Samo su privilegovani protiv reformi, one su bolne ali nužne

Ekonomski savjet Vlade FBIH

Radikalni rezovi u svim sektorima: Samo su privilegovani protiv reformi, one su bolne ali nužne

 

Gosti večerašnje Teme TV1 bili su članovi Ekonomskog savjeta Vlade Federacije BiH, predsjednik savjeta prof. Vjekoslav Domljan, prof. Matej Živković i prof Aziz Šunje. U emisiji se razgovaralo o ekonomskom razvoju, privrednom oporavku, reformama i poticajima

Godinama šira javnost poziva eksperte da uzmu učešća u kreiranju ekonomskih politika i  da budu članovi Vlade. Članovi ekonomskog savjeta su eksperti koji nisu ujedno i članovi Vlade FBiH. Prof Vjekoslav Domljan naglašva da je u oblasti ekonomije toliko problema, pa da je i on sam u vladi, kako kaže, imao bi jedan ili više ovakvih savjeta.

“Jako je puno problema a uvijek je dobro čuti razna mišljenja i raznih perspektiva, da bi se donijela kvalitetna odluka. Dakle, vrlo je važno pripremati kvalitetne odluke. Konačno je u trećoj godini mandata, formiran ovaj savjet, što nije najbolje vrijeme, ali bolje ikad nego nikad. To je trebalo formirati u četvrtoj godini, prošlog mandata, da se priprema za prvu narednu, kao što sada, ako govorimo o poreskoj reformi, sljedeća godina koja je izborna godina, i u kojoj neće biti poreskih reformi, ali se zato ovo vrijeme može iskoristiti da se pripremi jedan dobar dokument koji je od temljenog značaja za funkcioniranje ekonomije, te da bi se ovo u prvoj godini narednom mandata moglo primijeniti. Dakle to je neki put, ali nažalost sve što se kod nas porađa, porađa se teško”. kaže Domljan.

Dodaje da je ranije zagovarao da to bude kombinacija domaćih i stranih stručnjaka, i predlagao da tu bude sedam stručnjaka, četiri domaća i tri strana.

“Domaći stručnjaci mogu bolje dijagnosticirati problem zato što ima jako puno stvari koje se ne vide kroz statistiku ali strani eksperti koji su iskusni glede funkcioniranja tranzicijske ekonomije mogu dati bolje savjete. Kad smo ranije pripremali jednu prezentaciju, jedan od stranih eksperata rekao da je da BiH neće na zelenu granu, a to je bilo 2008.godine, ni za 20 godina. Danas neki kažu da je bio optimista. Da se nešto poput toga formiralo tad bilo bi bolje, ali evo zahvaljući njemačko-britanskoj inicijativi, formiran je ovaj savjet i mi nastojimo naći rješenje”, ističe Domljan.

Profesor Živković ističe da je saradnja Savjeta sa Vladom općenito dobra, međutim Vlada je ujedno i politički organ u kojem se ponekad sukobljavaju različiti interesi, a Vlada mora imati i socijalnu dimenziju i razumijevati potrebe koje nisu ekonomski opravdane ali imaju socijalnu pozadinu.

“U tome smislu, sve ono što kao savjet aritukuliramo, Vlada ne mora nužno prihvatiti. Naše je da predložimo ono što je ekonomski opravdano i što ima uporište u ekonomskoj teoriji i praksi, a Vlada mora voditi računa o ravnomjernoj razvojnoj raspoređenosti različitih krajeva i kategorija. Vlada ima sluha za ono što Savjet artikulira kroz svoj rad, ali i mi razumijemo da Vlada ima potrebu odgovoriti i drugim zadaćama koje nisu isključivo ekonomske”, rekao je Živković.

Profesor Šunje kaže da bi Vlada bila u mogućnosti da više koristi usluge Savjeta, i da je njegova impresija, da prije svega premijer Novalić ima dobru volju da vodi procese na odgovarajući način, ali očito je da Vlada dijelom ima različite političke interese.

“Moja je lična impresija da mi nismo dovoljno iskorišteni za odgovarajuće savjete, i kao što je rekao prof. Domljan, odluka je na Vladi, a stvari je dobro sagledati iz više uglova, ali donosilac odluke je Vlada. Međutim, shvatimo ovo kao jedan period uhodavanja i ja očekujem da će biti više komunikacije sa nama u pojedinim pitanjima”, naglasio je Šunje.

