26. aprila 1910. godine, u Tuzli je rođen Meša Selimović.
Meša Selimović je umro 11. jula 1982. godine u Beogradu.
“Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.”
“Derviš i smrt” roman je pisca koji je pravi pripovjedački glas pronašao u svojim pedesetima. Iz dugog je sazrijevanja nastala knjiga koja prije pojave Orhana Pamuka čini europski književni vrhunac na danas aktualne islamske teme.
Roman “Derviš i smrt” bio je njegova muka i tuga, strašna njegova grižnja savjesti, i sazrijevao je, kao misao, punih dvadeset godina. U biti, taj roman, iz perspektive svoga pisca, i nije bio književna činjenica, niti je pisan zbog književnosti.
Krajem 1944, malo nakon oslobođenja Tuzle, grad je bio izlijepljen šapirografiranim plakatima, na kojima je pisalo da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem, jer je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. U objavi piše da je presuda takva zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Šefkija Selimović nije bio kriv, i to su znali svi: stvari je javno posudio, jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracijskog logora, a kuća mu je bila opljačkana.
Šefkija Selimović bio je Mešin brat, ali on bratu nije mogao pomoći. Postojao je i treći brat, Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik Ozne, koji bratu, kao pravovjeran komunist, nije želio pomoći. U toj mračnoj, grizodušnoj priči sa samoga ruba gluhog i slijepog ideološkog terora, kakvih je priča bilo širom Jugoslavije i kakve i dandanas žive u porodičnim mitologijama našega svijeta, Meša je bio zarobljen i zakovan, sve dok mu nije na um palo da učini ono što je bilo u suprotnosti s prethodnim njegovim poetičkim načelima, i transponira priču u otomanska vremena.
I najednom mu se, u kuranskome duhovnom ključu, i kroz preuzeti identitet derviša (dakle, onoga koji s Bogom komunicira bez posrednika), rastvorio njegov roman, i mogao je ispripovijedati to što mu je, ali doista, ležalo na duši. “Derviš i smrt” Mešina je psihoterapija, što je također netipično, jer umjetnička djela na takav način rijetko nastaju, premda čitatelji, ali i kritičari koji ne znaju kako bi drukčije izrazili svoju ganutost, često koketiraju s ovakvom vrstom tumačenja.
Meša Selimović bio je uvjereni ateist, kao i drugi veliki pisac iz kuranskoga duhovnog ključa, Salman Rushdie. Ali osim što je poznavao islam, i što je s islamom bio srođen i obiteljski i zavičajno, on je umio genijalno prepoznati revolucionarni i politički aspekt muslimanske Svete knjige i načina života koji ona propisuje.
Tako je u Kuranu našao sve ono što ga je mučilo, ideološki obilježavalo i opterećivalo mu savjest u revolucionarnoj komunističkoj ideologiji, te što je, u životu, njegovoga brata odvelo pred streljački vod, a njega samog u unutrašnju pobunu protiv revolucije. No, dok komunistička ideologija i vjera nema svoj literarni i fikcionalni predložak, svoju fantaziju, imaginaciju, rečenični ritam i estetsku cjelovitost i ljepotu, islam je, kao i judaizam, u tom pogledu raskošan, pa je najednom oslobođeni, silni Selimovićev talent, mogao u njega udjenuti priču o svome nepravedno osuđenom bratu.
Je li na kraju “Derviš i smrt” knjiga jednog muslimana? I jest i nije. Meša Selimović je bio ateist, ali muslimanski ateist, budući da bezkonfesionalni ateisti još uvijek ne postoje. Osim što religijski obrasci bitno određuju i kulturni identitet neke zajednice i njezinih vjerujućih i nevjerujućih ljudi, čovjek koji zaključi da Boga nema, uvijek ima na umu vrlo određen mitološki obrazac.
