Kako se hrvatski Domovinski rat i celokupna tadašnja situacija na Balkanu prezentuje učenicima u Nemačkoj, Italiji ili Finskoj istraživao je “Večernji list“.
Udžbenici, kako se navodi, ne imenuju agresora, ne idu u detalje, a naglasak se stavlja na to da svi učenici shvate posljedice nacionalizma.
Ko je bio agresor u ratu u Hrvatskoj? Ko je bio žrtva? Na ova pitanja učenici u školama širom Evrope neće dobiti jednoznačne odgovore. Primjeri udžbenika iz Finske, Italije i Njemačke, te objašnjenja profesora historije iz tamošnjih srednjih škola pokazuju kako se rat u Hrvatskoj tek spominje u kontekstu širih historijskih događanja tog doba, završetka Hladnog rata i raspada Istočnog bloka i multinacionalnih država.
Postoji suzdržavanje od označavanja naroda ili sistema “agresorskim”, dok se, na primjer, pojam Domovinski rat i ne spominje, piše “Večernji list”.
“Jugoslavija je pod Titom predstavljena kao uspješna država ‘trećeg puta’, dok su ratovi na Balkanu učenicima prikazani kao dio secesionističkih događanja u istočnoj i jugoistočnoj Evropi nakon 1990”, kaže profesorka Sirka Ahonen sa Univerziteta u Helsinkiju, koja je učestvovala u stvaranju programa iz historije.
“Posebna pažnja posvećuje se nacionalizmu. Ekstremno nasilje u BiH je zabilježeno. Raspravlja se o tome kako međunarodna zajednica nije imala adekvatan odgovor na ratove”, dodaje S. Ahonen.
Po istoj paradigmi taj dio historije obrađen je u školama u Njemačkoj, tačnije u Bavarskoj, kaže Fritz Schafer, profesor historije ie šef tamošnjeg Odjeljenja za obrazovne politike Društva učitelja.
“Ne idemo u detalje. Eventualno ako je u razredu učenik iz Hrvatske ili BiH, ispričat će svoju priču”.
“Ratovi u Jugoslaviji se prikazuju u bloku u kojem se obrađuje kraj Hladnog rata, a odgovornost za zločine učenik treba shvattii u kontekstu porasta nacionalizma sa svih strana”, kaže Schafer.
Italijanski srednjoškolci pak u svojim udžbenicima čitaju kako su “ratna djelovanja u Hrvatskoj opravdana postojanjem značajne srpske manjine, ali da su uz regularnu vojsku (JNA) u njima učestvovale paravojne srpske jedinice, koje su više puta počinile gnusne zločine protiv Hrvata”.
“Hrvatska je pak brzo stvorila vojsku i počela vraćati teritoriju. Kad su hrvatska snage došle do teritorija koje su nastanjivali Srbi, počinili su i etničko čišćenje, protjeravši Srbe”, stoji u udžbeniku.
“Ne bih rekao da je na djelu relativizacija zločinca i žrtve. Nama je važno da učenici usvoje tendencije, kao što je etnički mozaik kakav je bila Jugoslavija i šta se događa kad takva zajednica propadne ili kad poraste nacionalizam, šta se može primijeniti i na druge slične situacije.!
Učenici obrađuju i dijelove eseja bugarsko-francuskog filozofa Cvetana Todorova “Sjećanje kao lijek za zlo” te hrvatske feministkinje i filozofkinje Rade Iveković “Balkanizacija razuma/uma”, koji kritički govore o ratovima – kaže profesor Andrea Nardi iz Toskane, koji je i voditelj regionalnog odbora za maturske ispite iz historije.
Za razliku od Hrvatske, rat u BiH detaljnije se obrađuje u svim državama – na primjer, srednja škola “Jacek Kuron” iz Varšave svake godine vodi učenike trećeg razreda u Sarajevo.
Italijanski udžbenici pak napominju kako se u ratu u BiH Srbi kroz medije portretiraju kao agresori, Muslimani kao žrtve, a Hrvati su neutralni. Slobodan Milošević se pak spominje u kontekstu stvaranja Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.
“Raspad Jugoslavije i mrtvi i protjerani (10-25 hiljada mrtvih i 320 hiljada protjeranih do kraja rata u Hrvatskoj te 140-250 hiljada mrtvih i 2,5 miliona protjeranih do kraja rata u Bosni) te zločini (etničko čišćenje, masovne grobnice, napadi na civile), slike rata i žrtava na TV i u novinama, uticali su na međunarodnu zajednicu, ali, prije svega, na savjest. Kao rezultat oformljen je Međunarodni sud”, stoji u italijanskom udžbeniku, a uz fotografiju Slobodana Miloševića tek piše kako je “optužen za zločine protiv čovječnosti, ali da je prije izricanja presude umro”.
Buka