U javnosti se također često govori o samim reformama i Reformskoj agendi. Govoreći o njenim benefitima i dometima profesor Domljan navodi da Reformska agenda kao i svaka reforma znači stezanje kaiša.

“Neko treba da stegne kaiš danas, da bi sutra društvu bilo bolje. Mi ovdje često mjerimo reformske poteze na način koji je formalistički, ali ono što je bitno jeste pitanje, da li je se životni standard građana poboljšao, jer cilj razvoja je bolji život građana. BiH mora imati misiju povećanja životnog standarda, odnosno postajanje zemljom visokog dohotka. Kada se to kaže ljudi se iznennade ali kada se pogleda mapa Evrope onda se vidi da su manje više sve to zemlje visokog dohotka. Rijetki su izuzeci, kao oni u Istočnoj Evropi i na Balkanu da nije tako. Za Evropu je to normalno. Bivše tranzicijske zemlje su postale zemlje visokog dohotka i prema tome mi moramo mjeriti naše rastojanje u odnosu na klub bogatih zemalja”, kaže prof. Domljan.

Dodaje da smo mi nažalost od toga ipak daleko i da nama treba visoka stopa rasta od sedam posto da stignemo jednu Rumuniju, od 11 posto da stignemo Slovačku, i to za deset godina.

“I ove godine mi kaskamo, globalna stopa će biti između tri i četiri posto, a mi smo sada na 3.2 posto. I ove godine jaz će se povećati i to dovoljno govori kako se provodi Reformska agenda, kako se općenito provode reforme i gdje nas sve ovo vodi. Imate i sada zemalja u EU koje pri tome stanju imaju stopu od sedam posto, dakle moguće je i pri visokoj stopi o još povećavati. Slikovito rečeno, naš pacijent je izašao iz bolanice, stopa rasta od 3,2 posto znači nešto, i sada kad je pacijent izašao trebamo ga osposobiti da počne da trči, i da ima veću stopu rasta, jer mi moramo imati tu stopu rasta minimalno od pet do sedam posto, jer imamo jako veliku nezaposlenost i jako nisku produktivnost. Ako hoćemo da se ufvatimo u kolo razvijenih zemalja moramo ih stići u oblasti produktivnosti”, navodi Domljan.

Naglašava da je po tome pitanju teško govoriti ima li volje Vlade jer je ona skup raznih ministarstava koji provode različite strategije a dosta toga nije sinhronizirano.

“Kod premijera postoji ta volja, to da, i ne samo volja, nego prema mom sudu, a vjerujem i sudu kolega, riječ je o vrlo poduzetnom čovjeku, prema tome, to se sigurno može tvrditi. Međutim šta je problem? Problem je što nemamo strateških dokumenata, nemamo strategija za zapošljavanje, niti strategije produktivnosti, niti politike inovacije. Ništa mi od toga nemamo ! Ako nema tih orijentira onda se lako pogubiti, ne samo nekome ko je u politici nego i ekspertu, koji nema putokaza koji su potrebni da bi se mogli mobilizirati i javnost i eksperti, medijski i poslovni sektor, da idemo zajednički u dobrom pravcu. Nažalost, mi toga nemamo”!, ističe Domljan.

Član savjeta, profesor Živković govoreći o tome koliko dugo se mora hodati stegnutog kaiša da bi se osjetili prvi benefiti reformi, navodi da je to vrlo česta zamka u koju i ekonomisti upadaju pa ispadaju nevjerodostojni. Navodi primjer britanske kraljice koja je kada je nastupila svjetska ekonomska kriza pitala skupinu ekonomista na jednom okupljanju, kako to nisu predvidjeli – dakle  vrlo je teško predviđati budućnost.