Na taj način gledajući, “Derviš i smrt” jest knjiga jednog muslimana. Ali ono što Selimović zna o islamu, način na koji ga doživljava i osjeća, činjenicom njegova ateizma biva jednako s onim što o islamu znaju, ili što mogu znati, kako ga doživljavaju i što prema islamu osjećaju, neki suživljeni bosanski katolik ili pravoslavac. S te strane, “Derviš i smrt” nije knjiga jednog muslimana. Što opet ne znači da nije muslimanska knjiga…
Nakon posljednje rečenice “Derviša i smrti” slijedi, iz uvoda ponovljen, citat iz Kurana, a za njim nekoliko dopisanih riječi: “Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!”
Uz izmjenu pripovjedačke perspektive, to se Hasan, jedini njegov pravi prijatelj, oprašta od derviša Ahmeda Nurudina. Time se, pomalo i u skladu s modom koja je te 1966. bila vrlo aktualna, rađa mistifikacija o pronađenom rukopisu jednoga derviša, ali koliko god se puta vraćali romanu – svaki put će nam se učiniti da je to Meša Selimović sebi ispisivao nekrolog.
Rečenica: “Nisam znao da je bio toliko nesrećan”, pomalo zvuči kao odgovor onima koji su se, naročito u Sarajevu, bavili njegovim srpstvom. Uostalom, Srbin je bio i iz najplemenitijega razloga: bio je oženjen za Beograđanku Darku i cijelog joj je života pisao ljubavne posvete, bolećive i lijepe, kakva je i ona na romanu “Derviš i smrt”. Bio je nesretan, a ljudi su nasjedali na njegovu nesreću i gazili po njoj kao po kurjem oku. Ali da nije bilo tako, ne bi bilo ni toga čudesnog romana, čiju je neusporedivu veličinu možda i najzornije opisao, u jednom kafanskom razgovoru, dragi i čestiti sarajevski pisac Nenad Radanović: “Potpisao bih da imam tumor na mozgu, i da raste sa svakom rečenicom koju napišem, ali da na kraju to što sam napisao bude Derviš i smrt.”
Ali ne bi ta knjiga bila takva, niti bi se po njoj mjerila silina i dubina naših jezika, da u njoj nije upravo tog Hasana. Lagahan i vedar, vjetrogonja i razbludni sin, koji svako malo odlazi u kiridžiluk prema Dubrovniku, ogleda se za lijepim Dubrovkinjama, i živi svoj život iznad mraka, pizme i terora kojim je okružen. Zbog prijateljstva s Ahmedom Nurudinom, da ga oslobodi iz zatočeništva, ugodit će ocu i pristati da ga razbaštini. Podsjeći će si korijene lako, ako je razlog plemenit. Hasan je lik bez usporedbe u našim književnostima. Pomalo je pikaro, pomalo anđeo, ali je tako životan. Učini nam se da ga poznajemo, naravno pod drugim imenom, ali čim povjerujemo da smo u nekome prepoznali Hasana, vidimo da to nije on. Hasan je svjetlost kojom je obasjan roman.
Nakon Tvrđave, Meša Selimović je, kaže, htio pisati i roman o Hasanu, ali je odustao zbog romana “o našem savremenom životu”. Ta je knjiga, koju je nazvao Krug, ostala nedovršena, ali je i takva objavljena, opet slaba, nemušta, tvrdih i teških rečenica. Šteta što ne znamo kakav bi bio roman o “čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji”, kako je Hasana u svojim Sjećanjima vrlo precizno opisao. Makar i da ga je ostavio nedovršenoga, kao Thomas Mann Felixa Krulla.
Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako. Zato je lik Hasana toliko živ, jer je u njemu sadržana sva piščeva ljudska čežnja da bude onaj koji je veći od kasablijskoga jada i pizme. Meša nije umio da bude veći, a teško da bi i bio pisac da je imao to umijeće.
/ jutarnji.hr – Miljenko Jergović /
***
Roman “Derviš i smrt” u kontekstu evropskog modernizma
Brojni su pokušaji klasifikacije romana “Derviš i smrt”. Obično se kaže da je u pitanju roman lika (to je tačno, u centru se nalazi ličnost glavnog junaka i pripovedanje se odvija u prvom licu), psihološki roman, lirski roman (može se i tako reći, onda govorimo o stilu), metafizički roman (zaista imamo posla sa metafizičkim aporijama u ovom delu), filozofski, refleksivni i tako dalje. Sva ova određenja odnose se samo na po jedan aspekt dela. Po svim karakteristikama, roman Meše Selimovića je modernistički. Ovaj termin obuhvata sve pomenute aspekte, u pitanju je širi pojam.
