Romano Bolković: Ako ste već spremni za dom, zajedno sa susjedom Srbinom je*ite majku onome tko vam je taj dom ovoliko zadužio!

Ovdašnja je oligarhija dobro shvatila da ulaskom RH u EU gubi svoje pozicije, i da je Hrvatsku neminovno ili distancirati od EU, ili do te mjere destabilizirati da njeno članstvo postane upitno. Ako ništa drugo, Hrvatsku valja do te mjere uništiti, da ovako ili onako ne bude u stanju biti funkcionalnom državom

Izvor: Index.hr/Autor: Romano Bolković

Do jučer je Hrvatska bila izvan EU: gotovo cijelo jedno desetljeće sasvim mirna, mala zemlja za veliku pljačku. Pljačku u kojoj su se sasvim solidarizirali i vlast, i gospodarstvo, i mediji. Umro je naime Tuđman, u stvarnosti se ništa doduše nije promijenilo osim njenog opisa, kriminal i ubojstva su dapače učestali, ali to nikoga u medijima nije zanimalo: ta, i oni su sami u tome participirali, bivajući ozakonjeni u nezakonitim privatizacijama, ili pripušteni portfeljima vrijednima stotine milijuna eura. Interesna struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije, preuzela je kapital bivše države; bili su to najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka – koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru – izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elitizam hrvatske oligarhije – tih underground overlords – epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost.

A upravo se to desilo: nekom nesrećom RH je ušla u EU i već za proslave diplomatski predstavnici su primijetili nedostatak euroentuzijazma; ubrzo se shvatilo i zašto: ovdašnja je oligarhija dobro shvatila da ulaskom RH u EU gubi svoje pozicije, i da je Hrvatsku neminovno ili distancirati od EU, ili do te mjere destabilizirati da njeno članstvo postane upitno. Ako ništa drugo, Hrvatsku valja do te mjere uništiti, da ovako ili onako ne bude u stanju biti funkcionalnom državom.

Desilo se to ovako:

Do 1. srpnja Hrvatska je bila lopovska, mafiokratska država u kojoj je koruptivni mentalitet state of mind: budimo pošteni, svi se mi vozimo sa 100 kn u vozačkoj, svi smo mi isti: rekao bi Ćopić, znam ja nas, jeb'o ti nas. Ali, jedno je bilo gotovo idealno: Sanader je rekao Hristos se rodi, i odjednom je nacionalizam preko noći iz Hrvatske iščeznuo, i krađa se mogla mirno vršiti bez obzira na rasu, vjeru, nacionalnost, čak i način na koji se i koga jebete, što je jedini esencijalni identitet koji naša ljevica uvažava. Čudesna država: nestajali su cijeli portfelji lukrativnih nekretnina, procjenjivani i do milijardu i pol eura, a da mediji o tome, recimo HRT, nisu ni zucnuli: dapače, onaj koji je u Istri o tome najviše pisao, dobio je visokopozicionirano mjesto baš na Javnjači, i mirna Bosna i Brijuni.

Doduše, znalo se tu desiti poneko državno ubojstvo, nikada riješeno, ubijen je i Puki, i Ivana Hodak, što se, nekim čudom, za Tuđmana nije događalo, štoviše, paradoksalno je da je za mrakobjesja stastao i Mordor, izlazio Feral, junači se držao Radio 101, Latin je radio, 2u9 rušio Tuđmana u korist Mesića do te mjere da mi barem to Stipe nije mogao zaboraviti cijela dva mandata, i iako je država nakon 2000-te izgledala strahotno, ogrezla u najgori kriminal koji nikoga od protagonista politike ne samo da nije smetao, već je bio predmetom međusobnog pripetavanja, nitko Hrvatsku nije godinama optužio za – fašizam! Čemu da se remeti idila, koju je samo Sanader pomutio svojom kleptokratskom nezajažljivošću.

Odjednom smo usred fašizma!

A onda se dogodio taj nesretni 1. srpanj, taj toliko odgađan datum ulaska RH u EU, jedva izboren uz sve unutarnje opstrukcije o kojima mi je jednom govorila, a više sam puta o tome pisao, Vesna Pusić, i Republika Hrvatska postaje članicom Europske unije. Na nesreću!