“U tome smislu reći koliko ćemo dugo stezati kaiš je vrlo nezahvalno. Ništa se ne može dogoditi preko noći bez određenih uvjeta. Moramo racionalizirati svoju potrošnju. Mi možemo savjetovati štagod i u smislu donošenja strategijskih dokumenata, ali dok ne napravimo mentalitetski iskorak iz vremena od prije 30 godina, iz vremena visoke socijalne sigurnosti, sigurnosti upošljavanja u kojem je nekakava nadinstitucija bila odgovorna za život svakog pojedinca, dok se taj iskorak ne napravi, može se raditi štogod hoćete ali to se neće primiti. Dokle god oni koji su neuposleni obraćaju Vladi za pomoć a na obraćaju sudovima, tražeći svoje neisplaćene plaće, dok sudovi ne budu reagirali, dok se taj institucionalni i mentalitetski okvir ne postavi na svoje mjesto, možemo čak i stezati kaiš, ali od toga nažalost neće biti ništa. To je nužnost, hoće li ta nužnost donijeti pozitivne rezultate za pet, deset godina ili manje zbog toga što je danas sve ubrzano, i dok ne shvatimo da reforme koliko god bile bolne su nužne, i to ne na deklarativnoj nego na aplikacijskoj razini – mi sve do tada nećemo biti u stanju ni da stegeno kaiš ni da ostvarimo sve ove učinke o kojima je prof Domljan govorio.

Naglašava da je Reformska agenda korektna, ona se provodi ali nedovoljno brzo, i onda imamo otpor u dijelu javnosti jer se dira u nečije privilegije koje su stečene ili naviknute od ranije.

“Šok terapijom, u prvoj godini mandata, što profesor reče, ako je moguće, treba napraviti takvu vrstu seta, pa stegnuti kaiš i racionalizirati potrošnju, jedan dio nje preusmjeriti u investicije i onda moliti Boga da sve to ispadne dobro”, istakao je Živković.

Profesor Šunje kaže da se slaže sa mišljenjem da treba “zarezati”, ali mora postojati, kako navodi, jasna strategija, jer puno je segmenata koji zahtjevaju jedan dubok rez.

“Ne mislim da će se Vlada usuditi na rezove u izbornoj godini. Vrijeme za šokove je bilo prije deset godina, ali opet kažem, mi nismo donosioci odluka, ali nažalost ovdje je u pitanju odnos snaga, i različitih vizija BiH, jer i kad se krene sa reformama onda to ide nekako kilavo, kreću kompromisi koji otupe oštricu i izgubi se smisao. Nema sektora u kojem se ne može rezati, i borci, i zdravstvo, i javne kompanije, sve to zahtjeva radikalnu reformu”, kaže Šunje.

On smatra da mjere ne moraju biti nepopularne ali najbitnije je začepiti da se potrošnja ne razvija kako se razvijala, jer postoje prevelika budžetska izdavanja za borce i za mnoge segmente društva.

“Ja uopšte nemam dvojbe, ako bi se reforme na odgovarajući način iskomunicirale, naši ljudi su spremni da to podnesu, ali mi imamo taj politički okvir, tako da to nimalo nije jednostavno”, dodaje.

Živković navodi primjer privatizacija preduzeća u javnom vlasništvu, posebice eventualnu privatizaciju BH Telecoma.

“Bio sam nedavno na jednoj konferenciji, gdje je jedan od kolega rekao NE, to je obiteljsko srebro i to su uspješne kompanije, ne treba ih prodavati. Neko to tzv obiteljsko srebro kroz različite načine kapitalizira, neko od toga ima koristi, sasvim sigurno ne oni koji bi trebali biti vlasnici, a poglavito nemaju klijenti. Ali sa druge strane ko će kupiti kompaniju koja ne bilježi dobre rezultate. Možete prodati samo dobro srebro, a ne ono koje to nije. Ako država treba biti vlasnik tih kompanija, pa hajde onda da nacionaliziramo Raiffaisen banku, Uni Credit banku, cementaru Kakanj jer su to uspješne kompanije. Dakle, moramo napraviti taj mentalitetski iskorak. Ta kompanija ako se proda, biće još uspješnija, i u smislu podizanja rejtinga”, pojašnjava Živković.

Domljan smatra da je BH Telecom već trebao biti prodan, jer je to bila sudbina svih telekoma u Ističnoj Evropi, pa prema tome to će biti sudbina i ovog telekoma.

