Ako postoji neki vid patriotizma koji je u ovom trenutku ovoj zemlji najpotrebniji – a postoji – onda je to ultimativno, (za)štititi zemlju od onih koji njome vladaju.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Sve što se događa(lo) u zadnjih desetak, petnaest dana – od potrage za predratnim Srbinom i poslijeratnim Ostalim po Sarajevu, preko strančarenja i političarenja sa lijekovima, „vakcinama“ i „respiratorima“ i „natezanja“ ko će kome doći na noge dok ljudi umiru, do nekih ničim izazvanih gostovanja visokih, najviših(?) zvaničnika po televizijskim dnevnicima – toliko je banalno, bizarno i degutantno da čovjek, ako je do sada i uspio očuvati volju da reagira i na bilo koji način učestvuje u političkom životu, budući da su svi ostali oblici življenja ili upitni ili, pak, svedeni samo na ovaj, ovih dana doista je kulminiralo u potpuni besmisao.
Bolesno društvo
Debakl, radije kolektivno političko samoubistvo najstarije građanske stranke u Bosni i Hercegovini sa (ne)izborom za gradonačelnika jedinog čovjeka koji je vrijedan i kapacitiran da bude predsjednik puno veće, bolje i dostojanstvenije države od ove, otkrio je i doslovno potpuno razodjenuo nekoliko simptoma duboko oboljelog bosanskohercegovačkog društva. Naime, nepristojno licitiranje sa imenima mogućih i nemogućih budućih gradonačelnika Sarajeva koje je, po svemu, najviše izgleda(lo) kao scena iz gotovo kultnog filma Gori vatra: „Obrene, fali mi Srba. Ne bi’ tražio da mi ne treba“, odnosno, „ako ne može najbolji, može kakav bilo Srbin“, relativiziralo je izbor napose i dodatno obezvrijedilo i obeščastilo funkciju gradonačelnika glavnog grada Bosne i Hercegovine.
No, problem je ustvari neusporedivo ozbiljniji nego što na prvi, pa i na drugi pogled izgleda. Ono što se obično naziva „stranačkim postavljenjima i imenovanjima“ svoje ružno lice pokazuje nam decenijama, a odavno nam je počelo pokazivati i proderane gaće i čarape: svi koji su htjeli biti u ovoj i ovakvoj politici, već su bili i još uvijek jesu, uzeli su ili još uvijek uzimaju i otišli ili se grčevito bore da ne dođe neko drugi. Ovi koji su ostali, bili narodi ili Ostali, nisu zainteresirani da se valjaju u žitkom i ljepljivom blatu u koje su stanovnike Bosne i Hercegovine svukli egocentrični mitomani, megalomanijakalne budale i elementarno kućno neodgojeni idioti.
Svaka najava eksperata do sada srozana je u besmislenu i bespotrebnu rašomonijadu kojih smo do sada vidjeli nenabrojivo mnoštvo s vrlo izvjesnom perspektivom da ih u bliskoj i doglednoj budućnosti vidimo još puno. Naravno, to otkriva i čini očevidnim da: ljudi koji su učestvovali u kreiranju problema ne mogu biti nosioci njegovog rješenja, da je sistem (us)postavljen tako da nema ni najslabije šanse da smisleno profunkcionira i, najvažnije, da više niko – ko želi sačuvati čist obraz i zdrav razum – nije raspoložen da učestvuje u ovoj i ovakvoj politici. Odnosno, u samo jednoj rečenici: već je, a uskoro će biti još gore i očiglednije, prisutan manjak ne više ni kadrova, nego ljudi!
Naime, gore od samog zločina – a činjenica je da se ovdje provodi sistemski i sistematski zločin činjenjem i nečinjenjem, onemogućavanjem utvrđivanja odgovornosti, skrivanjem i političkim aboliranjem krivaca… – jeste strah od ljudi sa mentalitetom hijena.
Nesposobni poslušnici
Nikada nećemo saznati koliko nas je novaca koštala kadrovska politika zasnovana na imenovanju i postavljanju stranačkih kadrova i njihovo održavanje na funkcijama i položajima nepostojanjem zakonskog osnova za smjenu, ponovne izbore i zamjenu nestručnih, nesposobnih i podkapacitiranih poslušnika. Isto tako, nikada nećemo saznati koliko zdravlja, života i osobnih i porodičnih sudbina se moglo sačuvati, čak, učiniti ljepšim i sretnijim da su se, naprimjer, liste esencijalnih lijekova pravile više u skladu sa realnim pokazateljima stvarnog stanja zdravlja stanovništva, a manje prema lobističkim i osobnim materijalnim / finansijskim interesima.