Iako sam svim svojim snagama kao eurofil radio na ubrzanju dinamike pristupa EU, kažem: Na nesreću!, jer kako smo ušli u Uniju, tako su Nijemci zatražili toga Perkovića, koji je usput budi kazano devedesetih više učinio za osamostaljenje Hrvatske no njegov hrvatski tužitelj, i tu je počeo Sturm und Drang: Žarko Puhovski pričao je kako ga uvijek hvata strepnja kada u Hrvatskoj zavlada entuzijazam antikorupcionaške borbe; u nas vlada neko mračno pravilo da se smanjivanje korupcije plaća rastom fašizma. Mislim da se tom pravilu valja dodati korolar koji će objasniti ovu zakonitost: kako je nositelj korupcije udbaški network, jer lustracija nije provedena, naravno da je borba protiv korupcije borba protiv te interesne strukture, a kako se dirnulo u jednog od njenih vodećih ljudi, struktura je reagirala kao Humbaba, čuvar cedrove šume s četvrte ploče Gilgameša: dirnete li jedno stablo, cijela šuma zna!

Preko noći Zoran Milanović, koji je neoprezno kao mladac na čelu SDP-a nazvao Plešea Udbašem, pa mu je Udba odgovorila kroz bratski Nacional, stavivši na naslovnicu ne samo njegovu clownovsku facu, nego i posebno istaknutu riječ sUDBinA, obojanu crvenim, da i idiotu bude jasno čiji je to rukopis, postaje zainteresiran za sudbinu Josipa Perkovića, donosi Lex Perković, i – počinje igranka: završava sretno razdoblje nesputane krađe i lopovluka, divnog kriminalnog suživota sasvim demokratski nezainteresiranog za etnicitet opasnih momaka s hrvatskim putovnicama, i odjednom kreće: Vukovar, stadioni, Jasenovac, ulica 10. travnja, Joe Šimunić… odjednom smo usred fašizma!

Čudno: i koncem osamdesetih je stvar na vlas bila ista: Vukovar, stadion, tada Arkan, eksplozije na Mirogoju i pred ŽOZ za koje udbaški tisak nikada nije na naslovnicama pokazao da su djelo KOS-a, jer, dio je toga tiska financirana novcem KOS-a ( ne SDS-a! ), uglavnom isti rukopis, ista zbivanja, isti Glavaš i iste lege, da sam minijaturu spomenem, isti onaj Glavaš koji je doveo dvadesetak lega da dižu ruke na Borčevom igralištu kad je onomad Manolić izradio Vesel'cu, isti onaj Glavaš koji je odigrao presudnu ulogu u infrastrukturnom osiguranju pobjede – Ive Sanadera! Ne talambasajte mi, molim vas, ja to znam bolje od vas, nema te vi pojma ni o čemu što se zbivalo: čitajte, naučit ćete ponešto. Kakav Bebić, kakav lički lobi, uvijek je ista logistika.

I, sad odjednom, nakon sretnih godina s Malo vitra, nakon što se nimalo liturgijski žitom hranilo kao kesten-pireom, što je legitimiralo svakovrsni lopovluk u tako denacificiranoj RH, odjednom imamo puzajući državni udar, fašiste, naciste i ustaše, ali i začudo iste novinare, vazda nezainteresirane za činjenicu da je Labrador, a ne Korsky ili Crljen, dinamitirao grobove po Mirogoju, imamo nekim pukim slučajem baš u Pukijevoj vili Opus Dei, koji je baš i u Uredu Predsjednika, a baš nitko ništa ne zna kako je ta vila dospjela do tako časne prelature i kako je tako pametan čovjek postao povjerenikom svjetonazornog antipoda, imamo i opet Glavaša koji očito trguje pa njegovi malo glasaju a malo nasmijavaju Ivu Josipovića ustezanjem od glasa za ustavne promijene, imamo imbecile poput Šimunića i još gorih desetke tisuća kretena koji se odmah osjećaju nekak više horvacki uz Ivana pl. Zajca i skrivanje iza opernoga ustaštva, imamo novinara čija je frekvencija putovanja na relaciji Zagreb – Beograd veća no no broj posjeta patera Tolja Uredu Predsjednika, u riječ: samo zato jer je Hrvatska ušla u EU i Njemačka logično zatražila izručenje Josipa Perkovića, odjednom, out of the blue, banuo je za domaće potrebe gotovo niotkuda autohtoni hrvatski fašizam.

