logo
bios

Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta, koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili ‘kapitalizam skakavaca’

Objavljeno prije 4 sedmice . u ned, maj 3rd, 2020

DŽEVAD KARAHASAN, PISAC, AKADEMIK I PROFESOR

Objavio je svoju the best of književnu zbirku. To je bio povod za razgovor s Karahasanom, čije se ime već nekoliko puta spominje u kontekstu nominacija za Nobelovu nagradu

Izvor: Express / PIŠE: Nina Ožegović

Dževad Karahasan je izrazito samosvojna pojava na regionalnoj i europskoj književnoj i – kazališnoj sceni. On je pisac, akademik i profesor u Sarajevu te na austrijskim i njemačkim sveučilištima, najviše u Grazu, bivši dekan sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, erudit, dramaturg i nagrađivani autor romana “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, “Sjeme smrti”, te brojnih pripovjedaka, eseja i drama postavljenih u mnogim teatrima.

Taj kozmopolit, intelektualac, a uz sve i uporni kritičar racionalističke slike svijeta u čijem se svjetonazoru susreću sufijski misticizam, islam i strast za teatrom i književnošću, a uz to i vrlo temeljit te patološki točan čovjek koji, kako kaže, ne čita novine i ne gleda televiziju, objavio je prošle godine u izdanju sarajevskog Connectuma svoju the best of književnu zbirku objedinjenu pod nazivom “Izabrana djela”. To je bio povod za razgovor s Karahasanom, čije se ime već nekoliko puta spominje u kontekstu nominacija za Nobelovu nagradu.

Donosimo dio intervjua za Express 

Express: Nekoliko puta ste izjavili da se ne bavite politikom, ali intelektualci bi trebali biti angažirani i svojim aktivnostima i komentarima sudjelovati u javim polemikama te utjecati na smjer društvenih kretanja. Zašto niste više angažirani u javnom životu? Volio bih da razlikujemo politiku i ideologiju. Ja se politikom ne bavim praktično jer sam minus-inteligentan u svim poslovima u kojima treba barem malo organizacijske sposobnosti. Ali djelujem politički, ako političko djelovanje shvatimo kao trud oko dobrobiti polisa. Na moja čitanja zna doći po 200 i više ljudi, nedavno je u Beogradu, na predstavljanje beogradskog izdanja romana ‘Istočni diwan’, došlo više od stotinu ljudi. To je nesumnjivo politika jer se trudi oko zajedničkoga. Ali ste sigurno u pravu kad kažete da se ne oglašavam u ideološkim raspravama. To ne činim jer sam pisac, moj posao je da razumijem, a ne da sudim, moj temeljni strah je strah od pojednostavljenja, a morao bih posezati za pojednostavljenjima ako bih se miješao u današnja ideološka prepucavanja. Ništa u stvarnom svijetu nije jednostavno i jednoznačno kao broj u aritmetici ili pojam u logici, sve što je stvarno nužno je kompleksno, često u sebi proturječno, uvjetovano kontekstima… A ideologija je instrument kojim se nastoji stvarnim fenomenima nametnuti jednoznačnost pojmova. Zato pisac ne smije pristati na ideološka pojednostavljenja. To sam shvatio prije dvadesetak godina, kad sam predložio da se u jednom sarajevskom teatru igra drama ‘Pomrčina krvi’ Ahmeda Muradbegovića, ‘Hasanaginica u ekspresionističkom ključu’, kako sam tad rekao. To je navelo jedan nezavisni list da pokrene ‘raspravu’ o Muradbegoviću, a rasprava se uglavnom sastojala od toga da ljudi strogo osuđuju našeg prethodnika što nije herojski umro kad je imao priliku za to. Cijeli jedan dugi život, raznovrsno književno djelo, desetljeća kulturnog angažmana, sve se to svodi na jedan trenutak – 1941. godinu. I onda se čovjeku sudi što je krivo izabrao, onda kad je bio prisiljen da bira između dvije mogućnosti od kojih nijedna nije bila njegova. Možda je najradikalniji bio jedan redatelj, koji mu je bijesno prigovorio da je služio ustaškom fašizmu, dok su u logore odvodili i ubijali njegove susjede. ‘Nije Muradbegović bio ustaša, nego ekspresionist, ali kako tu razliku objasniti Harisu Pašoviću?!’, uporno sam ponavljao u to vrijeme. To se, naravno, nije čulo, ne možete artikulirano govoriti dok oko vas svi urlaju. Express: Što najviše zamjerate neoliberalnom kapitalizmu? Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta, koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili ‘kapitalizam skakavaca’ – skakavci ne mogu zavladati svijetom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, pa na kraju i oni umru od gladi. Taj kapitalizam poznaje samo jednu, financijsku vrijednost, a svaki pogled na svijet koji priznaje samo jednu vrijednost je totalitaran. Možda na obrazovanju najbolje vidimo kako ta praksa ljude pretvara u robove. Klasično obrazovanje je trebalo pomoći čovjeku da se osposobi za samostalno kritičko mišljenje i tako se uspostavi kao individuum. Današnje obrazovanje treba ljude osposobiti da obavljaju određene poslove – tu se i ne spominju mišljenje, osobnost, kritika, govori se samo o snabdijevanju tržišta radnom snagom. Čak je bolje ako ‘radne snage’ ne misle, ni kritički ni na neki drugi način, njihovo je, naime, da stoje na raspolaganju. Stroj kao ljudski ideal – to je bit obrazovanja danas. Primijetili ste da svi slave finski obrazovni model, a taj model odustaje od obuke učenika u tome da pišu rukom. Vi dobro znate da je rukopis individualan koliko i otisak prsta, da je grafologija za razumijevanje osobe i prepoznavanje onog neponovljivog u jednom čovjeku bila važnija od psihologije – a sad nam najbolji obrazovni model ukida obuku u pisanju rukom, u stjecanju rukopisa! Pa, naravno, nama ne trebaju osobe, nama trebaju radne snage.

Cijeli intervju možete pročitati na Expressu.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh