1923. – U Splitu je rođen Miljenko Smoje (1923.- 1995.) hrvatski novinar, književnik i televizijski scenarist. Pisao je putopise, scenarije, reportaže i satire o običnom čovjeku i savremenom životu. Objavljivao je na Radio Splitu, u “Slobodnoj Dalmaciji”, “Vjesniku” i “Feral Tribuneu”.
Iako je život proveo kao boemski reporter s cigaretom i žmulom vina u rukama pišući za Slobodnu Dalmaciju i Feral Tribune, najpoznatiji će hrvatskoj javnosti ostati po stvaranju “Našeg Malog mista”, najpopularnije domaće serije svih vremena.
Sebe je opisivao “kurvarom” i “pijančinom” kojem je Bog podario talent pisanja. Pisanja o malim ljudima i nebitnim događajima ali koji su, kad bi bivali otisnuti, bili važni jer su metaforički i humoristično raskrinkavali sve društvene anomalije. Smoje je svojim radovima, de facto, stvarao gonzo novinarstvo prije samog gonzo novinarstva.
“Ja uopće ne duperan grube riči. Osim koliko je nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči rak, bolest, nasilje, mržnja. Ka ribarsko, proletersko dite ja ne volin ni rič gazda, a niti vlasnik. Ne volin ništa posjedovat. Ni pitar zemlje ni kućicu od pasa. Čovik ka ja osjeća se slobodno”, kazao je Smoje u jednom od svojih posljednjih intervjua.
Primjerice, ‘Naše malo misto’ – kinematografsko je nacionalno blago koje je, bez pretjerivanja, za hrvatsku kulturu važno koliko i ‘Judita’ Marka Marulića, ‘Zdenac života’ Ivana Meštrovića ili ‘Hrvatski preporod’ Vlahe Bukovca.
Hrvatska je tek s emitiranjem ovog Smojinog remek djela dobila kinematografski legitimitet u regiji. Ne treba ni podsjećati da su Hrvati prije pojave Malog mista ostali valjda jedini narod u ovom dijelu Europe koji nije znao proizvesti humoristični film ili serijal. Međutim, iako je scenarij Malog mista nesumnjivo humorističan i većina će ga gledatelja promatrati kroz takvu prizmu, tek se protekom više desetljeća, zapravo, shvatilo kako je prvenstveno riječ o životnoj i političkoj drami koja je humoristična samo zbog mindseta specifične sredine i likova u čitavoj priči.
Nijedan hrvatski scenarist i redatelj u ovih pedeset godina nije uspio napraviti umjetničko djelo koje bi više moglo iziritirati establišment i vlastodršce. Tu činjenicu treba uzeti u obzir kad pojedini “intelektualci” zarobljeni u vlastitoj taštini i jednocrtnom tumačenju povijest jednog od najvećih novinara i kroničara 20. stoljeća, Miljenka Smoju, nazivaju Jugoslavenom ili još češće velikosrbinom i to zbog nekih njegovih tekstova i kolumni početkom devedesetih, a koji su bili ništa drugo doli naivan, romantičarski i “uvik kontraški” pokušaj jednog hedonista i čovjekoljupca da otkloni mržnju, nacionalizam, nasilje, tjeskobu i strah u svome gradu.
Miljenko Smoje je de facto rušio Jugoslaviju kao što ju je rušio, recimo, Zvonko Bušić. Međutim, njihova intencija bila je posve različita. Miljenko Smoje nije se opterećivao tisućljetnom hrvatskom težnjom o državi, prirodnom pravu o samoodređenju, ekavicom, zločinom na Bleiburgu ili Jasenovcu. Smoje je samo bio ‘uvik kontra’ pa tako i protiv tadašnje države, njezine sumanute birokracije, partijaške korupcije i nametnutog jednoumlja. Bio je općenito protiv koncepta države kao institucionaliziranog političkog entiteta i pripadajućeg pravnog poretka. Treba li uopće spominjati važnost epizoda kao što su ‘Borbena ponoćka’, ‘Ko je više da?’ i ‘Šporka posla’.
Čovjek je naprosto bio “anarkišta” koji je dan započinjao bocom crnog vina, kutijom cigareta i delicijama kojima bi ga častili obični priprosti ljudi od Benkovca preko Visa pa sve do Lovreća. O tim ljudima pisao je navečer, opet uz cigaru, dok su Lepa i Šarko spavali sami u drugoj sobi. A rezultat su reportaže pune dijaloga, boja, okusa i mirisa zbog kojih je stotine i stotine novinara svih ovih godina upravo postajalo novinarima. Samo je Smoje mogao ničim izazvan otići, primjerice, u Šestanovac, najesti se tripica, napiti vina i sutra izbaciti opsežan analitički tekst o svim redikulima u selu koji su ga častili. S njima je pričao strastveno o ozbiljnim stvarima i davao im na značaju onoliko koliko danas FoxNews daje na značaju Donaldu Trumpu. Dakle, previše. To je Smoje radio. Jer je volio tradiciju, volio je tu prokletu Dalmaciju.
Stoga bi greška bila Smoju nazivati progresivcem, samo zato što je dijete težačkog, crvenog, partizanskog Splita i što je njegov opus danas u javnosti percipiran kao protuteža, nazovi, filmovima poput ‘Generala’ Antuna Vrdoljaka. Smoje je bio tradicionalist, a u nekim elementima čak i tvrdokorni konzervativac. Sjetimo se samo tekstova o Sv. Duji, Badnjaku ili Hajduku – odnosno nastojanjima očuvanja društvenih, obiteljskih, kulturnih pa čak i religijskih običaja te zgražanja nad svime što bi takve obrasce moglo dovesti u pitanje u sociološkom mikro presjeku jednog šaljivog, patrijarhalnog, temperamentnog, nepredvidljivog i nerijetko bešćutnog južnjačkog društva.
Smojina tajna uspjeha leži u neposrednom i iskrenom izričaju. Njegovi glumci kao da nisu glumili već su se ponašali onako kako se ponašaju u svakodnevnom životu.
Tom društvu i tim glumcima je Miljenko Smoje podigao spomenik iako ga ni sam u svom Splitu, zbog gore spomenutih “intelektualaca”, nema više od dva desetljeća otkako je otišao s ove balote zemaljske.
Adio i nikad više!