Posle Prvog svetskog rata nije se više pisalo kao do tada nigde, pa ni Balkanu. Pored “Seoba” Miloša Crnjanskog, veliki modernistički roman sa prostora bivše Jugoslavije je i “Derviš i smrt” Meše Selimovića. U njemu su uočljive sve opsesivne teme pisaca XX veka koje jednim imenom zovemo modernistima. Naglašena subjektivnost, individualnost glavnog junaka odmah nam zapada za oko; moderne pisce zanimaju ti “mračni kutovi svesti” kako se jednom izrazila Virdžinija Vulf govoreći o prozi moderne. Interesovanje za psihologiju, čuveni “zaokret ka unutra”, je ključno – upravo ta generacija pisaca je prihvatila uticaj ideja Sigmunda Frojda. Koncept vremena se radikalno menja pod uticajem Bergsonovih teorija. Javlja se ideja o trajanju vremena, prošlost de ne sastoji od završenih blokova, komada, čega samo možemo da se sećamo. To je sećanje koje traje. Naše Ja je uvek vezano za ono što je prošlo. Zatim, postoji subjektivno vreme koje nije ekvivalentno objektivnom, fizičkom vremenu, nego je u najtešnjoj vezi sa životom pojedinca.
Subjektivnost vremena se ogleda i na formalnom planu romana, u kompoziciji. Na mnogo mesta pripovedač (glavni junak, šejh Ahmed Nurudin) poklanja mnogo pažnje događajima (najčešće unutrašnjim) koji su realno mogli da traju samo jedan trenutak ili koji su se zbili u dalekoj prošlosti, a da čitave nizove događaja jedva i pomene. Sve je u ovom romanu transponovano na duševni život junaka, sve je viđeno kroz prizmu njegovih osećanja i razmišljanja.
Uz izraženu subjektivnost ide i motiv maske, još jedna velika opsesija modernizma. Čovek krije svoje pravo lice, za javnost postoji drugo, koje služi kao maska, zbog čega je nemoguća komunikacija sa drugim. U tom smislu, Selimović je napravio fantastičan izbor kada je za svog junaka izabrao derviša, čoveka vere, sa krutom, precizno utvrđenom ulogom u društvu. Ahmed Nurudin je dvadeset godina živeo u harmoniji sa svojom maskom; odjednom se okolnosti menjaju, dolazi do unutrašnjeg rascepa i do svesti o tom rascepu. Shvata da su mu svi tuđi, od ljudi koji žive sa njim pod istim krovom u tekiji (jednom prilikom kaže za Mula Jusufa: “Zar se i on plaši mene isto kao i ja njega”), do sopstvene porodice (okleva da zagrli oca, koji sa svoje strane smatra da je Ahmeda izgubio još pre nego Haruna). Nikome ne govori o svojoj muci. U trenutku kad počinje da piše svoju ispovest, Ahmed Nurudin se konačno odriče maske i ostaje “go čovek”.
Možemo razlikovati nekoliko vremenskih slojeva u romanu. Postoji vreme u kom se piše, čije trajanje nije precizno određeno (nekoliko sati, dana ili nedelja), ali koje se odvija neposredno pred neminovnu smrt glavnog junaka. Vreme o kom se piše je nešto određeniji period, traje nešto duže od dva meseca, od trenutka kad derviš Nurudin odlazi na prvi razgovor koji se tiče sudbine njegovog uhapšenog brata, a kraj se podudara za završetkom pisanja. Ima i digresija kojima se uvode novi vremenski slojevi, vezani za važne periode iz života glavnog junaka – detinjstvo (praćeno simboličnom slikom zlatne ptice), vreme koje je proveo u ratu (povezuje ga sa drugim likovima – Mula Jusufom, Kara-Zaimom…). U drugom delu postoji priča o Hasanovom životu koju takođe možemo videti kao poseban vremenski sloj.