“To nije cilj sam po sebi, privatizirati da bi se privatiziralo jer privatizira se da bi se povećala ekonomska efikasnost i kvalitet usluge. Ako se radi o proizvodnim kompanijama da se poboljša zaštita okoliša, i to su tri temeljna kriterija, i niko ne može a priori reći da je nešto bolje ili lošije. Naprimjer u Kanadi imate javne i privatne željeznice i obje su efikasne, dok je kod nas situacija drugačija. Prvo, uopće ne mjerimo efikasnost i mi ne znamo šta znači dobro poslovanje. Ako je ove godine bio dobar profit, možda je trebao biti tri puta veći i usluga tri puta bolja. Kako to da usporedimo? Tako što ćemo porediti sa drugim kompanijama i vidjeti da li se ove godine BH Telecom ili HT Eronet, približio ili udaljio od te granice koju određuju oni koji su najbolji u toj branši”, pojasnio je Domljan.

On je pojasnio da postoji vlasništvo u pravnom i ekonomskom smislu te slikovito pojasnio na primjeru voćke koja se smatra javnom ali je stalno bere neko drugi.

“To što je na papiru naša, to nama ništa ne znači jer od nje jeko ubire plodove preko zapošljavanja, a pitanje je kako povećati ekikasnost i kvalitet. Afrički telekomi, iz Kenije recimo, oni su oborili troškove međunarodnih doznaka za 90 posto i spadaju među najbolje na svijetu koji to rade. Naši imaju te ispostave, neko dođe plati račun, pogleda mobitel, itd, a njih po pet sjedi, i pitanje je šta rade po cijeli dan a mogli bi da se bave i ovim operacijama i da zarade 40 miliona, praktično iz čista mira i sa istim kapacitetima. Postoji i regulacija. Kada se britanski telekom privatizirao, od tada je riješeno ovo pitanje, kako takve kompanije regulirati. Dakle, možemo i mi primjeniti to, kako se mjeri efikasnost, ne samo telekoma nego i vodovoda itd. Ali mi to nemamo !” kaže Domljan.

Istakao je da su potrebne nezavisne komisije koje bi pratile takav rad, pa da onda i parlament bude u stanju da mogao da donese odluku o tome šta da se radi, ili da se proda ili ne.

Premijer Novalić imao je ideju da se dobit od javnih kompanija uloži u autoput. Profesor Šunje smatra da su naše javne kompanije zapravo privatne prčije političkih stranaka, tako da se te stranke prema tim kompanijama odnose kao prema nekim stranačkim gazdistvima, tako da oni ne vode računa o njihovoj efikasnosti.

” Iako nisam pobornik apsolutne privatizacije, one bi morale biti potpuno distancirane od političkih partija, a takvih primjera ima u Norveškoj, Finskoj, dok u BiH nema nijedan takav primjer. Sva naša državna preduzeća posluju neefikasno i država je vlasnik 44 javna preduzeća a od toga su 23 u debelom minusu. Nema razloga da jedan Agrokomerc ili Željezara budu u poteškoćama ako su dobro menedžerski vođene, ali Željeznice su u takvoj dubiozi gdje ne vidim načina kako da se to regulira. Međutim, neophodno je distancirati državu od uticaja i da to funkcionira kao korporacija. Postoje mape puta kako je to moguće uraditi ali očito je da ne postoji politička spremnost da se to uradi. Sada imate Elektroprivredu koja ništa nije napravila, Vradnuk se tri puta otvara i zatvara, i mi ćemo ubrzo doći u situaciju da nemamo dovoljno energije jer se ona ne stvara, i ne postoji jasna industrijska politika, ne zna se šta mi želimo, niti to može biti efikasno dok je prčija političkih partija na vlasti. Pogledajte samo – u uprave svih državnih preduzeća se imenuju kadrovi iz partija kojima je to raspodjeljeno a nadzorni obori su obični politički poslušnici političkih partija”, rekao je Šunje.

Gosti Teme TV1 komentarisali su i odluku Upravnog odora za indirektno oporezivanje da usvoje Nacrt seta zakona o akcizama, što je ujedno i središte političkih previranja.

Profesor Domljan smatra da se akcize trebaju usvojiti, u iznosu 15 feninga po litru, zato što je iduća godina izborna, zato što se teško mogu poduzimati reformski potezi, a ipak treba živjeti i raditi.

