RAZGOVOR S HENRYJEM GIROUXOM Visoko obrazovanje i neoliberalno iskušenje
Ukoliko univerzitet želi preživjeti, profesori će morati nanovo osmisliti svoju ulogu javnih kritičkih intelektualaca, povezati svoje poučavanje sa širokim društvenim pitanjima te naučiti kako pisati za i obraćati se široj publici, uvjeren je doajen kritičke pedagogije Henry Giroux
Almantas Samalavicius: Neoliberalna agenda koja se prije nekoliko desetljeća pojavila na sjevernoj hemisferi, a koja je na koncu postala globalnom, sada kao da diljem svijeta ugrožava sistem visokog obrazovanja. Upornost ovoga fenomena postala je alarmantna za mnoge koji brinu o njegovim društvenim posljedicama. Kao što ste točno i s pronicljivošću opazili u Vašoj knjizi iz 2014. „Neoliberalism's War on Higher Education“ (Rat neoliberalizma protiv visokog obrazovanja), „punopravni rat protiv visokog obrazovanja također se vodi u Sjevernoj Americi, Ujedinjenom Kraljevstvu i mnogim europskim zemljama. I dok narav napada u različim zemljama varira, prisutan je zajednički set pretpostavki i praksi koje pogone transformaciju visokog obrazovanja u pomoćnika korporativnoj moći i njezinim vrijednostima“. Zašto ova agenda zahvaća društva koja su toliko različita između sebe? Što čini neoliberalizam tako svemoćnim i otpornim na kritiku kao i na društvenu akciju? Zašto se vlade predaju neoliberalnoj ideologiji, pa i onda kada tvrde da predstavljaju posve drugačije ideološke pozicije?
Henry Giroux: Usprkos svim njegovim razlikama, neoliberalizam objedinjuje nekoliko elemenata koji ga čine gotovo nepremostivim, ako ne univerzalnim, u njegovoj sposobnosti da se normalizira te uvjeri ostatak svijeta da nema alternativu, kao što je to jednom ustvrdila Margaret Thatcher.
Najprije, stvorio je sklop veza moći u kojemu je moć globalna, a politika lokalna. Financijska elita sada operira na globalnom toku kapitala te nema lojalnosti prema nacionalnoj državi niti prema društvenom ugovoru koji je u poslijeratnom periodu posredovao između rada i kapitala. Ovo odvajanje ukazuje na krizu agencija sa strane države te na političku krizu u smislu sposobnosti razvijanja društvenih struktura koje bi mogle izazvati kapital na globalnom, a ne jednostavno na lokalnom nivou. Nacionalne države više ne mogu donositi konkretne odluke na ekonomskoj razini ili društvene odredbe potrebne za ograničavanje tržišnih posljedica te ponuditi osnovne usluge za ljude.
Na nacionalnoj razini, državni suverenitet preobrazio se u ekonomski suverenitet. Vlade se nisu predale, njih su preotele institucije, moć i bogatstvo globalne elite. Nema načina da države izazovu globalne oblike vladavine. Moramo biti svjesni da je neoliberalizam strašno moćan ne samo zbog svojih ekonomskih struktura, nego i zbog svoje odgojne i ideološke moći. On ne samo da objedinjuje bogatstvo i moć u različitim ratovima za super-bogate, on također kontrolira svu onu kulturnu aparaturu i pedagoška mjesta koja su u službi produciranja ideniteta, želja i vrijednosti koje imitiraju tržište. U tom smislu on je način vladavine koji kontrolira sav društveni život, a ne samo tržište.
Kao način vladavine, producira identitete, subjekte i načine života slobodne od državnih regulativa, pogonjen je održanjem etike jačega, utemeljen na ideji o slobodnom, posesivnom pojedincu te posvećen pravu ovladavanja grupama i institucijama za namicanje bogatstva lišeno pitanja etike i društvene cijene. Kao politika i politički projekt, neoliberalizam je neodvojiv od privatizacije javnih službi, prodaje državnih funkcija, deregulacije financija i rada, dokinuća socijalne države i sindikata, liberalizacije trgovine dobrima i ulaganja u kapital te pretvaranja društva u tržište i robu. Kao oblik javnog obrazovanja i kulturne politike, neoliberalizam svodi sve dimenzije života na tržišno racionaliziranje.
