Ivan Franjo Jukić (Banja Luka, 8. jula 1818. – Beč, 20. maja 1857.)
Na Bečkom groblju Sankt Marx leži Wolfgang Amadeus Mozart na Sankt Marxer Friedhof, a do njega stoji jedan skromni grob gdje je ukopan veliki fra Ivan Franjo Jukić iz Bosne.
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”
Ivan Franjo Jukić, franjevac, bogosloviju studirao u Zagrebu i Veszprému u Madžarskoj. Nakon kratkotrajne suradnje s Omer-pašom Latasom dospio je, optužen kao panslavist, u carigradsku tamnicu. Izbavljen je zauzimanjem austrijskoga konzula, pjesnika A. Mihanovića. Bio je pristaša ilirskoga pokreta, kojega je program prenio u Bosnu pa se zauzimao za njegovu provedbu. Surađivao je u Srpsko-dalmatinskome magazinu, Gajevoj Danici, Vrazovu Kolu. Jukić je začetnik moderne svjetovne književnosti u Bosni, zagovarao je osnutak pučkih učionica, knjižnica, muzeja, književnog društva, skupljao je narodno blago (Narodne piesme bosanske i hercegovačke…, 1858), pokrenuo, uređivao i uglavnom sam ispunjavao časopis Bosanski prijatelj (3 broja, 1850., 1851., 1861). Objavljivao je pjesme, putopise, koji su umjetnički najvrjedniji dio njegova opusa, historiografske, zemljopisne, etnografske i političke tekstove (Zemljopis i poviestnica Bosne: od Slavoljuba Bošnjaka, 1851; Zemljodržavopisni pregled turskog carstva u Europi, 1851; Omer-paša i bosanski Turci, 1851; Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja, 1861).
Pisao je i pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak.
„U cijeloj povijesti Bosne vrlo je malo ljudi koji su je toliko voljeli i toliko za nju učinili.” (prof. dr. sc. Ivo Pranjković)
“U Bosni je jedan narod i to slavjanski, koi je u Europi najveći. Bošnjaci su ogranak ovog velikog stabla i spadaju među pleme ilirsko-južnoslavensko.”
“Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!”
“Katolici u Bosni ne znaju šta znači riječ Hrvat, a kamoli da se oni osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda.”
“Već su dvê godine, od kako se ja bavim medju prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo putovò po Bosni, al još nikad tamo ne čuh za sàrbski narod, niti za sàrbski jezik! Tamo sve ide po bosanski i naški, a Sàrblje i dan današnji u Sàrbii stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci Racima!”
“Bosna je jedina turska država koja je sasvim čista ostala od turskog jezika, kako po selima, tako i po varošima, drugi se jezik osim bosanskog ne govori. Najveća turska gospoda, samo onda turski govori, kad su kod Vezira..”