“Vidimo da je EU spremna podržati određenim paketom da se nešto radi, i u toj godini, bez obzira koliko ona bila izborna može se raditi – može se također izreći i niz kritika na ovo što se do sada radilo, da se ne radi kako treba i da se novac ne troši racionalno – međutim, uz dobre kontrolne mehanizme i tome bi se moglo stati u kraj. Dakle, radi se o tome da se javnost uvjeri da se mogu koristiti dobri kontrolni mehanizmi i da se onda taj paket može aktivirati”, kazao je Domljan.

Njegov kolega Živković mišljenja je da se smije dopustiti ta vrsta luksuza pa da se izgubi 500 miliona eura koje stoje na stolu a koje će usvajanjem biti operativne usvajanjem seta zakona o akcizama, i ne samo to, nego, potreba izgradnje infrastrukture je tolika da se bez nje ne može ostvariti značajan ekonomski rast.

“Koridor 5C je uvjet za gospodarski razvoj, odnosno promet u FBiH i cijeloj BiH, a sa druge strane kroz investicije u autoput, otvaraju se poslovi za građevinske kompanije, a kroz to se angažira radna operativa, koja će dobiti plaće koje će se trošiti ovdje kupujući domaće proizvode. Kroz kupovinu domaćih proizvoda i povećanu potrošnju jačat će pritisak ka većoj proizvodnji domaćih proizvoda, onda će te proizvodne kompanije imati potrebu da angažiraju domaću radnu snagu, i mi time ostvarujemo pozitivnu spiralu i dobijamo investicijski zamah”, kazao je Živković.

Smatra da ukoliko želimo da nam se pomogne u izgradnji autoputa mora se pokazati određena razina kredibilnosti a najbolji način da se pokaže to jeste, da pokažemo da ćemo i mi nešto od sredstava uložiti, definirajući koji su izvori sredstava koja će se uložiti u autoput i na taj način se de facto prezentira vlastita vjerodostojnost u smislu potražnje za grantovima, tako i u smislu potraženje za različitim zajmovima pod povoljnim uvjetima kod međunarodnih finansijskih institucija.

Šunje smatra da kritike koje se ovim povodom upućuju a tiču se mogućnih lančanih poskupljenja usvajanjem akciza i nisu toliko značajne jer mi u ovom kontekstu, nažalost, nemamo izbora.

“Činjenica da će tih 15 feninga povećati troškove ali povećanje produktivnosti i povećano poslovanje mogu dovesti u poziciju da se to ne reflektira na povećanja cijena, a ako se reflektira na povećanje cijena onda se postavlja pitanje kako će reagirati kupci, itd. To može biti motivirajući faktor za podizanje efikasnosti kroz povećanje produktivnosti, prema tome važno je da se osigura namjensko korištenje tih sredstava jer je gradnja autoputa neupitna potreba. Međutim, kada je riječ o samoj gradnji autoputa, treba znati da 100 miliona leži na računu a još se nije počelo raditi na trasi Počitelj – Bijača ili se još uvijek ne radi dio autoputa od Zenice prema Doboju”, kazao je Šunje.

Živković skrenuo pažnju na razlike u cijenama benzina u Sarajevu i na sjeveru države, i to kod istih prodavaca, je čak 20 feninga, i rekao da se previše stavlja fokus na tih 15 feningi.

“Imamo fluktacije cijena po 5, 10 a moguće i po 15 feninga, tako da to nije iznos koji bi se previše trebao osjetiti na proračunima građana. Moj je dojam da će to izravni potrošači relativno malo osjetiti a mislim da opći porast cijena, na što se često upozorava u javnosti, je strah bez razloga”, kazao je Živković.

Dodao je da je moguće finansirati gradnju kroz koncesije ukoliko postoji razina rentabilnosti jer koncesionar će tražiti razinu prihoda koja će mu omogućiti vraćanje onoga što je uložio, a moguće je koncesiju definirati na način da mi izgradimo autoput a da se to onda ustupi koncesionaru uz određenu naknadu.

