Mehmed Meša Selimović ( 26. april 1910. – 11. juli 1982, 72 godine)
„ …A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovići. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji.“
Našavši se pred „zidom“ Ahmed Nurudin otkriva sve duhovne prepreke i moralna previranja inherentna ljudskom biću. Izuzetno dobro zapaža, analitičan je i u pogledu sebe i u pogledu drugih, pa i svaku sitnicu rastavlja na najmanje delove.
Povezanost sa Dostojevskim
To ulaženje Ahmeda Nurudina u krajnje uzroke umnogome podseća na Dostojevskog i Zapise iz podzemlja, a tera i čitaoca da otvori neke davno zatvorene sanduke u umu o kojima ne želi da misli.
Na Dostojevskog podsećaju i brojni filozofski dijalozi, kao onaj između Nurudina i Ishaka u zatvoru, ali i razgovori sa Hasanom. Oni često prikazuju relativnost onoga što se smatra „ispravnim“ i „pogrešnim“.
Teme Derviša i smrti
Mentalitet čoveka Bosne prikazuje se u nekolicini sporednih likova na individualnom, ali i na kolektivnom planu kroz „zatvaranje kasabe“, koje je Andrić još detaljnije prikazao u Travničkoj hronici. Smeh prilikom čitanja u nekim situacijama koje za smejanje nisu znači samo smeh apsurdu.
U glavnoj priči knjige i oko nje obrađuju se i druge važne teme – izdaja koja na kraju obilazi ceo krug, zatim romantična ljubav, kao i prijateljstvo u liku Hasana, možda i najupečatljivijeg lika u romanu.
Hasan kao heseovski junak
Hasan odiše sirovom dobrotom i u jednom delu podseća na Heseove junake. On ne može sa svetom i apsolutno je svestan ljudskog licemerja, ali sa druge strane ne može ni bez tog sveta koji voli uprkos razumu koji mu govori suprotno. Otuda njegov gorki cinizam, smelost, ali na kraju krajeva, pomalo i paradoksalno, vera u to da postoji dobro u čoveku.
Razvoj Ahmeda Nurudina
Kažu da svaka vlast kvari, a da apsolutna vlast kvari apsolutno – u to nas uverava i Derviš i smrt. Mada nam o tome ne govori naširoko, Ahmed Nurudin se u očima drugih pretvara u ono što su za njega bili muselim i ostali krvnici njegovog brata. Postaje ekvivalent Tornu, liku koji tumači Donald Saterlend u filmu Land of the Blind, i kako se roman bliži kraju, tako se situacija okreće i tera nas da sagledamo i prvi deo pričanja iz drugačije perspektive.
I upravo zato je Derviš i smrt remek-delo – naučićete mnogo o sebi i mnogo toga moći ćete da primenite u svakodnevnom životu. A to bi trebalo i da je svrha svake knjige – da nam pokrene mozak, da nas učini mudrijima i da nas pogura da budemo što bolja verzija sebe.
Citati
„Nikad čovek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono što je prošlo. Ali zašto se budi kada mi je najmanje potrebna? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije, pa da bude bolje u ljudskom životu.“
„Kakva je to šteta i kakvo čudo što čovjek ne osjeća ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti.“
„Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nikad nismo razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli, znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim rečima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.“
„Idi od mene, odvratna nemoći, zavaraš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje.“
„Njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izađe i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjećao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tuđom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tuđeg hira, željan slučajne dobre volje, podložan tuđoj moći, ništa od njega ne zavisi, čak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti.“
„Odgovorio sam oštro, jer sam bio suviše napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmišljene porive. Sve što se tada učini, obično je štetno: to je oblik glupog junaštva, samoubilački prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. I zakašnjelo naknadno razmišljanje koje ničemu ne služi.“
„ …mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojom bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i na želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.“
„ …pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih: navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati“.
„Sve je moguće, sve je nadomak ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun pretnji.“
„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sâm sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mesto i nametnute uslove.“
„ …A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovići. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji.“
udrimuski.ba
