Dr. Miroslav Tuđman: Hrvatska politika prema BiH ne koristi nikom

Hrvatska politika nije svjesna svoje odgovornosti da kao članica EU treba participirati u definiranju politike EU prema BiH. Pogotovo kada se na području BiH oblikuju i drugi interesi koji mogu imati implikacije i po EU. Rekao sam već, nova je činjenica da BiH graniči s EU; postoji interes Turske da iz raznoraznih razloga bude bliže Europskoj uniji i da ima više utjecaja u BiH; raste utjecaj ruskog kapitala u RS-u, samim time prisutni su i drugi interesi, govori u intervjuu za Oslobođenje Dr. Miroslav Tuđman, predsjednik saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.

Oslobođenje – Jadranka DIZDAR

• Gospodine Tuđman, Vaša najnovija knjiga “Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije: korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990 – 1995” potaknula je ogromno zanimanje javnosti i prije zvanične promocije. Zašto ste se odlučili baš za ovakav, vrlo znakovit naslov knjige?

– Kada se raspravlja o onom što se zbivalo u Bosni i Hercegovini u tom periodu, najmanje se procjenjuje uloga međunarodne zajednice i njezini tadašnji stavovi. U knjizi je objavljena korespondencija predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, ali isto tako, u predgovoru sam citirao i dokumente američke CIA i Nacionalnog savjeta za sigurnost SAD-a, koji su deklasificirani prije mjesec i pol. Prema američkim obavještajnim procjenama, u 12. mjesecu ‘91. smatra se da bi za BiH bilo najbolje da umjerenjaci naprave dogovornu podjelu BiH na način da se srpski dio priključi Srbiji, da se hrvatski dio pridruži Hrvatskoj, a da Muslimani odluče žele li imati samostalnu državu ili se priključiti Hrvatskoj.

S druge, pak, strane postoji Tindemansovo izvješće objavljeno 1996. pod nazivom Nedovršeni mir, vrlo negativno, po mojem mišljenju, napisana ocjena rata na području bivše Jugoslavije, gdje se polazi od stajališta da je bilo krivo što je uopće došlo do raspada Jugoslavije. Oni tvrde da bi za BiH bila najbolja podjela, ali za te je stratege to rješenje neprihvatljivo jer da bi islamska država u Europi za Europu bila vrlo rizična. Lord Owen u svojim memoarima priznaje da je 1993. smatrao kako je bilo krivo međunarodno priznanje i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer da je trebalo priznati narodima pravo na samoodređenje, a ne republikama; zbog toga je bilo krivo priznanje BiH, pa je on tada bio spreman na promjenu granica.

Oprečni stavovi

• Što se može zaključiti iz svih ovih dokumenata?

– U razdoblju od 1991. do 1995, pa i ‘96. godine kada je rat završio, imate potpuno oprečne stavove ključnih predstavnika međunarodne zajednice i ključnih međunarodnih čimbenika. Recimo, iz dokumenata se vidi da su Amerikanci ‘93. bili za vojnu intervenciju a da se prisili predstavnike Republike Srpske na potpisivanje mirovnog ugovora – no protiv toga su bili Francuzi i Britanci. Amerikanci otvoreno kažu: imali smo izbor ili ići unilateralno ili ostati bez saveznika, tj. da ostanemo bez potpore u Vijeću sigurnosti UN-a za vojnu intervenciju i s izgledima da se raspadne NATO. Postoji i pismo lorda Owena i Stoltenberga iz 7. 1993. u kojem traže od predsjednika Hrvatske da Hrvatska preda dio svoga državnog teritorija sjeverno od Save kako bi Srbi imali koridor s istočnom Bosnom i Banjom Lukom. Sve su to bile opcije. Prema tome, to je dimenzija o kojoj se premalo govori, a koja je imala svoga učinka na situaciju u BiH.

• Je li Bosna i Hercegovina i danas “u raljama zapadne demokracije”?

– Pravila međunarodnog poretka su poput fizičkih zakona i ta se pravila moraju poštivati. Predsjednik Tuđman o tome je itekako vodio računa. Ne smiju se kršiti pravila, ali to ne znači zabranu zagovaranja nacionalnih interesa. U BiH postoji sukob triju nacionalnih ideja: prije, tijekom 90-ih, kao i danas. To je zahtjev srpskih predstavnika koji su izrekom govorili – i tako se ponašali sve vrijeme – da su za ostanak u Jugoslaviji, odnosno da imaju svoju državu u državi. Bošnjačka politička elita zagovara politički program unitarne Bosne i Hercegovine, a hrvatska politika program federalnog ili konfederalnog uređenja Bosne i Hercegovine. To su te tri ideje koje su bile i onda, a koje su i danas prisutne. Kako nema kompromisa, BiH je u političkoj blokadi.

