula je sljedeća njegova izjava: “Dodikovi napadi na Dejton i Ustav BiH predstavljaju prijetnju državi kao i regionu. Mi želimo koristiti sva moguća sredstva da spriječimo takvo nešto. Podržavamo jačanje snaga EUFOR Althea, puna podrška visokom predstavniku i Bonskim ovlaštenjima. Radimo zajedno sa EU, Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD) i Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) da zaustavimo novac, da uvedu sankcije, da djeluju.” Ovo obraćanje je slijedilo dvadesetak dana nakon što je EU uskratila sredstva RS-u, a BiH, to jest efektivno Federacija, dobila 303 miliona eura bespovratnih sredstava. Time bez sumnje postaje jasna koordinirana strategija iza reakcije EU i SAD-a na odluku Milorada Dodika i Narodne skupštine RS-a o proglašenju zakona kojim se neće objavljivati odluke Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Kristijana Šmita i Ustavnog suda BiH.
Vladavina Milorada Dodika entitetom RS traje već osamnaest godina. Za to vrijeme njegova retorika i politika, a time i retorika i politika SNSD-a transformirale su se od onih sa kojima je ta stranka bila prva koja je iz RS-a primljena u Socijalističku Internacionalu do onih danas prepoznatljivih ultranacionalističkih, ratnohuškačkih i separatističkih zbog koje je iz nje i isključena. Sa ovim zaokretom zapadne zemlje nisu imale problema, sve dok je Dodikova politička praksa bila u skladu sa njihovim geopolitičkim ciljevima i prema njoj su se odnosile politički indiferentno, kao što se odnose, na primjer, prema Erdoanovoj antizapadnoj retorici. Sve dok je u Bosni i Hercegovini mir, SAD vidi u njoj uspješan projekat. Bošnjački nacionalizam utjelovljen u SDA godinama je imao marljivog saradnika koji je provokacijama strašio i mobilizirao njihove glasače. To je dalje omogućilo da skriveni iza politike konflikta tri nacionalizma uspostave mafijašku državu teritorijano podijeljenu u vlastita većinski nacionalna geta. Kada se u bosanskohercegovačkoj politici pojavio Željko Komšić, politički konflikt je vremenom produbio jaz između hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma koji je uspješno zloupotrijebio ideju građanske države. Otvaranjem ovog fronta Dodik je dobio u Draganu Čoviću saveznika u opstrukciji višeg državnog nivoa vlasti, iako praktično entitet RS ima izrazito visok stepen autonomije, a većinu odluka sa višeg nivoa je moguće zaustaviti u Domovima naroda. Jedina ozbiljna prepreka sve autoritativnijem Dodiku u uvođenju totalne kontrole u RS-u bili su Visoki predstavnik i Ustavni sud BiH, dvije institucije koje su namjenski stavljene u Dejtonski sporazum kao vid ultimativne kontrole Zapada u sprečavanju potencijalnih separatizama.
Pošto Kristijan Šmit, zbog blokade Rusije i Kine, nije imenovan poput prethodnih Visokih predstavnika rezolucijom Savjeta bezbjednosti OUN već odlukom ambasadora zemalja članica Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira, stranke u Republici Srpskoj su ga odbile prihvatiti kao novog Visokog predstavnika. Naravno, ovo pitanje nije moguće promišljati pravnom argumentacijom, već realpolitikom. U sukobu SAD-a sa Kinom i Rusijom, Kristijan Šmit je dobio podršku SAD-a u trenutku kada je BiH unutar NATO zone, bez obzira što nije članica NATO saveza. Rat u Ukrajini je tim više ojačao njegovu poziciju.
U toku svog dosadašnjeg mandata Šmit se pokazao kao vrlo sposoban političar. Efikasno je smirio hrvatsko-bošnjački sukob u Federaciji BiH i pronašao u Trojci (SDP, NiP i NS) alternativu iracionalnoj antizapadnoj histeriji koja je dolazila iz kuhinje SDA-DF. Naizgled paradoksalno, ali da su kojim slučajem na vlasti morali ostati Izetbegović i Komšić, Zapad ne bi imao instrumente kojima bi mogao sprovesti svoju probosansku antiseparatističku politiku. Na stranu mnoge kadrovske slabosti SDP-a i Naše Stranke kojom su sa razlogom nezadovoljni njihovi glasači, predsjednici stranaka trojke Nikšić, Konaković i Forto su pokazali ozbiljan nivo razumijevanja državničke i pragmatične politike, te se uspostavili kao alternativa prethodnoj vlasti koja je njihovim političkim djelovanjem u trenutnoj ustavnoj krizi ostala bez ozbiljnog odgovora. Nakon što su ostvarili koordinaciju sa zapadnim ambasadama, na državnu krizu koju je uzrokovao Dodik odgovaraju zasad argumentovano i hladno, pozivajući na razgovor dok uporedo insistiraju na vlastitim uslovima rješavanja krize, očigledno shvatajući uzaludnu poziciju u kojoj se Dodik trenutno nalazi.