Ako se ova tendencija nastavi, to će značiti kraj kritičkoga mišljenja, a visoko obrazovanje jednostavno će postati još jedno ideološko sredstvo posvećeno više treningu nego educiranju, gušenju kritičkog propitivanja, a ne njegovom poticanju – te će suziti, ako ne i ubiti, imaginaciju, umjesto da ju njeguje
AS: Dok javno visoko obrazovanje vene u brojnim zemljama, događa se da se ili uvodi politika privatiziranja visokog obrazovanja ili da logika tržišta preuzima stvar. Sve više i više univerziteta i drugih institucija visokog obrazovanja biva vođeno kao da je riječ o velikoj multinacionalnoj kompaniji koja traži neposredni profit; političari i službenici zagovaraju učinkovitost, utrživost znanja, institucionalnu osjetljivost i prilagodljivost tržištu, itd. Kakva će biti kulturna cijena ako ova tendencija nastavi pobjeđivati? I vidite li ikakvu mogućnost odupiranja ovoj globalnoj preobrazbi univerziteta, kao i visokog obrazovanja općenito?
HG: Ako se ova tendencija nastavi, to će značiti kraj kritičkoga mišljenja, a visoko obrazovanje jednostavno će postati još jedno ideološko sredstvo posvećeno više treningu nego educiranju, gušenju kritičkog propitivanja, a ne njegovom poticanju – te će suziti, ako ne i ubiti, imaginaciju, umjesto da ju njeguje. Jedna od posljedica će biti potpuna komodifikacija znanja, studenti će biti definirani krajnje instrumentaliziranim terminima te će građanske obveze biti svedene na privatnu sferu vlastitoga interesa, potrošnje i komodifikacije. Ovaj scenarij iz noćne more osnažit će jednu od središnjih namjera totalitarizma, a to je: društvo kojim dominira nemišljenje, glupost i različiti oblici depolitizacije.
U Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama, većina problema u visokom obrazovanju može se dovesti u vezu sa slabim financiranjem, dominiranjem tržišnih mehanizama nad univerzitetima, porastom broja profitnih fakulteta, nametanjem nacionalne sigurnosti države i nedostatkom samouprave na fakultetima. Sve to ne samo da je u suprotnosti s kulturnim i demokratskim vrijednostima visokog obrazovanja, nego i pravi sprdnju od samog značenja i misije univerzita kao demokratskog javnog prostora. Smanjenje financijskih izdataka za visoko obrazovanje u oštroj je suprotnosti s povećanjem poreznih olakšica za bogate, velike banke, izdvajanjima za vojsku i velike korporacije. Umjesto da kod studenata ojačaju moralnu imaginaciju i kritičke sposobnosti, previše univerziteta sada je svedeno na proizvodnju ‘hedge fond’ menadžera, apolitičnih studenata i stvaranje načina za obrazovanje koje promiče „tehnički osposobljenu poslušnost“.
Bez novca i sve više određeni jezikom korporativne kulture, brojni univerziteti sada se vode uglavnom stručnim, vojnim i ekonomskim obzirom, dok s druge strane stjecanju akademskog znanja oduzimaju demokratske vrijednosti i projekte. Ideal univerziteta kao mjesta mišljenja, poduzimanja promišljenih razmatranja, promicanja dijaloga i učenja kako da se moć drži odgovornom vidi se kao prijetnju neoliberalnoj vladavini. U isto vrijeme, visoko obrazovanje apostoli tržišnog fundamentalizma vide kao prostor za stvaranje profita, oblikovanje poslušne radne snage te kao snažnu instituciju za indoktriniranje studenata kako bi prihvatili poslušnost koju zahtijeva korporativni poredak.
Međutim, od najveće je važnosti da upamtimo kako moć nikad nije bez otpora, a to znači da se profesori, studenti, sindikati i mreže društvenih pokreta moraju boriti za ponovnu uspostavu visokog obrazovanja kao demokratskog javnog prostora. K tomu, široj javnosti treba biti jasno da visoko obrazovanje nije jednostavno obrazovanje mladih da budu pametni, društveno odgovorni i adekvatno pripremljeni za sve ono što mogu zamisliti da im budućnost nosi, nego da je visoko obrazovanje središnje mjesto demokracije same.
Bez formativne kulture koja omogućava demokraciju neće biti kritičkih djelatnika, fondacija koje omogućavaju ljudima da drže poluge moći odgovornima, a niti širokih fondacija koje izazivaju neoliberalizam kao način vladavine te političke i ideološke racionalnosti. Borba za visoko obrazovanje i protiv njegove demokratske zloupotrebe ne može biti razdvojena od borbe za oslobođenje od vladavine tržišta, neoliberalizma i ideologija koje čine ovo divlje tržište fundamentalizmom. Vidimo kako je ova borba preuzeta baš u ovim terminima u mnogim zemljama Latinske Amerike, Ujedinjenog Kraljevstva i Ujedinjenih Država. Vrijeme će pokazati mogu li oni pokrenuti globalni pokret za preoblikovanjem jednako visokog obrazovanja kao i političkog i ekonomskog sistema koji su ga zarobili.