Je li? Je li on baš tako samonikao fenomen kao što izgleda?

Tko to u Vukovaru u obavještajnoj zajednici onemogućuje predsjedniku i premijeru slobodu kretanja teritorijem države čiji su oni predsjednici i premijeri? Ne znamo još tko, ali, znamo da je u obavještajnoj zajednici. A čiji je to domen? Čije je to prirodno stanište?

Nije bilo dovoljno hrvatske i srpske krvi u ovim krajevima u XX. stoljeću?

Kako to da svaku antikorupcijsku borbu prati buđenje fašizma? Zar ni pametni profesor Puhovski ne vidi iz vlastitog uvida da to mora biti neka sprega nositelja korupcije i inicijatora tih fašistoidnih ispada: pa ne misli valjda dobri profesor da Torcida i BBB urlaju zato jer je i Nadan u Remetincu?

A ti ispadi, oni nikao ne mogu biti planirani? Čudno. To je teorija urote, a kad je Arkan organizirao iste takve incidente na istom tom Maksimiru, to je bilo – što je to bilo? Što je ono bilo, ha Udbaši, kad ste ga oslobađali, mater vam u pičku jebem, da se konačno izrazim idiomom koji će i vaša bagra razumjeti? Nije dovoljno dotle pobio, pa ga je trebalo pustiti da još krvi prolije? Nije bilo dovoljno hrvatske i srpske krvi u ovim krajevima u XX. stoljeću?

Je li i to teorija zavjere?

18.02.2008. (09:39) napisao sam komentar koji je u 2. ožujka na mome blogu Vaseljena prvi puta objavljen kao post; ponavljam ga, najmanje kao otužno likovanje nad činjenicom da sam kadikad bio u pravu, nego prije kao ponovno upozorenje na tragikomičnu budućnost ovog podneblja: tragikomičnu, jer ovdje se više historija zaista ne opetuje kao farsa, akoprem je i bila jednom tragedija: ovdje je sva tragičnost povijesti u tome da se uvijek zbiva kao farsa.

“U Hrvatskoj imam puno prijatelja Srba i nisam šovinist, ali Srbi opet vladaju! I sad me tuže neki Srbi…”

“Molio bih za trenutak pažnje: imam zaista senzacionalnu vijest!

Molio bih vas da zapamtite današnji datum. Ne zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, jer to se uostalom dogodilo na jučerašnji dan, nego kao datum obnove hrvatskog nacionalizma. Jest, naravno, tu je on stalno, zapretan u pepelu predaje, sjećanja, pjesama i mitova, ali danas je postao eksplicitan, kao što sam posljednjih godinu, dvije upozoravao:

– “U Hrvatskoj imam puno prijatelja Srba i nisam šovinist, ali Srbi opet vladaju! I sad me tuže neki Srbi…” – Ćiro Blažević.

U današnjoj Hrvatskoj, umjesto da je detuđmanizacija, recimo, raskrstila s kriminalnom pretvorbom, dohvatila se obračuna s političkom frakcijom zbog koje su današnji vladari desetak godina letjeli s lukrativnih pozicija – svi do jednoga! – a sve pod egidom borbe protiv nacionalizma, naravno s pozicija drugog nacionalizma: kao što vidimo, ništa se drugo ne zbiva nego rehabilitacija takvog jugoslavenstva: nemojte mi kazati da je Radman sanjao Hrvatsku, molim vas!

Ono na što upozoravam reakcija je kakvu je plasirao Ćiro Blažević: i opet će se onda takva hajka, a riječ je ni manje ni više o hajci, i to vrlo dobro osmišljenoj hajci, obiti o glavu onima koji s time nemaju nikakve veze, jer evo kako Ćiro savršeno krivo tumači stvari: Jugoslaveni su već za njega postali Srbi!