Dugoročno, ispunjavanje separatističkih zahtjeva i eventualno ujedinjenje sa Srbijom – nema nikakve šanse, bez drastične promjene globalnog poretka snaga. Drugim riječima, odvajanja RS-a iz BiH neće biti. To, naravno, ne sprječava srpski nacionalizam da ideju velike Srbije sanja kao transgeneracijski projekat. U podrivanju državnog nivoa Dodiku ostaju poluge odbacivanja državnog tužilaštva i sudstva, što je vrlo moguće da će izvršiti ili bar pokušati pregovarati sa tim opcijama. Kada se pogleda njegova pozicija u bližoj budućnosti, ona zavisi od ekonomskog problema u kojem se našla RS. Lider PDP-a Branislav Borenović iznio je podatak da je svaki građanin u RS dužan 5.674 KM, a u FBIH 2.940 KM. Sam dug država, ili u ovom slučaju entiteta, nije nalik privatnom u kojem kreditor razmišlja o životnom vijeku dužnika. Dug je uzajamno dobar sve dok se može servisirati, a to znači pokrivenost ekonomskim rastom. Ovim podacima se pokazalo da je Dodik u RS-u bio višestruko uspješniji u mafijaškoj logici koja već dugo vlada bosanskohercegovačkim prostorom na svim nivoima, a to je logika prebacivanje novca iz državnog (entitetskog) vlasništva u privatne ruke.
Potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak skrenuo je pažnju na posljedice zaduživanja da bi se pokrio dug uporedo sa odsustvom ekonomskog rasta: “Kada takvom stanju dodamo zloupotrebu svih institucija od strane režima, potpunu političku dominaciju nad svim polugama vlasti i potpunu pravnu nesigurnost za potencijalne investiture, potpuno je jasno da sve to mora dovesti do ovoga do čega je dovelo, odnosno do teške izolovanosti RS-a, nedostatka investicija i jedne potpune finansijske i ekonomske neperspektivnosti.” Pored toga, na naplatu za ranije podignute kredite ove godine RS-u dolazi gotovo petina njegovog budžeta, a bit će potrebno platiti spor sa Slovenijom oko Rudnika i termoelektrane (RiTE) Ugljevik težak 131 milion KM.
Iz svega postaje sasvim jasno da je Dodik zarobljen između dva jednako gubitnička scenarija. Prvi je povlačenje ranije pomenutih uredbi i priznavanje Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH, što je u očima stanovnika RS ravno političkom samoubistvu, ali je time moguće dogovoriti nagradu u obliku projekata i investicija sa Zapada. Druga opcija je podizanje finansijski vrlo nepovoljnog kredita od Kine, Rusije, Mađarske ili manje vjerovatno Srbije, koji ne bi riješio problem hroničnog manjka novca u budžetu RS-a, ali bi održao Dodika na vlasti još neko vrijeme. Naravno, Rusija i Srbija trenutno imaju goruće probleme u Ukrajini i na Kosovu, stoga je Kina jedna od rijetkih mogućnosti spasa za Dodika. Istovremeno, svako podizanje kredita od NATO neprijatelja, Dodika dovodi u još veći sukob sa Zapadom.
Jedna od njegovih višegodišnjih strategija držanja Zapada po strani jeste uvlačenje u medijsko prepucavanje sa bošnjačkim nacionalističkim liderima, čime se sve strane čine jednako iracionalnim. Stoga, na liderima Trojke ostaje samo da ne nasjedaju na populističke narative i insistiraju na pregovorima ne odustajajući od vlastitih uslova, ali ni od internacionalizacije političke krize u BiH koja Republiku Srpsku dovodi u sve veću ekonomsku i političku izolaciju u svijetu. A današnje donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RS-a, kojim kleveta i uvreda postaju krivična djela, tačka je na i te izolacije i potpuna unutarnja destrukcija društvenog prostora RS-a koja će Dodika od statusa nacionalnog vođe dovesti do statusa vlastodršca koji u svakom građaninu RS-a vidi politički opasnog protivnika. To je vrhunac Dodikove paranoje.
Kenan Muminagić, Prometej.ba