Obrazovanje je sada uglavnom postalo treniranje, stvaranje elitnog razreda menadžera i zatiranje onih oblika znanja koji dozivaju u pamet ono što bi se moglo smatrati opasnim oblicima moralnog svjedočenja i kolektivne političke akcije
AS: Američki istraživački univerzitet već pola stoljeća bio je model-institucija visokog obrazovanja za mnoga mjesta diljem svijeta. Unatoč spektakularnom usponu „multiverziteta“, proglašenog već tamo 1963. od Clarka Kerra u njegovoj poznatoj knjizi „The Uses of the University“ (Upotrebe univerziteta), produciranje istraživanja zapravo je samo jedna od funkcija univerziteta. Međutim, ta funkcija uzeta je zdravo za gotovo pa čak i fetišizirana. U međuvremenu, poučavanje i obrazovanje informiranih, odgovornih građana, sposobnih za kritičko propitivanje, kao i za mnoge druge zadaće visokog obrazovanja, uglavnom su zanemarene i ignorirane. Držite li ovu neravnotežu funkcija univerziteta opasnom? Koje su potencijalne opasnosti zamišljanja univerziteta isključivo kao istraživačkog poduzeća koje se odriče bilo kakve posvećenosti poučavanju i kultiviranju kritičke svijesti?
HG: Uloga istraživanja na univerzitetu ne može se odvojiti od modela moći koji utječu na to kako istraživanje treba biti definirano i provedeno. Pod vlašću neoliberalizma i uzimajući u obzir prevladavajuću moć vojno-industrijskog kompleksa, istraživanje postaje prioritet te je nagrađeno kada služi interesima šireg društva. U tom trenutku istraživanje postaje naoružano i instrumentalizirano, služeći uglavnom interesima moćnih koropracija ili neprekidne ubilačke mašinerije vojske i njezinih korporativnih saveznika. Stvarno istraživanje uključuje poučavanje i obrnuto. Univerziteti nisu tvornice i ne bi ih trebalo tako definirati. Oni su tu u službi profesorima, studentima i široj zajednici u interesu unaprjeđenja javnog dobra. Kada docniji postane podređen istraživačkoj agendi jednostavno radi akumuliranja kapitala, kritička, moralna i politička esencija univerziteta propada i svi koji vjeruju u demokraciju bivaju označeni bilo za neuspjeh, isključenost ili kaznu.
Korporativni univerzitet konačni je izraz neimaginativne mašine, koja uspostavlja s vrha na niže autoritarni stil moći, glumi poslovnu kulturu, infantilizira studente ponašajući se prema njima kao prema potrošačima i depolitizira učenjaka uklanjajući ga iz svih oblika upravljanja. Jasno je da svi ovi definirajući odnosi koje je stvorio neoliberalni univerzitet moraju biti oslovljeni i promijenjeni.
Neoliberalni način upravljanja ponovno jača najgore dimenzije univerziteta: specijaliziranost, kult poremećenog profesionalizma, uski empirizam, nevoljkost da se radi s drugima te oblik poučavanja potonuo u tup i često zaglupljujući diskurs
AS: Univerzitet je tradicionalno bio shvaćen kao zajenica učenjaka i studenata. Međutim,više je razloga da univerzitet više teško da postoji tako shvaćen. Tamo u 1970-ima, američki društveni mislilac Paul Goodman još uvijek je artikulirao viziju zajednice učenjaka, ali posljednjih desetljeća učenjaci funkcioniraju ili jednostavno kao poslušno osoblje u strahu za gubitak i smanjenje vlastitih prava i „povlastica“ (ako ih je uopće) ili se njihov glas inače uopće ne čuje. Kako možemo javnu kritiku vratiti tamo gdje joj je i mjesto, tj. na univerzitete?
HG: Sve veće korporatiziranje visokog obrazovanja označava ozbiljnu prijetnju njegovoj ulozi demokratskog javnog prostora i prevažnom mjestu gdje učenjak može osloviti važna društvena pitanja, biti autorefleksivan i naučiti znanje, vrijednosti i ideje centralne za produbljenje i proširenje kapaciteta potrebnih za postajanjem angažiranim i kritičkim sredstvima. Nažalost, usponom korporativnog univerziteta koji sada određuje sve aspekte upravljanja, kurikulum, financije i niz drugih akademskih postavki, obrazovanje je sada uglavnom postalo treniranje, stvaranje elitnog razreda menadžera i zatiranje onih oblika znanja koji dozivaju u pamet ono što bi se moglo smatrati opasnim oblicima moralnog svjedočenja i kolektivne političke akcije.
Mnogi su profesori pristali na ovaj model jer im je tako sigurnije, zašto su i nagrađeni. Ukoliko univerzitet želi preživjeti, profesori će morati nanovo osmisliti svoju ulogu javnih kritičkih intelektualaca, povezati svoje poučavanje sa širokim društvenim pitanjima te naučiti kako pisati za i obraćati se široj publici. Neoliberalni način upravljanja ponovno jača najgore dimenzije univerziteta: specijaliziranost, kult poremećenog profesionalizma, uski empirizam, nevoljkost da se radi s drugima te oblik poučavanja potonuo u tup i često zaglupljujući diskurs. Za one koji poučavaju sve ovo treba se promijeniti ili inače ne samo da neće biti u mogućnosti obraniti vlastiti akademski rad, nego će nastaviti gubiti moć od korporativne i menadžerske elite.
AS: Visoko obrazovanje u svojoj biti je pozvezano s onim što se obično naziva javnim dobrom, međutim, kao što ste pronicljivo ustvrdili „pod trenutnim neoliberalnim režimom, škole su pretvorene u privatno pravo, umjesto da budu javno dobro“. Mislite li da je moguće za visoko obrazovanje da ono povrati svoju ulogu u stvaranju i osmišljavanju javnog dobra ili bar u omogućavanju prostora gdje bi bilo moguće kreirati javno dobro? Pod kojim uvjetima bi univerziteti bili u mogućnosti izvesti takav zadatak? Kako da ih javnost podupre? Može li se uopće računati na javne intelektualce?
HG: Univerziteti pate od krize legitimiteta i krize djelovanja. Ako će povratiti svoju ulogu kao javnog dobra, profesori, studenti i drugi obrazovni naprednjaci, morat će snažno izazvati trenutnu ulogu koju ima visoko obrazovanje. To znači da će profesori, studenti i druge razne grupe izvan univerziteta, morati upustiti se u različite aktivnosti građanskog neposluha, od zauzimanja učionica do mobiliziranja velikog dijela populacije za izlazak na ulice kako bi se napravio pritisak na koroprativnu moć i njezine saveznike.
Vidjeli smo kako se to dogodilo u Quebecu prije nekoliko godina i takve akcije se moraju ponoviti na globalnoj razini. Javni intelektualci nužno trebaju dati svoj značajan doprinos. Rijetko o njima što čujemo, ali mnogi su akademski građani koji djeluju kao javni intelektualci, ne samo iz slobodnih vještina, društvenih i humanističkih znanosti, nego i s područja medicine gdje usko surađuju sa zajednicama na poboljšanju uvjeta često siromašnih stanovnika koji žive u njihovim zajednicama. Dok javni intelektualac smije postaviti važna pitanja, dati kritički jezik, pomoći u pisanju zakona i raditi s društvenim pokretima, bilo koja stvarna promjena izvana će doći samo kada obrazovni radnici i druge napredne društvene skupine naprave pritisak na političku moć, upravljanje i legislativu.
AS: Unatoč tome što je visoko obrazovanje trenutno usmjereno prema tržištu i vladavini jedne ideologije koja glorificira tržište čak i na onim područjima gdje to ne bi trebalo i ne bi moglo funkcionirati, kakva je Vaša vizija nadolazećih tendencija za visoko obrazovanje u sljedećim desetljećima? Očekujete li da će konačno doći do obrata kada je riječ o tržišnom usmjerenju visokog obrazovanja? Ili ćemo svjedočiti konačnom trijumfu neoliberalizma?
HG: Nisam optimističan, ali se nadam. To znači da ne mislim kako će se promjena dogoditi sama od sebe, nego samo priznavanjem problema s kojima se treba suočiti i onda ih rješavati.
Radi se o stvarnoj nadi. Okrutnost, barbarizam i nasilje neoliberalizma nisu više nevidljivi, suprotnosti koje proizvodi sve su veće, a bijeda koju uzrokuje postala je ekstremna. Iz pepela, nadati je se, ustat će feniks nade.
Razgovor vodio Almantas Samalavicius
S engleskog preveo Hrvoje Vranješ
Izvor: http://www.eurozine.com/articles/2016-05-04-giroux-en.html
