ČOVJEK I ČARŠIJA
…, 26. jula 2022. desilo se, već danima najavljivano gostovanje Abdulaha Sidrana, na završnoj večeri ,,Visočkog ljeta, zakazano za 21 sat.
I desilo se ono što se nije smjelo desiti niti bi se desilo ni nekoj boguizanogu seoskoj zadruzi a kamoli kraljevskome gradu Visokom. Ono što se nije smjelo desiti gostu Sidranovih godina a iz poštovanja prema istim, sve da se ne radi o akademiku, književnom bardu s najprestižnijim svjetskim književnim i filmskim nagradama, titulama i priznanjima.
A desilo se to da Sidran sa svoja dva pobijeđena kancera, dijabetesom i naddisanim kovid respiratorom, na pravoj londonskoj vrelini i sparini pola sata čeka da čaršijski maheri naštimaju ozvučenje koje je inače prethodnih dana i noći funkcioniralo potpuno besprijekorno dok su gostovali konjurepišćupati mladi rokeri i sl.
Ali, ko misli da je tu kraj čaršije, taj nikad u njoj bio nije i o njoj ništa ne zna. Umjesto da prioritet ima najstariji, on sa svim svojim godinama mora sačekati da gradonačelnik uruči nagrade za najljepši visočki cvjetni balkon, i ne samo nagrade nego i plakete svim učesnicima u natječaju. I ne samo to, nego da održi govor u kojem će nas obavijestiti da ljepše visočko ljeto, ko zna otkad, vjerovatno nikad nije ni bilo dok on nije, jelte, došo za gradonačelnika( jbga, izbori đe su tu su).
I napokon, oko 22h izlazi neuništivi Sidran ali priča, mali roman o Čovjeku( Pjesniku) i Čaršiji se nastavlja.
Stvar donekle vadi svojim trudom, šarmom i umijećem zaista vrhunska voditeljka i Avdina sugovornica, visočka pjesnikinja i doktorica slavistike gospođa Zenaida Karavdić, no, neuništivi Sidran je prinuđen moliti za tišinu, da matere malko prošetaju djecu od čije vriske se teško može razgovarati, bespomoćno upozorava visočke, ja bih rekao političke tehničare, da ima mikrofonije i eha koji onemogućavaju razgovor.
I onda Sidran, unatoč svim okolnostima, po ko zna koji put demonstrira svoju ljudsku i pjesničku neuništivost.
Što god ga voditeljica pitala on počinje iznositi i iznosi pravi mali doktorat na temu pjesnik, književno djelo, život i čaršija( u nekim filozofskim djelima poznata i kao palanka i provincija).
Poteže stari igrač sva čovjeku raspoloživa intelektualna oružja, od malo poznatih Servantesovih pripovijedaka (Stakleni advokat) preko pravničkih i životnih načela, sve do anegdote kojom objašnjava kako je i zašto, na nekom prijemu mrtav pijan odbio prijedlog Predsjedništva SFRJ da pokrene inicijativu za pomilovanje ,,Kuduza” iskoristivši priliku da ih ukori za kroničnu političarsku devijaciju po kojoj književne i filmske junake nagrađuju i kažnjavaju kao da se ne radi o umjetničkom djelu.
Na kraju je, već uvezane u zamke Servantesovih i drugih priča, Čaršinlije, bar one iz prvih redova i VIP stolica pokušao kao i prije četiri godine sablaznuti svojim stavom da tu u njihovoj čaršiji, doduše izmanut u osamu živi najbolji pjesnik svih nam ovdašnjih jezika kojemu knjige objavljuju po srbijanskim i hrvatskim provincijama( čaršijama). Ali, mi nismo ni uzdahnuli, hem je neko ime ko da nije visočko, hem da je zaista neki pjesnik, ne bi se smuco po srbijama i hrvatskama nego bi ga mi ovdje u našem Sarajvu i na Baščaršiji objavljivali.
Helem, Sidran ne bi bio Sidran ( čitaj: opasno mudro i dobrodušno dijete) da svoju genijalnu disertaciju nije završio pomilovavši djecu i izazvavši od njih prvi i jedini aplauz i smijeh sreće i zadovoljstva, izgovorivši im jednu urnebesno šaljivu pjesmicu za djecu. ( možda i kao znak izvinjenja što je bio prinuđen da ih zaruži na početku razgovora)
Prije toga je izvadio iz torbe i pročitao i jednu pjesmicu njihovog pomenutog sugrađanina ali djeca to zaigrana i zavriskana nisu ni čula. Grozno je bilo gledati na tv kako niko ni da prdne ni da pljesne starom čovjeku koji se potrudio da okupljenoj masi pored sveg svoga grandioznog djela, da nas počasti i ispoštuje, pročitao pjesmicu našeg čaršinlije.
Niko, Allaha mi, niko od nas nije ni pljesno. Bilo je tako žalosno. Bilo je tako žalosno kad je stari akademik na to reagirao kao dijete ( ,,Ovu sam pjesmu čitao svojim uglednim talijanskim kolegama. Ustajali su na noge i skidali kapu”)
Prije toga, također djetinje naivno, upozorio nas je kako misli da nema pjesme u kojoj je toliko Bosne zgusnuto kao u toj ,,našoj”. Jbga, kad je zažalio za Talijanima, ja zaplako. Jbga, ima svojih prednosti i to kad sam gledaš televiziju.
FB: Mensur Ćatić
