Mika Aleksić: Roditelji se ponašaju kao vlasnici dece

Već 40 godina Mika Aleksić radi sa decom i mladima. Nedeljnik „Njuzvik“, za koji je nedavno dao intervju, predstavio ga je kao jednog „od najvećih ovdašnjih pedagoga, filmskog reditelja, čoveka iz senke, majstora za život i vaspitavanje koji je kroz dramski studio Radio Beograda, a sada i kroz sopstvenu školu, odgojio hiljade malih ljudi“.

Autor: Mika Aleksić

Aleksić, „kroz čije ruke“ prošli Nikola Kojo, Mirjana Joković, Nebojša Glogovac, Nikola Ðuričko, Gordan Kičić, Vuk Kostić i mnogi drugi veliki glumci, u intervjuu je osim o svom životu i umetnosti, govorio i o svom radu sa decom, pedagogiji i roditeljstvu:

 

„Nema dresiranja ljudi. To ne postoji. Mora da se neguje, možete da utičete, ali nema dresiranja. S druge strane, neophodno je stvoriti radne navike, ali to ne sme da se brka. Za stvaranje radnih navika su gotovo svi principi dozvoljeni. Moraju da se stvore radne navike, ali ne sme da se dresira duša.“

 

„Roditeljstvo je i neka vrsta sebičnosti. To je poriv da se produži vrsta, i ja poštujem taj nagonsko-biološki okvir. To je diktat prirode. A s druge strane, mnogo njih ima decu samo zbog sebe, a ne zbog dece i ne zbog porodice. Pretvaraju roditeljstvo u neku vrstu profesije. Kad upućuju zamerke sopstvenoj deci, najčešće to rade s pozicije idealizovanog detinjstva i odrastanja bez problema ili ta sećanja pretvore u nešto veoma podobno i ‘komilfo’. ‘Nekad’ je to uvek bilo bolje, zdravije, pametnije, što, naravno, nije tačno i takva poređenja nemaju smisla. Generacije nose promene, a i deformacije. Sada ove mane što vidimo među tim mladim ljudima uglavnom ne pripadaju njima nego roditeljstvu. Jedan deo pripada društvu, školovanju, nedostatku kulture. Skoro da bih mlade ljude mogao da aboliram osećanja odgovornosti. Uzrok je najvažnija stvar – i kada lečimo i društvo i čovekovo telo. Zakasnimo onog trenutka kad uđemo u proces lečenja, a nismo pre toga ušli u problematiku uzroka. Stalno se vadimo na teška vremena. Uvek su vremena bila teška.“

 

Jedno od Mikinih pravila je i da ne razgovara s roditeljima svojih učenika.

 

„Roditelji se ponašaju kao vlasnici svoje dece. Ne znaju da se roditeljstvo i uči. U roditeljstvo, i da hoću, ne mogu niti pristajem da se mešam. Osećaj roditeljstva je uvek vezan za emotivnu ucenu. To je dominantan princip koji vlada između roditelja i dece. Na kraju krajeva, ne postoji dobar primer u svetu da roditelj može da bude profesor svom detetu. To je nemoguće. Baš zato što je između ta količina i taj oblik ljubavi. Suština je da se ljubav uči, da se emocije razvijaju i da se mišljenje uči. Taj krug je zatvoren – živiš onako kako misliš. Pre svega moraš da naučiš da misliš, i to je za malog čoveka otkrivanje stvari. Omogućiti malom čoveku da nešto otkrije ili ga navesti na taj put umeće je pedagogije, jer na tom putu on doživljava radost. Onda je učenje lako, spojeno je s takvim zadovoljstvom čak i kad taj mali čovek otkrije da ringla peče. I to je zadovoljstvo. To uzbuđenje što je nešto saznao je neprocenjivo.“

 

„Nije problem učenje nego način na koji se uči. A mali ljudi su uvek spremni da uče, bilo da su ‘tupsončići’ bilo inteligentni. Pedagog može da izabere i metod igre, kroz koju se lako, ili svrsishodnije, prevazilazi i tegoba, muka odrastanja, tragedija… Može problemom da se barata i kroz pesmu, i kroz Šekspira, Dučića, Zmaja, Duška Radovića, neki zanimljiv sistem. Važno je samo da se ne ukine radost učenja. A to naša škola neizostavno uradi, jer je tako ustrojena. Takav je kadar, tako su naučeni, odnosno nenaučeni, a to je ozbiljan greh. Danas, da biste nešto učili u školi, morate da dobijete odobrenje od roditelja, i to je ta primitivna varijanta u kojoj se roditelji pojavljuju kao vlasnici dece, koji najbolje znaju šta je za njihovu decu najvažnije: šta da uče, šta da ne uče… Inače, celog života sam se gnušao jednog od glavnih ‘postulata’ roditeljstva da je najvažnije da jedeš, spavaš, hrčeš, da ti je toplo… To nije tačno. Ne prihvatam to. Ne dopuštam da roditeljstvo na bilo koji način uđe u dramski studio.“

 

„Pedagogija ne postoji preko interneta, telefona, papira. Mora da postoji odnos, kontakt, razmena. Da biste prosudili nečiju moć ili nemoć, emotivni naboj, iskrenost, morate da budete dovoljno blizu, da imate ‘naočare’, da to vidite u oku. Nemoguće je to napisati. Mora da se oseti da li su te reakcije prave ili nisu. Ima pravila koja mogu da budu mudra, da budu saveti, prečice, ali nema ništa bez kontakta. Zašto vam ovo govorim? Ruska škola je jedina koja je ostavila taj princip i ima ta uputstva. Ta škola natera čoveka da ono što uči beleži, piše i videćete da mali Rusi stalno pišu. Kad zaposlite ruku, vi zaposlite i jedan deo mozga, morate da kontrolišete misao, koju pretvarate u rečenicu, i kad se taj proces ponovi nekoliko puta, dođe do toga da brže, drugačije i tačnije dolazite do rezultata učenja. Odnosno onoga što se zove fiksiranje ili pretvaranje u trajno znanje. Taj recept postoji i nema pedagoga na svetu koji to ne zna, a primenjuju ga samo Rusi.“

 

detinjarije.com

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close