“Međutim, obzirom da smo mi pozicionirali svoj autoput, tako da je relativno izostala dobra alternativa, i taj autoput na neki način ima mopolsku poziciju u prometnom smislu, mislim da prije svega sa aspekta države, ne bi bilo isplativo dati autoput pod koncesiju u cijelini, ali neke određene dijelove koji imaju alternativu se može dati pod koncesiju, pri čemu treba imati na umu da je koncesionaru prilično nezahvalno određivati gornju razinu cijene jer u tome smislu mu omogućujete fleksibilnost da na tome zaradi koliko hoće a veliko je pitanje koliki je promet vozila da bi se za to uopće ostvarila rentabilnost”, pojasnio je Živković.

Članovi Ekonomskog savjeta Vlade FBiH govorili su i o investicijama i investicijskom ciklusu u BIH. Predsjednik savjeta Vjekoslav Domljan ističe investitori idu tamo gdje postoje investicijski proizvodi.

“Kada se kaže investicijski proizvod to znači da nije samo bitan projekat nego je bitna i infrastruktura i vladavina prava jer strani investitor hoće kada uloži novac da u slučaju nekog spora na sudu glatko riješi slučaj, a to kod nas nije tako. Ako hoće da se toga oslobodi, tržište nije likvidno, i on ne može otići, jer to je proces. Prema tome niz faktora utiče na to da je naš investicioni proizvod u odnosu na druge zemlje jako loš, počevši od dobijanja građevinskih dozvola i niza drugih stvari koje trebaju da bi se osnovala firma.BiH je među deset najlošijih zemalja na svijetu po osnivanju firmi”, kazao je Domljan

“U jednoj Gani, ako se za godinu dana ne dobiju papiri automatski se smatra da je firma osnovana, i na tome možemo vidjeti koliko BiH zaostaje, i naravno strani investitor čak i kada dođe, kao što je naša dijaspora, a istraživanja MMF-a pokazuju da korištenje resursa dijaspore može povećati bruto domaći proizvod 1,5, mi čak mogli doći do onih sedam, ali kako mi radimo sa dijasporom? Te ljude reketira lokalna zajednica i ti ljudi odlaze čak i na Bliski Istok da prenesu projekat tamo. Ako smo u stanju i takvog otjerati kako onda možemo očekivati da dođe Amerikanac ili Njemac”, dodao je.

Također istaknut je problem sive ekonomije. Profesor Živković smatra siva ekonomija koliko je problem može biti i rješenje za socijalna pitanja jer postoji cijeli niz nezaposlenih koji bez sive ekonomije ne bi imali od čega živjeti, a sa druge strane neformalna ekonomija je vrlo često podupirač formalne ekonomije

“Tu ekonomiju treba prevesti u formalni sektor ali da se socijalna dimenzija onih koji su socijalno ugroženi dodatno ne ugrozi”, rekao je Živković.

Domljan je dodao da istraživanja pokazuju da 52 posto sive ekonomije proističe iz dva faktora; jedan faktor su visoki porezni nameti u vidu doprinosa, porazna administracija i drugi razlog je porezni moral.

“Kad mi plaćamo porez kao građani, mi smo oni koji daju sredstva. Mi imamo sad porezni ugovor sa državom, mi dajemo, a država se obavezuje da će za taj iznos proizvesti java dobra. Naša država treba da proizvodi javna dobra na efikasan način i da ih dijeli na pravičan način. Ako ona to radi, onda će porezni moral biti na visini i ljudi će plačati poreze. Kod ne promjenimo poresku politiku i poreski moral mi nećemo sivu ekonomiju smanjiti sa sadašnjih 25 posto ni na 20 posto što bi bio srednjoročan rezultat”, naveo je Domljan.

Profesor Šunje osvrnuo se i na pokrivenost izvoza uvozom kazavši da je stepen pokrivenosti dvije trećine, međutim problem je u strukturi izvoza i u tome šta izvozimo.

“Nema dvojbe da bi se uvoz u određenoj mjeri mogao smanjiti, zanmo da uvozimo vodu koja je nekvalitetnija od naše, ali problem je upravo u kvalitetu i da bez uravnoteženja izvoza i uvoza nemamo kvalitetne pretpostavke za odgovarajuće iskorake”, rekao je Šunje.

(Vijesti.ba)