-TopSLIDEKolumne

Slavoj Žižek: “Dogodine u Jerusalimu”

„Moramo odvojiti Jevreje u dve kategorije, cioniste i pristalice asimilacije“, napisao ja Rajnhard Hajdrih, jedan od arhitekata holokausta, 1935. godine, prenosi Danas.

„Cionisti zagovaraju striktno rasni koncept i, kroz emigraciju u Palestinu, oni pomažu da se izgradi njihova sopstvena jevrejska država… Naše dobre želje i naša zvanična dobra volja idu uz njih“.

Sudeći po Hajdrihu, stvaranje države Izrael je tako predstavljalo trijumf cionizma nad asimilacionizmom.

Ali to je takođe zakomplikovalo tradicionalnu antisemitsku percepciju Jevreja kao izmeštenog naroda bez korena.

Takav je bio stav Martina Hajdegera, 1939. godine, kada je pozvao na ispitivanje „predispozicije Jevreja za planetarni zločin“:

„Sa svojim izraženim darom za proračunavanje, Jevreji ’žive‘ u skladu sa principom rase, i to čine najduži deo vremena, zbog čega se i sami najoštrije opiru njegovoj neograničenoj primeni. Uređenje rasnog uzgoja ne proizilazi iz samog ‘života’, već iz hiper-osnaživanja života mahinacijom (Machenschaft). Ono što takvo planiranje donosi je potpuna deracinacija naroda uprezanjem u jednoobrazno konstruisan i racionalizovan raspored svih entiteta. Zajedno sa deracinacijom ide i samootuđenje naroda – gubitak istorije – odnosno regiona odlučivanja o postojanju (Seyn).“

Ono što se nalazi u osnovu ovih redova je filozofska opozicija između potpunog življenja u konkretnom svetu i poricanja takvih duhovno-istorijskih korena shvatajući svu „spoljnju realnost“ samo kao nešto čime se manipuliše i što se iskorišćava.

Ali, šta se događa kada jedna navodno neukorenjena kosmopolitska rasa počne da pušta korenje?

Sa cionizmom, napisao je francuski filozof Alen Filkenkrot 2015. godine, „Jevreji su danas izabrali put ukorenjavanja“.

Lako je uvideti da je ova tvrdnja odjek Hajdegerovog uverenja da sve esencijalne i velike stvari zahtevaju „krv i tlo“ domovine.

Ironija je u tome što se antisemitski klišei o neukorenjenosti prizivaju da bi se legitimizovao cionizam.

Dok antisemitizam zamera Jevrejima što su bez korena, cionizam pokušava da ispravi ovaj navodni neuspeh.

Nije ni čudo što mnogi konzervativni antisemiti i danas žestoko podržavaju proširenje Izraela.

Problem je, naravno, što ovo proširenje, pod vladom izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, sada znači naseljavanje i aneksiju Zapadne obale – traženje korena na mestu koje je vekovima bilo naseljeno drugim ljudima.

Surećemo se sa sličnim problemom kada su u pitanju različite interpretacije tradicionalne jevrejske izreke „dogodine u Jerusalimu“, koja se izgovara na kraju Sedera (ritualnog obroka kojim se obeležava početak praznika Pasha).

Kako objašnjava Dara Lind iz Voksa:

„Mnogi Jevreji koji čvrsto veruju u važnost jevrejske države ‘dogodine u Jerusalimu’ vide kao izraz potrebe da se zaštite Jerusalim i Izrael kakvi postoje danas. Drugi misle da je ‘Jerusalim’ koji se pominje u Sederu više ideal onoga što bi Jerusalim i Izrael mogli da budu – za njih je „dogodine u Jerusalimu“ molitva da se Izrael približi tom idealu. Ili bi ‘Jerusalim’ mogao da bude samo simbol utopije uopšteno, a ‘dogodine u Jerusalimu’ bi mogla biti odluka da se u narednoj godini donese mir na Zemlji.

Ove verzije reprodukuju dualitet trenscendentalnog i empirijskog.