Kakvi Srbi!? Tko od Srba vlada Hrvatskom? Pupovac? Uzelac? Kaj god! Osim toga, da i vladaju, Uzelac i Pupovac su pametniji ljudi od većine onih koje smo do sada spomenuli. Jad je ove zemlje u tome što upravo takve pameti nedostaje, pa da se prozre što se u njoj zbiva.

Jedini je problem taj što je i hrvatski, kao i svaki drugi nacionalizam inherentno imbecilan: ne može razmišljati! To će i dovesti do tragedije: vidite, Ćiri su opet krivi Srbi! Ne Jugoslaveni, nego Srbi!

I nije tu Ćiro osobno kriv, ne, on je sasvim nedužan, koliko već može biti, i barem za grijeh gluposti.

Što to znači?

To znači da ovom zemljom vladaju oni koji jesu izašli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije iz njih, i to je snažnije prisutna u njima, što ih više od nje pokušavamo otrgnuti. Nakon ove lirske, evo i striktnije definicije: to su oni građani Hrvatske koji, mada Hrvati, i dalje snuju Jugoslaviju.

No to mnogi ne razumiju: ne obnavlja se Jugoslavija u granicama SFRJ, nego je današnja Hrvatska obnovljena Jugoslavija. Mogli bismo ići od osobe do osobe, od klana do klana, pa ćemo doskora ustanoviti što je temeljni kriterij kadroviranja nomenklature koja vlada politikom i gospodarstvom ove zemlje. Zato ja velim da su oni body snatchersi: njima jednostavno treba država kojom bi vladali, i, ovom su zavladali: budući da nemaju SFRJ, sada su od Hrvatske napravili Jugoslaviju, što je i bio prvotan cilj, a jedini je razlog spora dvije frakcije HDZ-a bio tko će u konačnici tom zemljom vladati: dvije su frakcije, naravno, ona ustaškoudbaška i ona udbaškoustaška.

Ustaškoudbaška je ona linija koja je pod firmom halabučnog ustaštva u emigraciji zapravo radila za Udbu: veli Manolić da je Šušak pao još u Rijeci, npr.; udbaškoustaška je ona linija koja je u domovini pod egidom avangarde nacionalnog pokreta (HDZ) stvarala Noevu arku za preživljavanje udbaša u uvjetima neminovnih tranzicijskih promjena: ustašluk je tu poslužio samo kao cover udbaškoj prošlosti, baš kao što je u dijaspori bio mamac naivnim prostodušnim mesarima, bauštelcima i ostaloj sirotinji emigriraloj iz Titove Jugovine.

To je jedina istina ove zemlje. Zato je nakon Tuđmanove smrti sve ostalo isto: kriminal je još i veći, slobode su još i manje, samo je nacionalizam drugog imena: umjesto hrvatskog, evo ti jugoslavenskog, dok građanstvo nijemo gleda televiziju!

I s ekonomskim gruntom cijelog procesa se slažem: da, u podmetu je uvijek lova. Jasno da su posrijedi interesi, u krajnjoj liniji i posljednjih godina naročita ljubav spram hrvatske zemlje – ona doslovna, ljubav spram katastre i gruntovnice!

Kriva je ta imenentna nesposobnost apstrahiranja: nacionalizmu treba konkretan drugi, drugo nacionalno biće, drugi korpus, drugo tijelo, drugi organizam! Jugoslavenstvo je izvan njegova vidokruga, jer, ono je apstraktno: Jugoslaveni su Body Snatchers, oni su abortirali svoje rođenje iz duha nacionalne fantazme – Jugoslavija je propala prije no što će jugoslavenska bastardna nacija postati dominantna i većinska! To je za Ćiru, kao nacionalista, apstrakcija. Za njega se Jugoslaven nužno ukazuje u liku Srbina.

