Mensur Ćatić: Šta je poezija

Jak je ljudski nagon da čini smislena i korisna djela, unatoč ili možda čak i zahvaljujući beskrajno i djetinje jakom nagonu za igru, besmislenom i ugodnom kao topla voda u kadi samoubice koji je upravo presjekao vene odlučan da prestanak svoga postojanja učini blagim i bezbolnim.

Toliko su jaka ta dva nagona da vjerujem da čine dijalektički par djelatne strane ljudskog postojanja, dakle, ne nužno kao antipodi, nego više kao kerozin i njegova vatra u pogonskom sustavu rakete. Tu nalazim i razumijevanje za Riszarda Krynickog koji je naslov ovog eseja još davno nastavio naslovom svoje epohalno upitne pjesme Šta je poezija koja ne spasava narode i ljude i kojom su, prema Petru Vujičiću, njegovom uglednom prevoditelju i tumaču, moralna pitanja i problemi ipak potisnuli lingvizam kao taštu jezičku igru kojom je bio zaokupljen a što i ja, evo, uzimam kao primjer i dokaz dijalektičkog odnosa i suštinske komplementarnosti između temeljnih ljudskih nagona( djetinjeg igroljublja i potrebe za moralnim i smislenim djelovanjem.

I prije nego se pozabavim sa tj poradim na sopstvenom poetskom magnovenju i agoniji, još samo nekoliko uvodnih napomena ( osjetite li dijalektiku u izrazima koje rabim; pozabaviti se nečim i poraditi na nečemu?)

-Nema se još puno vremena ( ne bez nade da je tako, dopuštam da je i ovdje u pitanju izlizani psihološki mehanizam kojim svoje osobno starosno i bolesno stanje poturamo svima i projektujemo na cijeli kosmos) jer korporacijski kapitalizam( globalan i univerzalan jer briga njih za države i narode i ljude),prosvijećeni kanibalizam i selektivna ljudskost, ne skriva više svoje lice i namjere, svoju bolesnu destrukciju i izopačenost, na što sam mnogim stihom išaretio i upozoravao ( npr. Pjesma o nježnosti/ Ako te mačka vidi golog/ onako baš direktno, Ptičji hod i mnoge druge)

– Poezija je pastorče, da ne kažem kopile, jer prejaka je ljudska volja za moć i slavu i ne kajem se što sam nas u pjesmici , Dan kad je otišao Butros Butros Gali nazvao suptilnim i oholim čudovištima koje su ustoličili umjesto pjesnika.

Jer ako npr. djeci u pustinju dostaviš mnoštvo flaša čiste izvorske vode, onda od pjesnika i ljudi, od sviju koji se vrzmaju oko poezije očekuješ da makar odvrnu čepove na flašama ali ne, ne, ne i ne, oni će rađe( ubijeđeni u svoju misiju, ko je mami najljepši i najpametniji na svijetu) nastaviti strugati zubima po kamenu i gledati kako se djeca prevrću od žeđi, premda će sami dobrano i krišom nategnuti iz flaše i u najboljem je slučaju, urešenu srcima i zvjezdicama, ispijenu i opoganjenu ponuditi kao svoju ( silna je pjesnička volja za moć i slavu).

I šta je u svemu tome važno i vrijedno pisanja?

( nikad nisam znao odgovoriti jesam li privilegiran ili proklet)

Naime, Niče, Šopenhauer, Kerkegor, Vigenštajn, Bela Hamvaš nisu pretekli i dotekli da vide sve. Dakle svi oni pod čije se široke kapute ( i šinjele, dakako, moj Nikolaj Vasiljevič daragoj) skrivamo na ulazima u Babilonsku biblioteku, nesigurni da će nam tamošnji portiri tragove omči na vratu priznati kao tražene i obavezne kravate.

Jer nije bilo nikad tako jasno i očito oko čega se vodi najžeśća i presudna bitka između dobra i zla. Borba za goli opstanak čovječanstva ( ,,Ljudskost ili sreća” objavljena mi a nikad pročitana pjesmica u ,,Ljubavi, umro nam je Jonesko” ,npr.) Borba svih dobrih ljudi da ne pristanu na izopačene slike čovjeka koje im metastazirana snaga i volja za moć korporacijska nudi. Moć i bolesna destrukcija koja je poput bjelosvemirske zvijeri iz ,,Aliena”, Osmog putnika,ščepala medije, kulturu, umjetnost i poeziju napose.

Ali u svemu tome ja ne umijem i ne mogu uraditi ništa, samo sam im se razotkrio pjesmicama ,,Čovjek i riječ( čovjek je onaj koji drugima govori da su ljudi..karika koja nedostaje riječima) i pogotovo ,,Mi smo već vidjeli čovjeka” što sam u nekoj od knjiga otvoreno akcentirao kao refren. Osim njih skontala samo neka naša curica koja živi u Njemačkoj i prevela na njemački kao i ,,Novi raspored”, Autobus za Sarajevo” i još neke pjesmice iz ,,Mačke”.

Jer pjesma je dokaz o postojanju čovjeka.

A do( is) kazati postojanje čovjeka

dovoljan je i jasan dokaz o postojanju Boga.

Od ružnih se riječi iskrive usta.

( ,,Strah od završetka filma” IK Treći trg, edicija Srebrno drvo, Beograd, 2021.), iz ,,Amele” pjesmice koju priređivači nisu kanili uvrstiti u izbor moje nove zbirke i zbog čega je knjiga već pripremljena za štampariju kasnila tri mjeseca, jer sam insistirao na značaju navedenih stihova.

Kako rekoh, kapitalistički monstrumi nastoje nas ubijediti da smo nešto drugo, izbrisati nam kod i pamćenje ljudskosti svega onog što nas čini ljudima, drugačijim od svih ponuđenih kreatura i izobličenosti koje nam poturaju kao naš ljudski odraz i sliku. Borba je za pravu predstavu o sebi i otud je poezija toliko važna kao ,,jedina istinska povijest čovjeka”

( iz pjesmice Nebo, iz neke od mojih prvih knjiga). I tako, kad god sam ispuštao neku od dimenzija ili suštinskih sitnica zalijetao sam se obznaniti i činilo bi mi se da znam šta je to poezija: broj pipaka na glavi, najljepši nesporazum koji nam se dosad desio, most između razuma i istine, bla, bla ali kad god bih sagledao sve ostajao sam zabezeknut i nasmiješen na svoje naivne i uzaludne eseje tj pokušaje što bi rekli Montenj i ostali Francuzi.

Esejčić ( fr.pokušajčić) je dio predgovora za zbirku pjesmica ,,Rutinski zahvat”