Kultura

Još nešto o Feralu i P. Luciću

ZLATKO JELISAVAC: KAKO SMO POSTALI KUKAVICE I OPORTUNISTI

Još nešto o Feralu i P. Luciću

 

Kada su Peru Lucića pitali šta misli o ciničnom humoru francuskog satiričnog lista Charlie Hebdo, on je odgovorio da mu njihov humor nije baš uvek prijatan, ali da ih voli jer „idu do daske“. Jednom davno, čitao sam intervju sa tadašnjim glavnim urednikom Feral tribjuna Viktorom Ivančićem, koji je na pitanje da li novinari i kolumnisti lista preteruju u svojim ocenama i kritikama političke situacije u Hrvatskoj, odgovorio da, po njegovom mišljenju, feralovci preteruju u mnogo čemu, ali da nije na njemu da sudi o tome. Ove dve izjave čuvenih feralovaca govore mnogo šta o karakteru, načinu rada, ali i neverovatnom uticaju koji je Feral imao na ovim našim balkanskim prostorima. Feral je bio taj koji je „gazio do daske“ i do svog gašenja nije imao pardona. Novinari Ferala su objavljivali ono što mnogi drugi novinari u Hrvatskoj, a i šire, nisu smeli ni da pomisle, a tek način na koji su to radili značio je potpuno drugačije ne samo razumevanje novinarskog posla već i viđenja sveta. Nivo kritike koji je postavio Feral, etički kodeks, hrabrost i beskompromisnost u stavovima, istina po svaku cenu i naravno originalan humor – napravili su od ovog lista čudo na jugoslovenskim prostorima.

Sećam se da sam Feral nabavaljao devedesetih godina u knjižari Prostor u Novom Sadu i, dok sam ga čitao, od naslova do zaključne reči, stalno sam se pitao: kako se ne plaše? Odakle im hrabrosti da tako oštro kritikuju polit-ekonomsku situaciju, uglavnom u Hrvatskoj, ali i u celom regionu, a da se ne plaše posledica? A tih posledica je bilo, itekako… Međutim, to feralovce nije sprečavalo da gaze punim gasom, štaviše pojačavali bi gas još više i podizali nivo kritičog novinarstva na stepen za koji nismo ni slutili da postoji. Nakon što su objavili Miloševićevu i Tuđmanovu fotografiju, fotomontažu u kojoj su Sloba & Franja goli i zagrljeni u krevetu, V. Ivančić – tadašnji glavni urednik –mobilisan je i poslan na front. Feral su javno spaljivali u Splitu radikalni naci-šovinisti, koji su pak radili – kako to biva – po direktnom diktatu vlasti, nametali su im porez koji su plaćali pornografski časopisi, radili su sve što su mogli da ih ućutkaju i unište, ali naprosto nisu mogli – Feral bi uvek uzvraćao i to još jače, konkretnije, ciničnije.

Odakle su crpili toliku energiju i znanje? Šta ih je teralo da budu tako drski prema vlasti? To se moglo, donekle, razumeti iz samih tekstova u Feralu, ali su se intencije i znanje pojedinih ljudi iz ovog splitskog lista pokazali u nekim oblastima i izdanjima koje ne potpadaju samo pod novinarstvo. Sećam se da sam u Švedskoj u jednoj biblioteci, gde je bilo „naših“ knjiga, naleteo na Ivančićevu knjigu Tačka na U, gde se sabralo iskustvo ovog sjajnog novinara, ali i analitičara, književnika, mislioca i intelektualca koji me, po stepenu kritičnosti i znanja, u mnogo čemu podseća na Krležu. Tačka na U nije bila samo analiza ustaštva i svih istorijskih posledica ove zločinačke ideje već i kritika moderne Hrvatske koja se nije rešila duhova prošlosti. Pa onda sjajan roman B. Dežulovića Jebo sada hiljadu dinara, gde je on sam opisao svoja iskustva kao novinar sa ratišta u Hrvatskoj ili zbirka pripovedaka Poglavnikova bakterija, gde je istoimena priča odličan prikaz, kritika i satiričan osvrt na Pavelićevo nasleđe u novoj hrvatskoj državi. Pa P. Lucić sa Haiku, haiku jebem ti maiku – zajedno sa B. Dežulovićem, gde Lucićev poetski izraz postaje glavna odrednica njegovog načina pisanja i razmišljanja. Kroz romane, političko-istorijske analize, poeziju ili koji već izraz su koristili ovi navedeni pisci – uviđa se veliko iskustvo koje su stekli pišući za Feral, ali i neverovatno znanje iz kojeg su crpeli materijal za svoje knjige. Zato je ova trojka: V. Ivančić, B. Dežulović i P. Lucić , (p)ostala vertikala i smernica prema kojoj se mogu usmeravati svi oni koji žele da pišu na promišljen i satiričan način, kao i svi oni koji neće imati problem sa tim da testiraju sopstvenu hrabrost birajući teme o kojima će pisati.

Kada čitam ili slušam današnje novinare, čast izuzecima i onima koji časno obavljaju svoj posao, a poredim ih sa Feralovim, onda razumem kolika je razlika između onog što je novinarstvo bilo, a šta je danas. Dobro, možda je Feral postavio previsoke standarde, ali, opet, teško je razumeti zašto su novinari, naročito u Srbiji, postali takve kukavice i oportunisti, ljudi sa sumnjivim obrazovanjem i nedovoljnim poznavanjem tema kojima s bave. Kako se kritička svest, uopšte, toliko degradirala da se danas retko ko i bavi kritičkim novinarstvom i ponajviše se orijentiše na banalne „prikaze situacije“ i „činjenice“, a da ne pričamo o bulevarsko-žuto-stranačkoj bulumenti novinara koji sanjaju o slavi poput starleta ili učesnika u rijaliti programima. Zato kada danas poredimo situaciju u novinarstvu koju je predstavljao Feral tribjun, pa i kao prilično usamljena pojava, i ovu današnju, onda moram reći da Feralov rad više pripada budućnosti nego prošlosti i da će standardi ovog splitskog lista postati mera prema kojoj će se rukovoditi neki budući novinski pisci. A ti standardi će biti: hrabrost, pamet, satira i zdrav cinizam kao i odbijanje pravljenja kompromisa sa zločincima, lažovima i lopovima – ma ko oni bili. Viva ludež! Moramo biti optimisti!

(Autonomija)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close