Izbjeglice iz Velike Kladuše u Turnju kod Karlovca 1994. godine. Izvor fotografije: Dinko Neskusli, kofotka.net
Pa kad Orban, ili netko drugi, najavi da muslimanske mase gaze prema Europi, a katoličko glasilo to obznani, prizovem u pamet te Muslimanke iz izbjeglištva. Poželim da nas jedna takva masa pregazi. Ima li išta loše u tome?
U košmarnoj nekoj viziji kršćanstva, novinari Glasa Koncila susreću Viktora Orbana, kršitelja radničkih i svih ostalih ljudskih prava. Razgovaraju, a kako nego kao kršćani, i on im u jednom trenutku veli: jesam, postavio sam žicu na granicu naše Velike Ugarske, morao sam, prema nama gazi muslimanska masa u kolonama. U suprotnom bi nas sve pregazila. Ništa ne bi ostalo od ove naše fine uljudbe. Nisam ja loš zbog toga, lijepo sam rekao da to područje odakle dolaze treba stabilizirati… da se razumijemo sve je to urota protiv nas kršćana… dakle, dok se to područje ne stabilizira, zaustavljat će ih žilet žica.
Nije im promaknula dijabolična mimikrija, svejedno, eno ih kleče i puzaju ispred njegova oltara, sve mu se za skute h(r)vataju.
Ima i gorih košmara od ovoga, ovaj ih samo priziva. Nisu li naše bliže i dalje geografije obilježene patnjom mase ograđene i kontrolirane žicom i strahom? Kako je biti u koži ljudi mase?
Ovo što slijedi samo je pokušaj da se bude s jednom muslimanskom masom zaustavljenom pred žicom.
Krenuli su u koloni prema Europi. Bar su tako mislili.
Događa se to nakon sloma tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne u kolovozu 94-te. Potrajala je gotovo godinu dana, imala svoju vojsku, novine, dogovor o nenapadanju između tzv. Srpskih krajina, tzv. Herceg-Bosne, mirovne i „trgovinske“ sporazume, slobodan koridor do luke Rijeka i nestabilne granice na području kladuške i djelomično cazinske ‘opštine’. Teško ih je precizno odrediti, pomiču se svakodnevno, kako pojedina sela ulaze ili izlaze iz njezina sastava. Sa svima su u miru, osim sa Armijom BiH, odnosno V. korpusom. Pristalice autonomije sebe vide kao prozapadne Muslimane, dok su oni drugi islamisti, teški fundamentalisti. A ti drugi opet njih zovu srbočetnicima i izdajnicima vjere i naroda. Bilo je još nijansi među njima, ali rat se ne vodi nijansama. Uspostavljena je oštra demarkacijska linija između rođaka, prijatelja, susjeda. Svijet se raskolio na dvoje, na prave i krive, nevine i zlotvore. Stare zavade našle su novo opravdanje, nove međe. Kada je jasno da je autonomija na izdisaju, pola ‘opštine’, možda više, možda manje, brojke su nepouzdane, ispod njih izmiču pojedinačne sudbine, odlučuje se na bijeg. Iako se Armija BiH naziva osloboditeljskom, poznat im je zakon odmazde. U godini dana nakupilo se zločina i patnje na obje strane.
Iako ih zovu zločincima, skloni su suzama, ostavljaju svoje kuće, bašče, voćke što su prerodile, odbačene puške i na brzinu skinute uniforme i ne znaju kamo će. Spominju se neke treće zemlje, Europa
Zbjeg je trajao dva dana. Oni što sto su oklijevali ili nisu stigli prvoga dana, završit će u selu Batnoga, na deset kilometara od Kladuše, u halama bivšeg poljoprivrednog kombinata Agrokomerca, i tu ostati kroz četiri mjeseca. Bit će im otprilike kao i kokama nesilicama prije njih. Oni što su izbjegli prvoga dana dospjeli su do nešto boljih uvjeta. I njihovo izbjeglištvo potrajat će četiri mjeseca, sve dok nije okončano novim ratom.
