In memoriam: Lazar Manojlović “Protiv oslobodilaca koji su nas oslobodili od slobode”

Lazar Manojlović je oktobra 2008. godine zbog hrabrosti i humanosti proglašen Pravednikom svijeta. Nagrada je pod pokroviteljstvom predsjednika Italije uručena u Padovi, gdje mu je u čast postavljen stub u Parku pravednika. Ovo priznanje ignorisali su mediji u Republici Srpskoj, niti jedne objavljene makar kratke vijesti…

Od ratnih dana, kada je zbog suprostavljanja divljajućem nacionalizmu fizički izbačen iz osnovne škole “Radojka Lakić” gdje je bio direktor, pa sve do ulaska u devetu deceniju života Lazar Manojlović nije ustuknuo prijetnjama.

Nisu ga uplašile ni anateme Vasilije Kačavende koji je zagovarao njegovo linčovanje. Ponudu dobronamjernika da se preseli u Tuzlu je odbio. Dosljedan je ostao osudi nacionalizma u svojim novinskim tekstovima i zapisima.

„Ne možemo osuditi narode, ali možemo izrode. Nesreća je što je najviše izroda bilo u srpskom narodu. Srebrenica će ostati kao vječita mrlja na jednom narodu. Zbog jedne kamare izroda, bolesnih vođa, tvoraca politike zla i crnomantijaša. Stid me je što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. Što pokušavaju da taj krvavi srpski cunami porede i pravdaju drugim zločinima. Stid me je zbog Srebrenice i morao sam kroz tekstove da iskažem taj stid i sad mi je lakše,” objašnjavao je svoje djelovanje tokom ratnih dana , kada je uspio da spasi nekoliko komšija Bošnjaka zatočenih u Logoru Batkovići.

Knjiga „Učitelju s ljubavlju“ koju je napisao nakon rata bila je zabranjena u Republici Srpskoj. Crkvena opština Bijeljina te Prosvjeta poslali su dopis svim instiucijama i školama u kojem su naveli:„Zabranjuje se knjiga ‘Učitelju s ljubavlju’ zbog štetnog uticaja na srpsku djecu. “

Za Milorada Dodika u svojim novinskim i publicističkim radovima je napisao:

“ Svime onim što govori, Dodik samo dokazuje svoju prostotu, svoje nevaspitanje, daleko od bilo kakve državničke mudrosti. Za državnika i malog kalibra treba imati odgovornost, zdrav razum i vaspitanje društveno i domaće. On to nema. Čini mi se da je sve gluposti ispucao, ne znam koju još može da kaže.”

To će ga koštati da nikada ne realizuje svoja dva projekta kojima se posvetio posljednjih godina života. A o njima je sa žarom govorio, jer su bili namjenjeni njegovoj največoj ljubavi: djeci i učenicima. Na sajmu tehničkih dostignuća u Beogradu projekat ekološke školske klupe Lazara Manojlovića i dizajnera Zdravka Mićanovića, dobio je zlatnu medalju i plaketu ’’Mihajlo Pupin”.

Klupa je napravljena od drveta koje omogućava trajnost i udobnost i bitna je za pravilan razvoj djece. Niti jedan ministar prosvjete u RS kojem je besplatno nudio projekat nije želio da ga sasluša. Kao što su ignorisali i njegov prijedlog za dizajn đačke knjižice, pune veselih detalja i želje da djeca stvaraju neki bolji svijet.

’’Djeci treba ponuditi da prihvate knjižicu da im je ona draga, da je čuvaju do kraja života. A ovu jedva čekaju da bace. Ovu knjižicu sam obogatio lijepim stihovima, lijepim mislima, lijepim ilustracijama, izbacio sam sve ono kažnjavanje, kažnjavanje…’’

Unatoč konačno dobijenoj saglasnosti ministarstva, Pedagoški zavod RS odbija da štampa takvu knjžicu. Njegova posljednja želja nije ispunjena…

Lazar Manojlović, učitelj i publicista, preminuo je 3. marta 2016. godine u 83-oj godini života u svojoj Bijeljini. Ako ima pravde, po njemu će se zvati neka škola. Bilo gdje i za bilo koju djecu.

„ U školi čiji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici,”govorio je čika Lazar, dobri učitelj, Pravednik svijeta….

(zurnal.info)

Lazar Manojlović rođen je 1934. u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Tuzli srpskohrvatski jezik i jugoslovensku knjizevnost. Radio je kao učitelj i rukovodilac u oblasti prosvjete. Autor je više desetina publicističkih, novinarskih, stručnih i književnih radova, knjige Učitelju s ljubavlju i koautor knjige Imam petlju. Od brojnih nagrada čija je lista dugačka,  ističemo samo jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj iz 1976. godine. Od 1994. godine radi kao nezavisni novinar.

– Kao direktor osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini 1992. odbio zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece, odgovorivši pred kamerama stranih televizija da u školi postoje samo dvije nacije: nacija UČENIKA i nacija UČITELJA.

– Odbio je da sprovede odluku tadašnjih vlasti i otpusti nacionalno nepodobne nastavnike.

– U vrijeme etničkog čišćenja suprotstavio se uvođenju vjeronauke u školu.

– Suprostavio se tadašnjoj vlasti odgovornoj za etničko čišćenje i odbio da sruši spomenik u dvorištu škole narodnom heroju Drugog svjetskog rata Radojki Lakić, po kojoj je škola i dobila ime, riječima „da je vandalizam i zločin učiti učenike da ruše spomenike“.

– Nakon rušenja svih džamija u Bijeljini pred kamerama stranih televizija izjavio je „da je učinjen veliki zločin prema mnogoljudnoj naciji, a istovremeno i vandalizam najgore vrste, jer su pucali u svetinje, što je neoprostivo.“

– Uspio je osloboditi nekoliko Bošnjaka iz logora u Batkoviću, „teško i s mukom, uz pomoć prijatelja“.

– Zbog svega ovog i još mnogih građanski hrabrih gestova istjeran je sa mjesta direktora škole sa dva pištolja uperena u sljepoočnice od strane dvojice čuvara logora u Batkoviću, od kojih ga je jedan zamjenio na mjestu direktora.

– Nastavio je do današnjeg dana, kao novinar i publicista, javno da se suprotstavlja svim negativnim autoritetima, bez obzira na cijenu koju plaća.