Milan Marinković: Nisu svi mladi bahate pijandure za volanom

Nije, naposletku, naš najveći problem toliko u nedostatku kvalitetnih zakona koliko u odsustvu njihove primene, kao i, u „blažem“ (ali ne nužno i boljem) slučaju, u selektivnoj primeni. Postoji, svakako, mnogo toga što bi valjalo promeniti kod različitih zakonskih propisa, ali malo će nam to vredeti ako nastavimo sa ustaljenom praksom da nam je forma (papir) bitnija od suštine (odlučno i dosledno poštovanje sadržine tog papira). I inače pristojni ljudi sve će češće zaobilaziti zakon kad primete da iza njega ne stoji ozbiljna država sa jakim, profesionalnim institucijama koje nas sve jednako tretiraju

Piše: Milan Marinković, E-novine

Nedavna saobraćajna nezgoda kod Ade Huje u Beogradu, u kojoj je kao posledica bahate vožnje smrtno stradalo troje mladih lica od ukupno šestoro, koliko ih je bilo u vozilu, od čega jedan u gepeku(!), podstakla je nadležne organe vlasti da pokrenu izmene Zakona o saobraćaju sa ciljem maksimalno moguće prevencije ovakvih nesreća ubuduće. Pomenuti slučaj možda sam po sebi ne bi skrenuo toliku pažnju da je u pitanju bio tek izolovani incident, a ne pojava koja sve više uzima maha, s obzirom na zabrinjavajući procenat učešća mladih u teškim saobraćajkama sa pogubnim ishodom.

Incijativu i nameru države da odlučno reaguje kad primeti pojačane negativne trendove u bilo kojoj oblasti društvenog života nesumnjivo treba pozdraviti. Ipak, kad je reč o konkretnim predloženim izmenama Zakona o saobraćaju, dosta toga je sporno, pa čak i previše sporno. Namera je, dakle, dobra, ali je usled brzopletosti uzrokovane velikom željom da se nešto hitno učini došlo do izvesnih, čini mi se krupnih, pogrešaka.

Zbog sklonosti medija senzacionalizmu i naduvavanju tenzija kad god im se ukaže prilika, njihovo intenzivno pisanje na temu predloženih zakonskih izmena nisam baš previše uzimao za ozbiljno, a osim toga sam, da budem iskren, imao prečih poslova. Juče, međutim, vidim u najavi za emisiju Olivere Kovačević na RTS-u da će upravo to biti glavna tema i, što je još važnije, sa relevantnim gostima u studiju: nadležna ministarka Zorana Mihajlović i Damir Okanović iz Agencije za bezbednost saobraćaja kao predstavnici predlagača, zatim neki omladinac čija NVO podržava najavljene izmene zakona, plus još jedan gospodin, inače stručnjak za saobraćaj, koji je protiv.

Eto, kažem sebi, idealne prilike da se iz prve ruke informišem šta taj novi zakon zaista predviđa, umesto da se bavim medijskim spekulacijama i izvrnutim interpretacijama, namenjenim isključivo povećanju tiraža. I tako se u devet naveče lepo posadim ispred televizora te pažljivo ispratim polemiku. Nisam se pokajao.

Ispostavilo se da ovoga puta naša vrla „sredstva javnog informisanja“ za divno čudo nisu bila toliko neprofesionalna kao što smo navikli, odnosno da među predloženim izmenama zakona stvarno ima kontroverznih, ili bolje reći nelogičnih odredbi nad kojima se vredi ozbiljno zamisliti; izuzev par senzacionalističkih „sitnica“ koje su ministarka i gospodin Okanović demantovali, drugi medijski napisi mahom su ispali tačni.

Da ne bih bespotrebno dužio priču, odmah ću reći, a potom i obrazložiti, šta je to što smatram pogrešnim glede najavljenih zakonskih korekcija. Najpre o članu koji predviđa da svim mladim vozačima u prvih par godina po dobijanju dozvole bude zabranjeno da upravljaju vozilom u peridu od 11 uveče do 6 ujutru, a kao razlog je naveden podatak da omladina najveće brljotine u saobraćaju pravi baš u to vreme – dakle, u kasnim večernjim i ranim jutarnjim satima, kad se vraćaju iz noćnog provoda ili se pod dejstvom alkohola i drugih opijata kane prevesti do sledećeg ugostiteljskog objekta.

Ključni problem apropo predviđene restriktivne mere tiče se neopravdane generalizacije. Postoji tu više aspekata priče, a neki su bili predstavljeni i u posebnom prilogu na početku sinoćnje emisije. Na primer, kako će mladi policajci, koji su tek položili vozački, obavljati svoje službene zadatke koji podrazumevaju noćnu vožnju ako se pomenuta zabrana uvede? Ili, još drastičniji slučaj, kako da mladi roditelji, koji uzrastom spadaju u rečenu kategoriju vozača, odvezu dete, bračnog druga ili drugog člana domaćinstva kojem je usred noći iznenada pozlilo u hitnu pomoć ukoliko im je zabranjeno da upravljaju autom u sitne sate? Konačno, ima mladih koji od vožnje zarađuju za život, kao na primer taksisti.

Stvar je u tome, da rezimiram, da zbog, inače sasvim opravdane, namere da se strogo kazne bahati vozači koji predstavljaju ozbiljnu pretnju i po sebe i po ostale učesnike u saobraćaju ne bi smeli da ispaštaju oni drugi, koji se ponašaju odgovorno i poštuju propise. Nije sva omladina koja izlazi noću kolima u grad raspojasana i željna dokazivanja na pogrešan način. Ima mladih koji se izuzetno pristojno ponašaju, ne samo za volanom nego uopšte. Nećemo valjda njih, ni krive ni dužne, da kažnjavamo zbog ovih obesnih?

Druga sporna odredba odnosi se na zabranu mladim vozačima da upravljaju vozilom čija snaga ili kubikaža prelazi određenu granicu; ukratko, ako se zakon usvoji, neće smeti da upravljaju moćnim mašinama koje mogu da razviju velike brzine pošto nemaju dovoljno iskustva, a moglo bi i da ih povuče, posebno ako se opuste posle pijanke, na pravljenje raznih vratolomija na drumu.

Na prvi pogled ovo može delovati kao razuman predlog, ali ponovo imamo isti problem – generalizaciju. Istina je da razmažena mamina i tatina „dečica“ neretko prave maloumne egzibicije u saobraćaju vozeći besne limuzine i džipove, ali neće nikako biti da su baš svi od te sorte. Uostalom, ne poseduju takve automobile samo deca bogataša i moćnika. Ima i jako mladih, jedva punoletnih (a bogami i maloletnih) kriminalaca koji sami „zarađuju“ prilične pare od (pre)prodaje narkotika, razbojništava, iznuda i srodnih „privrednih delatnosti“, tako da sami sebi mogu priuštiti brze i opasne „igračke“ na četiri točka. Budući da su već etablirani krimosi, čisto sumnjam da ih boli uvo šta piše u bilo kom zakonu, pa tako i u saobraćajnom. Teško da će takve bilo kakva formalna zabrana sprečiti da divljaju sa svojim četvoro(ali i dvo)točkašima, pogotovo ako imaju jake veze „tamo gde treba“, pa mogu čas posla da srede stvar; a najčešće ih imaju, kao i razmažena bogataška čeljad (među kojom, provereno, takođe ima kriminalaca jer, bez obzira što su materijalno obezbeđeni, vršenje krivičnih dela vide kao način dokazivanja i samopotvrđivanja).

Sem toga, iako je šoferska bahatost više svojstvena mlađim vozačima, i među (nominalno) „odraslima“ se itekako mogu naći iskompleksirane budaletine koje se slično ponašaju dok voze (a i generalno). Ako se povedemo logikom predloženog zakona, onda bi valjda trebalo svima zabraniti i vožnju kasno noću, ali i upravljanje brzim automobilima. Što bi, naravno, bio apsurd nad apsurdima.

Sa druge strane, podržavam u potpunosti ideju da vozila budu trajno oduzimana neodgovornim pojedincima koje policija nahvata sa prekomernom dozom alkohola u organizmu, a podržao bih identičnu kaznu i za one koji, nezavisno od starosne dobi, bahatom vožnjom izazovu čak i lakše saobraćajnje nezgode, a kamoli one sa teškim, smrtnim posledicama (zatvor obaška). Za razliku od prethodno navedenih spornih odredbi, ovaku vrstu restriktivnih mera smatram apsolutno opravdanim. Red mora da se zna, to uopšte nije sporno, ali se pri tome jako mora voditi računa i o naizgled sitnim detaljima kako ne bismo zbog kila mesa zaklali celog vola i time, u najboljoj nameri, zapravo načinili još veću štetu.

Zakon, da sumiram, treba postrožiti, i to žešće, ali isključivo prema neodgovornim vozačima, a ne prema svima koji, silom prilika, spadaju u određenu društvenu kategoriju. Savetujem stoga predlagačima da uzmu u obzir primedbe koje sam naveo. I ne samo ja, već i drugi konstruktivni kritičari koji umeju da prepoznaju dobru nameru vlasti i voljni su da joj iskreno pomognu u realizaciji iste.

Nije, naposletku, naš najveći problem toliko u nedostatku kvalitetnih zakona koliko u odsustvu njihove primene, kao i, u „blažem“ (ali ne nužno i boljem) slučaju, u selektivnoj primeni. Postoji, svakako, mnogo toga što bi valjalo promeniti kod različitih zakonskih propisa, ali malo će nam to vredeti ako nastavimo sa ustaljenom praksom da nam je forma (papir) bitnija od suštine (odlučno i dosledno poštovanje sadržine tog papira). I inače pristojni ljudi sve će češće zaobilaziti zakon kad primete da iza njega ne stoji ozbiljna država sa jakim, profesionalnim institucijama koje nas sve jednako tretiraju.

A to je ona država koju građani ne vide samo kao prevejanu birokratsku mašineriju koja je sama sebi jedina svrha i samo gleda kako da im kroz bezbroj izmišljenih taksi, poreza, firmarina i kojekakvih besmislenih nameta zavuče ruku u džep, te joj kao takvoj treba doskočiti kad god je moguće (ako država krade nas, kradimo i mi nju, a zapravo ne shvatamo da su obe strane jednako u gubitku, i to trajnom). Skroz suprotno, država će poštovanje – a samim tim i poverenje – onih kojima, na kraju krajeva, mora biti zahvalna što uopšte postoji zaslužiti tek kada im bude uspela pružiti adekvatne usluge za novac kojim je finansiraju. E, tek tada možemo očekivati da će zakoni početi da se poštuju sa obe strane – i od građana, ali i od institucija.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close