Tog prvog dana izlaze u voznom parku bivših firma Grupexa, Agrokomerca, Sanitexa, kamionima, autobusima, konjskim zapregama, traktorima, žalobna je to povorka. Iza njih ostaje jedan svijet u rasapu, svijet koji će nakon tog izlaska nepovratno nestati. Prije su, za prvomajskih parada, smotri rada i stvaralaštva, na istim tim kamionima pokazivali drugima, a sebi najviše, sve ono što iz rudnika izvlače, na zemlji uzgoje, u fabrikama prerade, iz toga kuću izgrade, čeljad nahrane, rane steriliziraju, previju i zaliječe. Tih su dana sami sebi veći od života.
Na dan izlaska, staru slavu zamijenila je na brzinu ubačena roba u zavežljajima, i strah.
Iako ih zovu zločincima, skloni su suzama, ostavljaju svoje kuće, bašče, voćke što su prerodile, odbačene puške i na brzinu skinute uniforme i ne znaju kamo će. Spominju se neke treće zemlje, Europa. Umorni od vrućine zaustavljaju ih na Slunjskim brdima, ondje gdje se jasno vidi tabla Republika Srpska Krajina, i nema ničega osim vojske i te table, pustopoljina i razvalina. Između kuća izmiješanih katova i razrovanih utroba teče upozorenje od mina. To što gledaju je apokalipsa. Propuštaju ih dalje, gusjenica duga šest kilometara spušta se prema Turnju, prigradskom naselju Karlovca. I tu staju, između mosta na Korani i začelja na Slunjskim brdima. Krajolik posvuda isti, što nije porušeno, to je i opustošeno. Na prostoru su SAO Krajine i Unpa zone, od Hrvatske ih dijeli samo Korana i linija razdvajanja. Dok su trajala politička natezanja tko će ih preuzeti, ili neće, hoće li dobiti slobodan prolaz preko Hrvatske i zašto neće, i tko je stvarno odgovoran za pobunjenike protiv ustavotvorne vlasti, i gdje im je sad taj vođa koji s njima očito manipulira, oni borave na cesti.
Za to vrijeme hrvatska vojska razvlači žicu. Nedugo nakon toga tražit će pojačanje da se obrane od muslimanskih izbjeglica. Kodnu operaciju „obrane Karlovca od izbjeglica“ nazvat će Tuka.
Izbjeglice u prva tri dana izvuku svoj zavežljaj iz gepeka, razvežu čvor na vrhu i rašire ga na sve četiri strane, raspe se imovina, rastvori kuća na cesti ispred autobusa. Sjede u primaćoj, jedu i nadgledaju šta se radi i jede po drugim kućama. Žive od poluinformacija i tračeva. Onda nenajavljeni i nepozvani, bez kucanja ulaze u druge kuće. Samo se izuju.
Unprofor se žali, cesta je zakrčena, ne mogu dostavljati hranu i sami su gladni. Dijele djeci svoje lunch pakete, a vojska Krajine, koje se boje, snabdijeva ih vodom u tim prvim danima. Trećega dana, s prvim kapima kiše, dopušteno im je da se zaklone u kućama koje nisu do kraja oštećene. Proglašava se izbjeglički kamp, dijeli na punktove, njih deset, organizira se podjela humanitarne pomoći, postavlja šator ambulanta. Ni ovdje brojke nisu pouzdane, povećavaju se i smanjuju kako kome ustreba.