„Jerusalim“ je ili apstraktno duhovno mesto oslobođenja ili istinski grad sa stvarnim ljudima, zgradama i verskim spomenicima.

Ne iznenađuje što su neki muslimanski fundamentalisti prilično naklonjeni „transcendentalistima“ koji uzdizanje stvarnog grada smatraju blasfemijom.

Sredinom 2000-ih, kada je tadašnji iranski predsednik Mahmud Ahmadinedžad organizovao konferenciju pozivajući na uništenje države Izrael, ugostio je nekoliko prijateljskih „transcendentalnih“ rabina.

To je bila inverzija Hajdrihovog gledišta: u redu je imati Jevreje u našoj sredini; jevrejska država je ta koja je neprihvatljiva.

Ali postoji i treća, izrazito opasna verzija izraza „dogodine u Jerusalimu“ koja nudi sintezu prethodne dve.

Oni koji je zagovaraju kažu: „Sada kada imamo Jerusalim, možemo da iskoristimo sledeću godinu da uništimo palestinske zgrade i ponovo izgradimo biblijski hram na mestu gde sada stoji džamija Al-Aksa.

Borba za Jerusalim tako postaje sveti poduhvat.

Čak i ako je zločin počinjen, počinioci neće snositi nikakvu krivicu (u njihovim očima) zato što osnivaju novi legitimni poredak.

To je kao stari vic u kojem se seljani hvale da među njima nema kanibala: „Juče smo pojeli poslednjeg“.

Ali budimo jasni o tome šta se zaista dešava.

Koristeći jevrejske žrtve da opravdaju ekspanzionističku agendu, Izraelci koji se zalažu za aneksiju cinično iskorišćavaju sećanje na Holokaust.

Oni koji nude bezuslovnu podršku Izraelu time takođe podržavaju trenutnu izraelsku vladu protiv liberalne opozicije koja se protivi naseljima i širenju.

Ipak, taj ekspanzionizam je vodeći izvor antisemitizma u današnjem svetu.

Među zemljama koje nude punu podršku Izraelu je Nemačka, gde mnogi u desnici upozoravaju na „uvezeni anitisemitizam“ (importierter Antisemitismus).

Implikacija toga je da bilo koji novi talas antisemitizma u Nemačkoj nije nemački fenomen, već pre rezultat imigracije muslimana.

Ali zašto je onda toliko mladih levičara na zapadu takođe odbilo da izrazi solidarnost sa Izraelom nakon Hamasovog napada 7. oktobra?

Zašto mladi Amerikanci šire „Pismo Americi“ Osame bin Ladena na TikToku?

Previše je lako reći da oni jednostavno saosećaju sa Hamasom.

Pre će biti da je ono što ujedinjuje mnoge od onih koji se pridružuju propalestinskim protestima šire gledište da spoljne politike i vojni aparatusi Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika duguju zahvalnost Velikom kapitalu i njegovoj eksploataciji ostatka sveta.

Ponekad je veoma tanka linija koja razdvaja iskreno nezadovoljstvo kapitalizmom od onakve vrste „antikapitalističkog“ populizma kakav se nalazi u Bin Ladenovom pismu.

Mnogi liberali su izrazili podršku Izraelu istovremeno izražavajući zabrinutost zbog broja civila – naročito dece – koji su ubijeni u Gazi.

Saosećanje sa Palestincima kao žrtvama je sve rasprostranjenije, kao i priznavanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim napadima.

Ali kako oni mogu da se odupru a da ne postanu antisemiti?

To je pitanje koje je do sada izazivalo samo ćutanje i sram.

Autor je profesor sociologije i filozofije na Univerzitetu u Ljubljani, kao i međunarodni direktor Birkbek Instituta za humanističke nauke Univerziteta u Londonu. Njegova najnovija knjiga nosi naziv: „Heaven in Disorder“ (OR Books, 2021).

Copyright: Project Syndicate, 2023.

www.project-syndicate.org

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close