Nikada nećemo saznati šta su sve mogli a nisu, niti šta nipošto nisu smjeli učiniti a učinili su, zbog čega nikada nije ni došlo do nečega što bi život mnogih ljudi učinilo lakšim, boljim ili makar drugačijim. Dokle god ne progovore svjedoci i učesnici ključnih procesa koji su formirali ovu zemlju ovakvom kakva je – a svi su izgledi da nikada neće progovoriti, što zbog vlastite odgovornosti, što zbog biologije – nikada nećemo saznati koliko nas je malo dijelilo od prilike da ova zemlja postane barem, normalna ako već ne obećana, ona u koju će se dolaziti, a ne iz nje odlaziti.
Nikada nećemo saznati koliko je frustracija lošim proizvela frustrirane dvadesetogodišnjake spremne ubiti i biti ubijeni iz razloga koji svakom normalnom izgledaju potpuno besmisleno, blesavo i sumanuto. No, ono što se svakako – i to lahko – može izračunati je koliko je generacija i ljudi koji ne znaju za bolje, ljepše i lakše od ovoga i onoga što im se nudi na preplaćenim kanalima komercijalnih TV kuća koji dvadeset godina truju svijest i ubijaju savjest iskrivljujući percepciju stvarnosti.
Jedino što koliko-toliko pouzdano znamo je da u ovoj zemlji vrlo dobro živi oko 600 milionera i valjda 9 milijardera, makar onih za koje se zna, pored kojih životari blizu milion nezaposlenih i penzionera i ne-znam-ni-ja koliko radnika na minimalcu i rudara sa neuplaćenim doprinosima. Potonje kategorije navodim zajedno ne zbog njihove socijalne usporedivosti nego zbog njihove neposredne i posredne krivice za stanje u kojemu se od mraka ne vide ni zidovi tunela, a kamoli svjetlo na njegovom kraju tako da uopće nije isključeno da nakon prvog zavoja kad smo iz vida izgubili ulaz uopće nije isključeno da se nismo makli sa mjesta na kojem nas je zatekla 1996. godina. Vrtimo se oko sebe, u malim krugovima, bez ikakvih izgleda da ikada stignemo vlastiti ili makar tuđi rep.
Psiha ili bezobrazluk
Na neka pitanja vrijeme već daje odgovor; „cure“ informacije o propuštenim prilikama, neiskorištenim šansama, (ne)izgovorenim riječima, prešutnim i drugačijim dogovorima i slaganjima i slijeganjima ramenima, širenju ruku i iskretanju usta… Čak i površnim i nezainteresiranim posmatračima političke scene u Bosni i Hercegovini jasno je da je učinjeno nenabrojivo mnoštvo ustupaka, popuštanja i kompromisa da bi se sačuvao neko ili nešto što nema nikakve veze ni sa politikom ni sa napretkom ni sa boljitkom što – sve – navodi na sumnju u mentalni status ne samo ljudi koji odlučuju nego i nas koji na sve to dosljedno šutimo.
Poznato nam ne da ne postoji zakonski način da javnost / građani /stanovnici Bosne i Hercegovine zatraže i dobiju ostavku nekog javnog zvaničnika. No, postoji li ikakav način da se zatraži psihijatrijsko ili psihološko vjestačenje makar onih koji nam osiguraju razlog da posumnjamo u njihov zdrav razum? Mislim, ipak su to ljudi koji odlučuju o našim životima. Postoji li način delegiranja zahtjeva za provjeru mentalnog, psihičkog i / ili fizičkog zdravlja ljudi na najodgovornijim funkcijama od čijeg ispravnog funkcioniranja i donošenja odluka ovise desetine, stotine hiljade poslova, sudbina, zdravlja, života… Odnosno, je li moguće uvesti neki sistematski pregled ljudi koji će biti postavljeni na mjesta sa kojih će donositi odluke koje će utjecati na živote stanovnika ove zemlje makar da se utvrdi da imenovatelji i imenovani uopće nisu bolesni nego da je riječ o najobičnijoj primitivnoj pohlepi, bahatosti, neutemeljenoj aroganciji, neznanju, nezainteresiranosti i bezobrazluku, uzrokovanim davno zasluženom a nikada realiziranom roditeljskom degeneku s jedne strane, a sa druge neobjašnjivim strahom koji se manifestira spremnošću da se učestvuje u ugrožavanju hiljada života i nespremnošću da se tome usprotivi.
Mora postojati odgovornost za javno izrečenu riječ. Ako ne postoji – kao što sada ne postoji – onda, mora se uvesti. Mora postojati odgovornost i za činjenje i za nečinjenje. Ako ne postoji – kao što sada ne postoji – onda, mora se uvesti. Ako postoji neki vid patriotizma koji je u ovom trenutku ovoj zemlji najpotrebniji – a postoji – onda je to ultimativno, (za)štititi zemlju od onih koji njome vladaju.
Politicki.ba
