UGLEDNI HRVATSKI NOVINAR ANTE TOMIĆ: “Zašto nije uspio Daytonski sporazum? Pročitajte ‘Smrt Smail-age Čengića’ i shvatit ćete”
Prošlo je stotinu osamdeset godina od jednoga manjeg, sporednog, dijelom etnički i vjerski, a dijelom ekonomski potaknutog oružanog sukoba u planinskoj zabiti kod Šavnika, na osamsto pedeset metara nadmorske visine, gdje danas nema skoro nikoga, ni kršćana ni muslimana, jedva tu i tamo vidi se pokoji slaboumnik kako po pljusku trči za ovcama, a na internetu se još vode zapjenjene nacionalističke rasprave tko je bio pravu, a tko u krivu. Pa zbilja, to nam otkriva neočekivano značenje fraze “rane su još svježe”.
Piše: Ande TOMIĆ
Moje mlađe dijete čita neku knjigu i žalosno uzdiše. Ne treba mi dvaput pogađati o čemu je riječ.
“Lektira?” upitam provirujući.
“Smrt Smail-age Čengića”, kaže ona očajno.
“Zar je Smail-aga Čengić umro?!” začudim se. “Zašto meni to nitko nije rekao?”
Ona zakoluta očima.
“A šta je bilo? Sigurno neka prometna?”
“Tata, molim te”, negoduje djevojka i ja poslušno izađem iz njezine sobe.
No, onda počnem i sam čitati ep, kojega se samo mutno sjećam otprije tridesetak godina, i iz različitih i često proturječnih internetskih izvora istraživati stvarni događaj koji je nadahnuo Ivana Mažuranića. Rasipno potrošim čitavo popodne, bacim jedno vrijeme koje se, naravno, nikad neće vratiti na jednu priču s početka devetnaestog stoljeća na granici Hercegovine i Crne Gore, priču o turskom feudalcu koji je kobno precijenio svoju moć i o našim seljacima koji su, onda kao i danas, bili neugodna i naprasita čeljad koja ne razumije šalu.
Dakle, u jednu riječ, to ništa ne valja. Uzmite samo početak gdje Turci kolju i nabijaju na kolac Crnogorce, a oni sve muke podnose bez jauka, gledajući u daljinu i prkosno šuteći da dušmanu i tuđincu ne daju gušta. Šta je Ivan Mažuranić pušio dok je ovo pisao? Tko se normalan ne bi otimao, psovao, kleo i vrištao u agoniji da mu drveni šiljak čekićem guraju kroz utrobu? Slavno djelo bana pučanina, kako sve profesorice hrvatskog neizostavno naglašavaju, nacionalistička je fantazija s naivnim zapletom i nemogućim, papirnatim likovima, ni po čemu bolja ili gora od nekog kung fu filma ili bilo kojeg nastavka serije “Fast and Furious”. Pa ni njegova razvikana filozofska vrijednost nije bogzna što. Da ne pretjerujemo, “Boj se onoga tko je viko bez golema mrijeti jada!” je zgodan aforizam, ali nije opet nekakav strmi i nepristupačni intelektualni vrhunac koji Bruce Lee i Jean-Claude Van Damme nikad ne bi dosegli.
Dobro, ali zašto se zbog toga živcirati, čujem vas kako sad govorite. Koga briga za nekakvu lošu knjigu? I zaista, nije nikakva nevolja u lošim knjigama, mogu vam iz vlastitog iskustva to potvrditi, ja sam ih najmanje deset napisao, ali se morate zabrinuti ako su loše knjige utjecajne, ako oblikuju stvarnost, a to je s ovim epom nesumnjivo slučaj. On se, zanimljivo, ne čita mnogo, kao što već naš pametni narod ni inače, ništa pod milim bogom ne čita, ali je duh “Smrti Smail-age Čengića”, njegov osjećaj i njegov doživljaj svijeta itekako živ, sve je u njemu još i danas sudbinski važno. Opazit ćete to krenete li na internetu istraživati o stvarnim osobama i događajima koji su inspirirali pisca.
Kršćanski izvori, na jednoj strani, bez iznimke se slažu da je Ivan Mažuranić sve točno napisao, jedan kroz jedan, to je to. Turski je feudalac zbilja bio gnjusni tiranin, pokvareni sadist, dok su Crnogorci bili dobronamjerni, tolerantni, miroljubivi. Sušta vrlina, ljubi ih đed, čitava je njihova krivica da su voljeli slobodu i mrzili nepravdu. Muslimanski izvori, s druge strane, kažu da je hrvatski ban pučanin drski krivotvoritelj i klevetnik. Povijesni je Smail-aga, tvrde, bio veliki ratnik, bogobojazan, pošten i milostiv, a Crnogorci, oca im u vr’ guzice jebem, su bili odmetnici od zakona, lažljivci, guje u njedrima, sinje kukavice koje su mučki i na prevaru smaknule junaka.
Prošlo je stotinu osamdeset godina od jednoga manjeg, sporednog, dijelom etnički i vjerski, a dijelom ekonomski potaknutog oružanog sukoba u planinskoj zabiti kod Šavnika, na osamsto pedeset metara nadmorske visine, gdje danas nema skoro nikoga, ni kršćana ni muslimana, jedva tu i tamo vidi se pokoji slaboumnik kako po pljusku trči za ovcama, a na internetu se još vode zapjenjene nacionalističke rasprave tko je bio pravu, a tko u krivu. Pa zbilja, to nam otkriva neočekivano značenje fraze “rane su još svježe”.
Zarasta li to uopće, upitate se. Hoće li napokon doći trenutak kad ćemo bez uzbuđenja, objektivno i nepristrano, bez gorčine ili ushita moći govoriti o tome, kao što američki doseljenici i Indijanci, na primjer, govore o bici kod Little Big Horna, ili kao što Francuzi, Englezi i Nijemci zajedno oplakuju sve pale na rijeci Sommi. Važno nam je znati hoćemo li ikada prestati biti taoci naše krvave povijesti, ostaviti iza sebe sve one odsječene glave na kopljima podignutim visoko iznad gradskih zidina, jer one određuju našu sadašnjost i budućnost i od vremena do vremena ponovno pokreću kotač nasilja.
Dvadeset i pet godina od Daytonskog sporazuma mi se mučimo shvatiti zašto on nije uspio. Odgovor je na ovo sasvim jasan. Daytonski sporazum nije uspio jer naša djeca u za lektiru moraju čitati nacionalističke fantazije s naivnim zapletima i nevjerojatnim, papirnatim likovima. U Srebrenici je ubijeno osam hiljada muškaraca jer su neki manijaci povjerovali da je “Smrt Smail-age Čengića” istina, cijela istina i ništa osim istine. Ono što je u svoju obranu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine kazao Ratko Mladić, o stravičnom muslimanskom zulumu koji je ovdje vjekovima trpio nevini kršćanski svijet, jedva se u ponekom detalju razlikuje od onoga što je pisao ban Ivan Mažuranić.
Valjalo bi, ako mene pitate, jednom zauvijek zaključiti taj slučaj i umjesto epa s pet pjevanja objaviti osmrtnicu, u najviše trideset, četrdeset riječi da nam stane cijela lektira:
Tužnog srca javljamo porodici, prijateljima i komšijama da je naš voljeni dedo, babo, daidža i amidža
Smail-aga Čengić
gatački, pivski i drobnjački muselim
pogođen zločinačkim vlaškim kuršumom
tragično preselio na ahiret 23. septembra 1840. godine.
