Memento devedesetih: Ko to zvecka oružjem?

Nakon što je Hrvatska zveckala svojim oružjem u mimohodu za Dan pobjede, te nakon što je pokrenula inicijativu modernizacije i jačanja svog borbenog arsenala, srbijanski mediji pohitili su da objave da će to potpuno promijeniti vojnu ravnotežu u regionu. Bio je to isuviše dovoljan razlog da i Srbija počne zveckati ruskim oružjem. Te populističke tendencije o naoružavanju odgovarale su kako jednima tako i drugima. Bar to se moglo zaključiti iz javnih istupa političkih zvaničnika te dvije zemlje.
Trka u naoružavanju, ili?

Hrvatska je najprije zatražila od Sjedinjenih Američkih Država da joj donira, putem programa pomoći savezničkim državama, 16 lansirnih sistema za rakete, od kojih bi četiri bila preuređena za lansiranje balističkih raketa. Nakon što tu donaciju odobri američki Kongres, Hrvatska bi lansere dobila besplatno, a rakete bi morala da kupi, kao i nove jurišne helikoptere i borbene avione.

U Hrvatskoj se već duže priča o potrebi modernizacije Oružanih snaga, jer je većina postojeće opreme veoma stara. Ranijih godina je svoje naoružanje modernizirala kupovinom malih količina opreme i naoružanja na slobodnom tržištu… No, na ovaj način bi se zamijenili postojeći VBR-sistemi koji se trenutno koriste u Hrvatskoj, a riječ je o zastarjelim sistemima ruske proizvodnje “Oganj” i “Plamen” koji su naslijeđeni iz bivše Jugoslavenske narodne armije.

Prema planovima, novi raketni sistem bi u hrvatski borbeni arsenal ušao 2017. godine. Kao svojevrsno opravdanje za modernizaciju naoružanja, Hrvatska je podigla zastavu NATO-a, obrazlažući da kao jedna od članica mora ispunjavati zahtjeve za modernizaciju i jačanje svog borbenog arsenala.

Srbija pak nema nikakav alibi za modernizaciju svog naoružanja. Osim onog da se naoružavaju zato što to rade i njihovi nepoželjni susjedi iz Hrvatske. Stoga je premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio da će Srbija od Rusije nabaviti dio naoružanja, koje neće biti ofanzivnog karaktera, nego će služiti za zaštitu zemlje.

“To je naš posao. Nije realno da previše toga kupimo, ali nešto oružja ćemo da nabavimo. Ako pitaju šta će nam sve to, neka postave pitanje šta će to nekima u okruženju, kada su svuda okruženi NATO-zemljama, a samo jedna nije, a to je Srbija”, kazao je on tom prilikom.

Iako je nepoznato šta je Srbija dogovorila ili kupila u Moskvi, ipak je potpisan sporazum s Rusijom o čuvanju vojnih tajni, koji uz ostalo omogućava i trgovinu oružjem s tom zemljom. Spekulira se da potpisivanje tog ugovora znači i potpuni prekid približavanja Srbije NATO-u i novo pozicioniranje Rusije na Balkanu.

Bilo kako bilo, Vučić je neutralnu poziciju Srbije pokušao iskoristiti za jeftiniju nabavku novije vojne tehnike i oružja, iako novca za modernizaciju i jačanje svog borbenog arsenala, u pravom smislu te riječi, nema. To tvrde vojnopolitički analitičari, a i sam premijer Aleksandar Vučić je to kazao.
Nema razloga za zabrinutost

Profesor političke filozofije iz Zagreba Žarko Puhovski kazao je za Novo vrijeme da je uvjeren da nema nikakve neposredne zabrinutosti koja bi bila direktno vezana za to moderniziranje naoružanja o kojem se u posljednje vrijeme govorilo u Hrvatskoj i Srbiji.

“U hrvatskom slučaju, to je podjednako unutrašnjopolitički populistički potez koliko i dio izvanjskog pritiska, jer NATO funkcionira tako da tjera članice da stalno kupuju novo oružje. Dakle, to je dio funkcioniranja NATO-a. A onda, naravno, kad jedni imaju novo oružje, onda i drugi misle da bi bilo dobro da imaju novo oružje, tek toliko da ga mogu pokazati na nekoj narednoj paradi”, kazao je profesor.

No, on smatra da takva vrsta retorike ipak nanosi štete na jedan potpuno drukčiji način. “Mislim da realno opasnosti nema. U utorak je gospodin Aleksandar Vučić rekao da je svima dosta ratovanja. Tako da ja ne vjerujem da je rat ozbiljno moguć. Ali to, po mom dubokom uvjerenju, nanosi ekonomske štete, propagandne štete, jer se na krivi način usmjeravaju sredstva i zaokuplja pažnja javnosti”, zaključio je profesor Puhovski.
Ima l’ Bosne tu?

Aneks 1B Dejtonskog mirovnog sporazuma nalaže svojim potpisnicama, među kojima su Bosna i Hercegovina, bh. entiteti FBiH i RS, Hrvatska i Srbija, odnosno ondašnja SR Jugoslavija, subregionalnu kontrolu naoružavanja. To je naloženo kako bi se spriječila trka u naoružavanju, te izbijanje novih sukoba na ovim prostorima.

Taj sporazum se poštovao proteklih 19 godina, a da ni ubuduće neće biti razloga za zabrinutost uvjeravao nas je protekle sedmice u Sarajevu premijer Srbije Aleksandar Vučić. Predstavnici Vijeća ministara BiH i Vlade Srbije potpisali su u zgradi institucija BiH u srijedu četiri sporazuma i to o traženju nestalih osoba, o očuvanju mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, o saradnji u oblasti telekomunikacija i o saradnji u oblasti zaštite okoliša. Osim toga se na sjednici dviju vlada našao velik broj tačaka dnevnog reda iz različitih oblasti vezanih za bilateralne teme, ekonomsku saradnju i kvalitetniji protok robe.

Iz svega priloženog može se zaključiti da odnosi Bosne i Hercegovine sa zemljama regiona nisu upitni, ili bar ne kao što je to slučaj sa odnosima Hrvatske i Srbije, naprimjer. Dodatni garant očuvanja tih odnosa pruža nam “luđačka košulja”, kako onomad nazvaše Dejtonski sporazum. No, upravo odnosi Srbije i Hrvatske najviše zabrinjavaju, kako Bosnu i Hercegovinu tako i cijeli Balkan. Ili, kako bi to bh. novinar Vlastimir Mijović kazao: “Kad su Srbija i Hrvatska u konfliktu, BiH plaća najskuplji ceh.”

Novovrijeme.ba