Konačno, metafizička situacija u romanu “Derviš i smrt” je karakteristična za moderni senzibilitet. Transcendecija je srušena, poredak u svetu doveden u pitanje. Bol i čežnja za starim redom, koji je u stvari samo privid reda, preovlađuju u svesti junaka, koji nesklad između dve stvarnosti doživljava kao unutrašnje pitanje, a provaliju između željenog poretka i haosa koji je realan vidi kao rascep u sopstvenoj duši. Šejh Ahmed Nurudin želi ponovo da pobegne u svet večnih vrednosti i merila, ali to više nije moguće.
Piše: Valentina Đorđević, Eseji
/ impulsportal.net /
***
Derviš i smrt citati:
“Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?”
“Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.”
“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”
“Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.”
“Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja.”
“Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.”
“Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.”
“Pa u tome i jeste sve – vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.
“Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje – nego lutanje.”
“Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…”
“Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.”
“Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo dan ili čas. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.”
“Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.”
“Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.”
“Na šta god da se odlučim, morat ću da učinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim.”
“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”
“Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. – Zašto? Zar nije lijepo? – pitali su ga. – Baš zato – odgovorio je on. – Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad. Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.”
“Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.”
“(…)Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.”
AUTOR: Malik Sakić – frontslobode.ba
***
“Derviš i smrt” po vrsti je psihološki i filozofski roman, pun introspekcija glavnog lika, kojima on traži smisao života. Roman se sastoji od šesnaest poglavlja, a podijeljen je na dva dijela – prvi dio romana sastoji se od devet poglavlja, a drugi od preostalih sedam poglavlja. Svako poglavlje započinje ajetom – ulomkom iz Kurana, koji najavljuje temu poglavlja, a zadnje poglavlje započinje istim ajetom kao i prvo poglavlje, čime se ostvaruje ciklička struktura romana, gdje je završetak ujedno i početak.
Glavni lik ujedno je i pripovjedač koji svoju priču priča u prvom licu te unutrašnjim monolozima izražava svoja razmišljanja o životu. Radi se o njegovoj ispovijesti zapisanoj neposredno prije smrt. Njegovo ime je Ahmed Nurudin i on je četrdesetogodišnji derviš koji živi u tekiji. Njegova ispovijest započinje kad sazna da mu je brat nevin uhićen i zatvoren u tvrđavu. On želi spasiti brata i saznati za što je optužen, ali u tome ne uspijeva.
Većinu života živio je okružen zidovima tekije, izoliran od svijeta, vjerujući u dobrotu i pravednost ljudi, ali u pokušaju da oslobodi brata. Njegovo se viđenje svijeta mijenja i on saznaje da svijet nije onakav kakvim ga je on smatrao. Shvaća da se i on promijenio, da je postao nesiguran i nesretan te da je poljuljano sve ono u što je vjerovao. Muče ga brojna pitanja i sjećanja na prošla vremena koja pokušava potisnuti jer ga podsjećaju na mnogobrojne propuštene prilike u životu, zbog kojih žali. Želi opet postići svoj unutarnji mir pa traga za srećom i smislom svojeg života. Ta potraga za životnim smislom ujedno je i tema romana.
Na kraju romana pripovjedač zaključi da je svaki čovjek na gubitku jer se životni smisao ne može ostvariti. Cijeli roman alegorija je suđenja na kojem je glavni lik i sudac i tužitelj i okrivljenik koji pokušava dati svjedočanstvo, ali i biti iskren i pošten prema samome sebi.
Vrsta djela: filozofski i psihološki roman
Tema: potraga za smislom života
Vrijeme radnje: 18.stoljeće
Mjesto radnje: derviška tekija u Bosni
Tema djela: ispovjed jednog derviša o okolnostim smrti njegova brata
Ideja djela: unutrašnji mir posljedica je življenja života po vlastitim pravilima
Izvori: lektire.hr