• Ima li pomaka u potezima tzv. međunarodne zajednice?

– Međunarodna zajednica, po mojem mišljenju, nije od Daytona do danas učinila puno, zato što nije bila zainteresirana za pravedno i trajno rješenje u BiH.

• Otkuda ova nezainteresiranost?

– Rješenjem pitanja BiH kao kriznog područja na jugoistoku Europe, na dnevni red EU došlo bi pitanje Turske. Turska stalno postavlja zahtjev za ulazak u Europsku uniju. Odgovor na taj zahtjev koncem 90-ih i početkom ovog stoljeća bio je vrlo neodređen, a sad se sve više ne želi Tursku u EU. Jer kada bi EU riješila pitanje BiH, onda bi prva i ključna točka dnevnog reda bila Turska. A sa ulaskom Turske mijenja se karakter EU. S obzirom na to da koncept EU varira u rasponu od unitarne države do saveza suverenih država, ti koncepti bi se itekako morali modificirati. I zato je EU u BiH provodila “politiku čekanja” – da prođe vrijeme, a da se ništa ne dogodi. Međutim, stvari se ipak događaju. Jer s jedne strane Turska ne čeka i sve je više prisutna u BiH sa svojom politikom, a sarajevska Vlada se sve više orijentira na Tursku. Istodobno, u Republici Srpskoj dolazi do sve veće penetracije ruskog interesa. Ti procesi mijenjaju cijelu situaciju ne samo u BiH.

• Na koji način ste dolazili do dokumenata za knjigu, jeste li ovu knjigu mogli možda ranije objaviti?

– Dokumenti potječu iz Državnog arhiva RH u kojem je arhiva predsjednika Tuđmana pohranjena. S obzirom na određene okolnosti, imao sam pravo na pristup samo jednom dijelu arhive predsjednika Tuđmana. Želio bih da prikupljeni dokumenti budu objavljeni u nekoliko knjiga. Pošto je ipak najaktualnija situacija s BiH, odlučio sam izdvojiti dio koji se odnosi samo na BiH. Riječ je o oko 250 dokumenata, od toga su 70 na engleskom jeziku. To su sve faksimili. Nisam siguran da sam imao pristup svim dokumentima, zato što neka pisma koja su javno objavljena nisu nađena u arhivu. Većina je dokumenata do sada bila nepoznata javnosti. Za sve one koji će se baviti pojedinim pitanjima i istraživanjem toga razdoblja to će biti dragocjena građa.

• Budući da se radi o izvornim dokumentima, što se na temelju prikupljene građe može zaključiti o situaciji u Bosni i Hercegovini i tadašnjoj službenoj politici Hrvatske prema BiH?

– U Haagu traje suđenje hrvatskim dužnosnicima i generalima iz BiH za udruženi zločinački pothvat s ciljem podjele BiH i kvalifikacijom o međunarodnom sukobu. I ovi dokumenti opovrgavaju takve kvalifikacije, jer se vidi da je službena politika Hrvatske uvijek bila ista. To se vidi iz svih napora koji su činjeni ne samo 1991 – 1992. nego i 1993. kada su izbili bošnjačko-hrvatski sukobi. Postoji niz pokazatelja i dokaza. Primjerice, Hrvatska je 1992. i 1993. inzistirala da UNPROFOR stane na granice Hrvatske s BiH, i sa Srbijom i Crnom Gorom. Ako to tražite, onda nemate teritorijalnih pretenzija nego je to znak napora da se situacija smiri. Također, hrvatska je strana bila zadovoljna i jedina je potpisala sve  sporazume od Cutileirovog, Vens-Owenovog, Owen-Stoltenbergovog plana. Prema tome, Hrvatska nije imala razloga ni ulaziti niti podržavati bošnjačko-hrvatski sukob. Međutim, iz ovih dokumenata se vidi da je u drugoj polovici 1993. godine bošnjačko vodstvo bilo orijentirano na stvaranje samostalne države, to se vidi po nizu pokazatelja.

Tuđmanov projekt

• Može li se na temelju ove dokumentacije isključiti namjera službene politike Hrvatske da podupire podjelu Bosne i Hercegovine?