I to je ta trostruka hrvatska tragedija: tragično je sve ovo za Hrvate, nesposobne da se emancipiraju od te autoimune bolesti nacionalizma, za Srbe, koji će i opet krivo biti označeni kao glavni uzročnik oboljenja, i, konačno, za Jugoslavene, koji nikako da se suoče s vlastitom istinom kao nacionalnom: hrvatski Jugoslaveni naprosto ne mogu podnijeti život u Hrvatskoj kao Hrvatskoj, bila ona socijalistička ili nezavisna republika, i to će ovdje rezultirati još jednom kalvarijom. Pomisao da bi se moglo proći lišo sasvim je idiotska: puške postavljene po zidovima prvog čina daleko su od opaljenja, kako u postdaytonskoj BiH, tako i u Makedoniji. Hrvatska ni po čemu tu nije izuzetak, kako nam glasno i jasno govori Ćiro Blažević.

On je stari jarac? Da? A što mislite, što onda govore Ćirini sinovi? A ako oni to govore, što mislite što govore klinci koji za njih navijaju? I tu smo već u obiteljima, kaj ne?!”

Ne nasjedajte: građanima Hrvatske u ovom trenutku nisu ni za što krivi ni Srbi ni pederi pa čak ni oni sami, Hrvati – krivi su im lopovi bez obzira na nacionalnost i ino

I, što sad kažete: što onda govore Ćirini sinovi kad uzmu mikrofon? Prije pet godina sam vam napisao što se zbiva i kamo sve ovo vodi. Vodi u obračun. Obračun idiota, s jedne strane onih koji misle da je autentično hrvatstvo jedino ustašluk, i onih koji smatraju da je Hrvatska kao država “promašen projekt šovinističkih elita” i to jednostavno neće stati. Neće stati jer manjina, oligarhija koja je preživjela tranziciju, drži u rukama medije i ne dopušta stvaranje građanske Hrvatske: odgovara joj sabotiranje ulaska Hrvatske u EU, stvaranje liberalnodemokratske države, a imponira joj zapadnobalkanska rogue-state u kojoj oni i dalje huškaju protiv neoliberalizma, kapitalizma, groteskno ali i suprotivu SAD na način svojstven partijskom diskursu pedesetih, u kojoj ta manjina živi od uzurpacije građanskog prostora, pa ovdje nikako da se razvije građanska politika u njenom punom rasponu, već imamo posla jedino s recidivima dvaju totalitarizama XX. stoljeća, i ta manjina – to je ta antikorupcijska borba – očajnički spašavajući medije sabotira mogućnost javnosti da zna njihov kriminal, kriminal koji pravosuđe pod kontrolom politike nikako da sankcionira, i stoga se ova zemlja baca na koljena, njena se mladost raseljava, njena budućnost osujećuje, jer ta kriminalna, lopovska manjina, koja ovu zemlju nije htjela, koja je već jedan rat i aranžirala, i opet izaziva opći metež, znajući da samo tako opstaje nekažnjenom. Od vrhova vlasti, dijelom marionetske, dijelom korumpirane, pa do kriminalne egzekutive, vodi pregledan raspored odnosa i snaga u Republici Hrvatskoj.

Ja sam sada već sasvim uvjeren da Hrvatska, koja nije imala tu sreću da kao Ost ima svoj West, neće moći sama obračunati se s tim kriminalcima, s tom bagrom, s tim zločincima, jer ovdje je svaka borba osujećena vrlo jednostavnim potezom: umjesto da se sukobe milijuni isključenih i tih par tisuća monstruma koji su pljačkali i ubijali cijelo jedno stoljeće, sukob se stalno iznova transponira na međunacionalnu ravan. Ne nasjedajte: građanima Hrvatske u ovom trenutku nisu ni za što krivi ni Srbi ni pederi pa čak ni oni sami, Hrvati: krivi su im lopovi bez obzira na nacionalnost i ino. Ako ste već spremni za dom, zamolite svoga susjeda Srbina da vam se priključi pa zajedno jebite majku onome tko vam je taj dom i to ognjište zadužio do te mjere da vam praunuci neće biti vlasnici djedovine! To je moja konačna poruka u ovoj godini, a nekako mi se vidi i inače: nema više ovo smisla, potratiti život objašnjavajući godinama što će se dogoditi ako do prodavaonice porculana djeca krenu igrati nogomet. Badava mi je što sam u pravu, uz toliki lom i krhotine.