Shvatilo se, ništa od zemalja koje bi ih primile, ako je takvo nešto ikad i postojalo. Petoga dana dolazi američki veleposlanik Galbraith, „to što vidi patnja je gotovo biblijskih razmjera, to ne može biti dom tim ljudima“. Nudi im da se vrate svojim kućama, ispregovarao im je amnestiju, oni to ne žele. Amnestija, između ostalog, znači kopanje rovova na prvim linijama. Radije ostaju. Smještaju se u kuće, vlasnici su im u izbjeglištvu u Karlovcu. Temeljito opljačkane, ostali su beton, zidovi i pločice, a negdje ni one. „Jadni ljudi, bez svega su ostali, sve im opuhano“, možda su izbjeglice ponavljajući to u nevjerici, strepili nad svojom sudbinom i onim što će od njihova imanja ostati. Možda su djecu (ne)svjesno odgajali u empatiji, onoj u nas rijetkoj bolesti, što se manifestira u ludosti srca koje pati zbog tuđih nevolja. Jer ono zna, ima daleko većih nevolja od njegovih. A to posljedično dovodi do gubitka samosažaljenja. Tko zna možda će odrasli učiti od dječje imaginacije, pa će u raščišćavanju smeća rata po tim pustim kućama i dvorištima, u ostacima šute, krhotina cigle, nagorenih eksera i vlažnih dasaka, vidjeti dragocjene sirovine i preraditi ih u kuhinjske police, klimave stolove, možda će od cigle i zemlje ozidati furune u kojima se peče najmirisniji kruh i razgoni magla u novembru. Od paleta na kojima im dolazi hrana, izradit će podnice za krevete, više neće spavati samo na betonu, kartonima i vojničkim sivim dekama. Vremenom će prozore zastrte najlonima ukrasiti pokrpanim zavjesama. Vremenom će otkriti, i ondje gdje se čini da nema ničega, uvijek nešto ima. Vremenom, možda, uz malo imaginacije i prilagodbe, se osjete kao kod kuće. Žive u velikim zajednicama, po stotinjak osoba u jednom dvorištu, po gospodarskim objektima, štalama, garažama. Svako je dvorište pozorište za sebe. To što ih je puno zajedno čini ih sigurnijima, bližima. Uz njih su humanitarci, volonteri, medicinari. Došli su iz samo njima znanih razloga. Gledaju iste sumorne predjele, jedu istu konzerviranu hranu i borave u istim improviziranim smještajima.
Izbjeglice žive potpuno ovisni o tuđoj milošti. Nisu baš uvijek zahvalni na toj mani. Nakon obilja hrane što su je sami proizvodili, sve im se reduciralo na prah i konzerve. Zvali su to starim vojnim rezervama, a konzerve pasjacima, jer su nepokolebljivo i mimo svake sumnje znali da je unutra meso pasa. I zato, kad im u kamp dođe brazilski fotograf Sebastião Salgado, i bez imalo krzmanja pojede šniclu od pasjaka, posebno za tu priliku pripremljenu, prihvaćaju ga oduševljeno u svoju rodovsku zajednicu. Djeca ga slijede kao svjetlost leptirice. Djeca imaju taj poseban dar, mogu razabrati intenzitet posebnosti svakoga dana. Na dan fotografiranja oblače samo najbolje od odjeće, kao da idu u kino, ili u muzej, na neku izložbu. I otišli su. Samo na neki drugi način. U crno-bijelim fotografijama zabilježio je sve nijanse njihova svijeta, neku radost krajnje suludu, ljepotu usred ostataka ratnog razaranja. Nježnost prijateljstva. Zabilježio je zagrljaje. A možda je vidio sve ono što mu je samom trebalo da zacijeli svoje bolno, empatijom načeto srce.
Došao je da upozori svijet izvan žice da leptirice što se oko njega vrzmaju žive okružene minama. Neke su uklonjene, a neke su jednostavno izblijedjele, nitko se više nije sjećao gdje su nasumično posijane. Jedno je dijete stradalo. Nije preživjelo. I drugi su onuda prolazili, i druga se djeca igrala, samo je on stao ondje gdje nitko drugi prije njega nije. Kada više nitko nije znao što da kaže ili učini za neutješne roditelje i rodbinu, sami su za sebe i svoje uplašeni, došle su neke žene Muslimanke. Znale su i učinile ono što inače one čine, kako je red i običaj, kad se ide nekom na žalost, ispekle su najbolje što su imale od humanitarne.
„Srce moje, moraš nešto pojesti“, svima su redom dodijavale, i kad nikom nije bilo do jela, nisu odustajale. Šutke i postojano su govorile, vama se ne živi i ne jede, i dok za to ne budete sposobni, mi ćemo vas hraniti. Nije bilo sedativa, tek ljudski zagrljaji. Grlile su ih rukama, kao da ih izvlače iz dubokih ponora, glave bi im privukle na svoja ramena, i ljuljale ih kao što se djeca lilaju, kad se boje i ne daju uspavati. Jer mogli bi se opet probuditi u košmarnoj stvarnosti.
Pa kad Orban, ili netko drugi, najavi da muslimanske mase gaze prema Europi, a katoličko glasilo to obznani, prizovem u pamet te Muslimanke iz izbjeglištva. Poželim da nas jedna takva masa pregazi. Ima li išta loše u tome?
Roberta Nikšić, polis.ba