– O tome svjedoči niz dokumenata. Kao što sam već rekao, sve vrijeme se tražila kontrola granica; Hrvatska je ponavljala i potvrđivala da je za cjelovitu BiH; nikada, ni u jednom trenutku nikakvo zapovjedništvo Hrvatske vojske nije bilo u Bosni i Hercegovini, a ne možete voditi vojsku ako nemate zapovjedništva. Bili su dragovoljci iz HV-a koji su pristupili HVO-u, pod istim uvjetima kao što su i Bošnjaci, odnosno, muslimani iz Hrvatske vojske odlazili i pristupali Armiji BiH. Također, ono o čemu se malo govori, to su dvije mirovne inicijative predsjednika Tuđmana 1992. i 1993. Godine 1992. predlaže da se u nizu zemalja srednje Europe, što uključuje Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i tada Bavarsku, pokrenu veliki gospodarski, infrastrukturni projekti, kako bi na miran način došlo do integriranja okupiranog područja u Hrvatskoj, a s druge strane do stabilizacije cijelog područja.

Sličan projekt predsjednik Tuđman predlaže nakon godinu. S takvim mirovnim inicijativama ne idete ako želite nešto dijeliti. Konačno, Hrvatska je bila ta koja je priznavala BiH od prvog dana, zbrinjavala stotine tisuća izbjeglica iz BiH, logistički pomagala Armiji BiH, itd. Problem je bio u Srbiji i velikosrpskoj politici koja je priznala BiH tek je nakon Daytona.

• Koji biste dokument izdvojili kao najznačajniji?

– Većina od tih dokumenata se prvi put objavljuje. Ima nekoliko sporazuma ili izjava koje su poznate javnosti i objavljene, a ovdje je objavljena korespondencija koja im prethodi, koja je rezultirala sporazumima i dogovorima, tako da čitatelji mogu bolje razumjeti te događaje. Bilo bi idealno da se mogla objaviti i kronologija događaja i, recimo, pojedini transkripti predsjedništava BiH i RH. Međutim, to je naprosto nemoguće jer knjiga ionako ima 600 stranica, nemoguće je to sve u jednom svesku objaviti. Ono što će u knjizi izazvati interes je i sudbina Srebrenice. Katastrofa Srebrenici je prijetila i 1993, i tada predsjednik Alija Izetbegović piše pismo predsjedniku Tuđmanu da učini sve da ne dođe do katastrofe u Srebrenici jer je ondje 50 tisuća ljudi u okruženju. Iz tih je dokumenata vidljivo da prijetnja Srebrenici traje od  1993, te da odgovornost i međunarodne zajednice, ali i svih ostalih aktera, za Srebrenicu datira puno ranije 1995.

• Korespondencija između dvojice predsjednika, Izetbegovića i Tuđmana, način komunikacije, teme, ton, dok ste čitali, kakav je dojam ova prepiska ostavila na Vas?

– Odnosi se razvijaju u dobrom smjeru ‘91. i ‘92. godine, jer je potpora Hrvatske za obranu BiH bila i intenzivna i u političkom u logističkom smislu. Osim stotina tisuća izbjeglica iz BiH, u Hrvatskoj su bili i logistički centri Armije BiH u Zagrebu, Slavonskom Brodu, kod Splita i Rijeke. Potpisani su i vojni sporazumi za obranu od zajedničkog agresora. Prema potpisanim sporazumima, dogovoreno je da je HVO sastavni dio oružanih snaga BiH, da treba stvoriti zajedničko zapovjedništvo, međutim, u stvarnosti nikada nije došlo do toga.

• Zašto je taj dogovor ostao nerealiziran, može li se vidjeti iz dokumenata?

– Može se vidjeti. Tumačenje je jednostavno: to je sukob dviju političkih koncepcija, unitarne i federalne BiH. Priznavanjem HVO-a kao ravnopravnog partnera, značilo bi implicitno priznati federalno ustrojstvo BiH. To bošnjačkom vodstvu naprosto nije bilo u interesu, odnosno, nisu htjeli na taj način riješiti ustavno ustrojstvo BiH. Isto tako, iz korespondencije se vidi dinamika tih odnosa koji su bili zategnuti i hladniji tijekom sukoba. Objavljena korespondencija je segment koji nedostaje, tako da će upotpuniti ukupnu predodžbu o hrvatsko-bošnjačkim odnosima.

• Kako je Vaš otac gledao na Dayton?

– Ja nisam bio u Daytonu, nemam tog neposrednog iskustva.

• Ali ste svakako čuli očeve komentare?

