Autor Denis Romac- Večernji.hr
Hrvatska inzistira na tezi o obespravljenosti Hrvata u BiH i uporno uvjerava svakoga tko hoće slušati, a pokazalo se da Evropska unija baš i neće, da će onoga trenutka kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Hrvat kojega će moći birati samo Hrvati, a misli se zapravo na članove i pristaše tamošnjeg HDZ-a sve biti u redu. Pojednostavljujem, ali u osnovi je to u pitanju: poistovjećivanje Hrvata u BiH s političkom strankom HDZ, koja je opet dijelom ekspozitura HDZ-a u Hrvatskoj, ali dijelom i inicijator poteza što ih vuče hrvatski HDZ. Moja je teza uvijek bila i ponovit ću je i sada da je jedino rješenje za BiH građanska država, podijeljena na kantone s mješovitim sastavom stanovništva. Nema, dakle, ni nacionalno homogenih bilo entiteta, bilo kantona, ni pripadnosti naciji koja bi imala primat nad pravima građana – pojedinaca. Govorim o državi u kojoj će se ravnopravnost triju naroda ostvarivati kroz ravnopravnost njihovih pripadnika – građana.
Bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, dao je opširni intervju novinaru zagrebačkog Večernjeg lista, Denisu Romcu. Intervju je objavljen u subotu, 4. prosinca (decembra). Izdvojili smo onaj dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu.
Ovdje pročitajte izvorni tekst
Kako komentirate činjenicu da se Plenković i Milanović najmanje razilaze kada je riječ o Bosni i Hercegovini?
Tu ću vam odgovoriti samo jednom, jedinom rečenicom: zgrožen sam zbog toga i bojim se posljedica.
Doživljavate li to i kao vlastiti poraz, s obzirom na to da je današnja hrvatska politika prema BiH dijametralno suprotna od politike koju ste vi zagovarali i provodili prema susjednoj zemlji?
Da, svakako, to jest moj poraz, ali to je i poraz zdravog razuma kao osnove na kojoj bi trebalo graditi odnose s Bosnom i Hercegovinom. Mi danas, ako me sve ne vara, te odnose promatramo i definiramo isključivo kroz odnose s dijelom – pazite, naglašavam ovo – s dijelom hrvatskog naroda u BiH. Svjesno zaboravljamo i Posavljake i Hrvate iz središnje Bosne i koncentriramo se samo na Hrvate iz Hercegovine. Pri čemu, na dulji rok, i njima činimo medvjeđu uslugu pristajući da politiku službenog Zagreba prema susjednoj zemlji diktira HDZ BiH, odnosno njezin lider Dragan Čović. A što indirektno znači i notorni razbijač Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, jer Čović s njime dogovara i usklađuje svoje poteze. Pri tome obojica nedvosmisleno rade na štetu BiH.
Slažete li se s bivšim slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom koji smatra da je BiH najveći gubitnik procesa raspada bivše države?
Onako kako su se stvari razvijale i kako danas stoje, moj prijatelj Milan Kučan potpuno je u pravu.
Je li mogućnost novog rata u BiH, o čemu se u zadnje vrijeme opet govori, realna?
Odgovorit ću vam ovako: isključeno nije ništa. I već je i to dovoljno zabrinjavajuće. Međunarodna zajednica morala bi energičnim potezima zaustaviti trendove kojima svjedočimo i stati na kraj razbijačima BiH, ne samo Dodiku, nego i Čoviću. Dodik je sa svojom opasnom i apsolutno neprihvatljivom idejom o formiranju vojske Republike Srpske pod pritiskom ustuknuo. Pitanje na koliko dugo. No, bilo bi pogrešno koncentrirati se samo na njega. Riječ je o tandemu, ali i o onima koji stoje iza njih, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu.
A tko stoji iza njih: Rusija?
Dobro pitanje. Ako sam vas ispravno shvatio, pitate me zapravo tko stoji iza onih koji stoje iza razbijača BiH unutar same Bosne i Hercegovine. Interesi velikih sila na ovom tradicionalno neuralgičnom području poznati su i nisu od jučer. Jedna od tih sila je bez dvojbe i Rusija, ali ona nije sama i nije jedina. I ostao bih na tome.
Zašto je Zapad, Europa i SAD, toliko neuspješan na Zapadnom Balkanu? Je li problem u brojnim unutarnjim problemima i krizama s kojima se suočava Europska unija, zbog kojih nije kadra uhvatiti se u koštac s Balkanom?
Rijetko tko u Evropskoj uniji zaista razumije Balkan, ili jugoistočnu Evropu. Rijetko tko tamo zna što je bila i kakva je bila jugoslavenska federacija. Ako to ne znate, ne možete – naravno – shvatiti ni aktualna zbivanja. Druga su strana iste medalje, a to i sami spominjete, unutarnji problemi Unije, da budem posve jasan, to je nesposobnost Unije da zauzme nedvosmislena i zajednička stanovišta prema nekim bitnim problemima i da o njima progovori jednim jezikom. Pa je i zbog toga BiH postala ‘slobodno lovište’ na kojemu se prelamaju, pa i konfrontiraju interesi nekih velikih igrača s međunarodne scene. U samoj BiH nema ni sposobnosti, ni političke volje da se problemi razriješe i krajnje je licemjerno kada iz EU čujemo, kao što smo čuli mnogo puta u prošlosti, da će Unija prihvatiti sve o čemu se dogovore BiH političari. Oni niti će se dogovoriti, niti im dogovor treba. Oni, doslovno, netko više, netko manje, ali svi – žive na unutarnjim sukobima i na tome što se predstavljaju kao predstavnici i zaštitnici svojih naroda. Pri čemu, moram to dodati, premda sam to već nebrojeno puta spomenuo, članovi Predsjedništva BiH ne zastupaju u Predsjedništvu narode iz čijih su redova izabrani. Po stoti puta: ne zastupaju! Oni, zajedno, zastupaju državu Bosnu i Hercegovinu. Ali, dajte vi to rastumačite nekima koji čitaju, a ne shvaćaju što su pročitali, koji znaju jedno, a javno uporno tvrde drugo. Rastumačite vi to, da budem, kako biste vi rekli, otvoren, onima koji svjesno lažu, koji su laž pretvorili u politiku.
Što mislite o ključnom zahtjevu Zagreba za promjenom izbornog zakona u BiH? I što je cilj tog zahtjeva?
Hrvatska inzistira na tezi o obespravljenosti Hrvata u BiH i uporno uvjerava svakoga tko hoće slušati, a pokazalo se da Evropska unija baš i neće, da će onoga trenutka kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Hrvat kojega će moći birati samo Hrvati, a misli se zapravo na članove i pristaše tamošnjeg HDZ-a sve biti u redu. Pojednostavljujem, ali u osnovi je to u pitanju: poistovjećivanje Hrvata u BiH s političkom strankom HDZ, koja je opet dijelom ekspozitura HDZ-a u Hrvatskoj, ali dijelom i inicijator poteza što ih vuče hrvatski HDZ. Moja je teza uvijek bila i ponovit ću je i sada da je jedino rješenje za BiH građanska država, podijeljena na kantone s mješovitim sastavom stanovništva. Nema, dakle, ni nacionalno homogenih bilo entiteta, bilo kantona, ni pripadnosti naciji koja bi imala primat nad pravima građana – pojedinaca. Govorim o državi u kojoj će se ravnopravnost triju naroda ostvarivati kroz ravnopravnost njihovih pripadnika – građana.