– Naravno. Prvo, predsjednik Tuđman nije bio sve vrijeme u Daytonu, on je bio na početku i pri kraju pregovora. Sam taj podatak ukazuje na to da su pozicija i stavovi Hrvatske bili jasni i nisu bili sporni. U 350 dokumenata što je CIA objavila početkom studenog ove godine, između ostalog, objavljena su i izvješća iz Daytona, oni to zovu Situation Report, iz kojih se vidi da je Milošević ultimativno tražio 51 posto teritorija jer mu je toliko bilo obećano ranije od međunarodne zajednice; Izetbegović je ultimativno tražio izlaz na Savu kod Brčkog i izlaz kod Neuma. Zapravo, nekoliko dana prije kraja Daytona Amerikanci izvješćuju da Bošnjaci nisu spremni prihvatiti dogovor nego su spremni za vojnu opciju i nastavak rata. U takvoj situaciji, kada su bile sporne dvije stvari, taj postotak za Miloševića i izlaz na Savu, onda je predsjednik Tuđman predložio da se spor oko Brčkog riješi arbitražom. U spomenutim dokumentima tadašnji američki državni tajnik Waren Christopher izrekom potvrđuje da zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu nije došlo do prekida pregovora nego da su pregovori uspješno završeni.

Nepotpisani dokument

• Je li Vam otac govorio o eventualnim pritiscima dok se pregovaralo?

– Jasna stvar da je bilo pritisaka, pritisaka na sve strane u sukobu, te sporazum nije postignut konsenzusom. Do Sporazuma u Daytonu došlo je s obzirom na promjenu vojnih okolnosti s jedne strane, te s druge da je Daytonu prethodio Washingtonski sporazum koji je sastavni dio Daytonskog, što je istaknuto u preambuli. Washingtonski sporazum o Federaciji BiH i konfederaciji s RH za hrvatsku stranu bio je kompromis zato što su Hrvati odustali od unije triju republika. Takve odnose, iako je potpisalo, bošnjačko vodstvo zapravo nije nikada prihvatilo. Zadnji dokument u ovoj je knjizi poziv predsjednika Tuđmana na sjednicu zajedničkog Vijeća za suradnju Republike Hrvatske i Republike i Federacije BiH.  Taj dokument je nepotpisan, što je indikativno za  odnose koji su predviđeni ne samo bilateralnim nego i međunarodnim sporazumima, ali nisu zaživjeli.

• Kako gledate na budućnost Daytonskog sporazuma? Hrvatska službena politika se o tome ne želi izjašnjavati, odnosno, kaže da se tri konstitutivna naroda u BiH o tome moraju sama dogovoriti, ali Srbi odbijaju svaki dogovor jer njima odgovara status quo. Po Vama, je li Hrvatska spremna za reviziju Daytona?

– Mogu govoriti u svoje ime, a ne kao predsjednik saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost jer se na Odboru o tome nije raspravljalo. Moje mišljenje je da Hrvatska ima svojih nacionalnih interesa prema Bosni i Hercegovini jednako kao što i BiH ima svojih nacionalnih interesa prema Hrvatskoj. Jer, ako hoćete graditi zajedničku infrastrukturu, željeznicu, autoputove ili bilo što drugo, mora doći do suradnje. Međutim, mislim da hrvatska službena politika već 12 – 13 godina nema jasne stavove prema svojim interesima i obvezama u BiH, da je ta politika neodređena, te da ta politika naprosto ne koristi nikome, niti Hrvatskoj niti BiH. Pritom ne mislim na ono papagajsko ponavljanje  nemiješanja  u unutarnje poslove bilo koje zemlje, jer to ne znači nepostojanje i posebnih i uzajamnih interesa.
Drugo, očigledno je da će s obzirom na nepostojanje dogovora između predstavnika triju bh. političkih elita u BiH odlučujuću riječ imati međunarodna zajednica, tj. EU. Hrvatska politika nije svjesna svoje odgovornosti da kao članica EU treba participirati u definiranju politike EU prema BiH. Pogotovo kada se na području BiH oblikuju i drugi interesi koji mogu imati implikacije i po EU. Rekao sam već, nova je činjenica da BiH graniči s EU; postoji interes Turske da iz raznoraznih razloga bude bliže Europskoj uniji i da ima više utjecaja u BiH; raste utjecaj ruskog kapitala u RS-u, samim time prisutni su i drugi interesi. Vjerojatno će sada međunarodna zajednica više ići u smjeru rješavanja pitanja BiH korak po korak. Pretpostavljam, više će otvoriti vrata da se Bosna i Hercegovina što prije uključi u NATO.