Međunarodna zajednica, iako je imala informacije o pripremi genocida, nije reagovala
Florence Hartmann za TV1
TV1: Koja nova saznanja o genocidu u Srebrenici otkriva Vaša nova knjiga?
HARTMANN: Knjiga pokušava da ukupno otkrije ogromne i jako bolne stvari. Postoje elementi koji su više važni, na primjer da je Amerika, koja je najviše zaštitila svoj imidž od Dejtona, zajedno sa evropskim partnerima, Francuskom i Velikom Britanijom, imala veliku ulogu u zaustavljanju jedinog vojnog instrumenta koji je mogao efikasno zaštititi enklave u slučaju napada i to već krajem maja, te oduzeti apsolutno sve nadležnosti komandantima UNPROFOR-a koji su bili na terenu i nije bilo moguće imati NATO napad da se sprječava ulazak. Zbog čega? Zato što je bio tajni dogovor između te tri države, koje nisu podijelile sa drugim saveznicima, da daju kao miraz tri istočne enklave kako bi se pojednostavile pregovaračke mape da bi se ubrzao mirovni proces, koji je dugo bio blokiran i da bi Milošević prihvatio da sjedne za sto, što se i dešavalo. Jedino je spašeno Goražde i izvučeno iz miraza, zbog genocida koji je počinjen u Srebrenici, ali je i Žepa pala, bez obzira što se znalo da će pasti, kao što je bilo za Srebrenicu, no tu su jedan komandant UNPROFOR-a i njegovi vojnici, za razliku od Holanđana u Srebrenici, uspjeli svojim prisustvom spasti većinu ljudi. U Žepi je ubijeno manje ljudi, nekoliko desetina, za razliku od Srebrenice.
TV1: Kakve reakcije očekujete?
HARTMANN: Očekujem da se konačno suočimo sa ovim teškim pitanjem, a ovo jeste teško pitanje za Zapad, te da izvučemo pouke. Dakle, kada se pokrenemo u nekim kompleksnim situacijama, a Sirija je kompleksnija od Balkana, te u drugim žarištima, da ne zabroavimo razne faktore i teške elemente, kod kojih moramo doći do nekog kompromisa. To je teško postići, ali se čovjek ne može zadovoljiti time što diplomatija pojednostavljuje sve, da od otpadne uvijek isti faktor, a to je humani faktor. Možemo biti radosni što je 1995. godine došlo do mira, nakon skoro četiri godine rata, ali ne možemo prihvatiti da je cijena mira bila više od 8.000 ubijenih, a što se moglo spriječiti.
Ako na primjer gledamo Siriju, znamo da će za sto sjesti gadni šefovi i gospodari rata. To nije problem, ne može se pregovarati sa demokratijama koje nemaju oružje, uvijek će biti gospodara rata, žrtvi i ljudi koji se teško mogu dogovoriti. Međunarodna zajednica, koja je posrednik u tim pregovorima, treba da čuva neke moralne stavke, da sebi stavlja crvene linije i da razmišlja o tome da se ono što se u hladnim prostorijama ili na 3D kartama, kao što je bilo u Dejtonu, crta preko života ljudi, preko porodica, dijele se sudbine, te da tom ima veliki odjek na terenu. Dakle, da humana dimenzija i ljudska prava budu prisutniji u vođenju međunarodne politike.
TV1: Kada odlučuju u ovako krupnim stvarima, o tuđim životima, koliko diplomate misle na te ljude, a koliko na svoje vlastite karijere?
HARTMANN: Misle na vlastite karijere više nego na ljude, a najviše misle na interes svoje države. Ako postoji ubrzavanje mirovnog procesa 1995. u BiH, nije toliko da nastavlja etničko čišćenje, koliko je mirovna misija UN-a pred odlukom da se povlači, da ne provede još jednu zimu, to je odluka Francuske i Britanije, koje su najviše trupa davale, Amerika koja je pred izborom da pošalje kompnene trupe da bi učestvovala u povlačenju UN trupa ili da izgubi liderstvo u NATO savezu, koji je trebao raditi to izvlačenje. Dakle, da bi zaštitili svoje interese, dođu do političke volje koja fali već tri godine da se zaustavi etničko čišćenje, željeli su zaustaviti etničko čišćenje, ali to je sekundarno i nije prva stvar. Onda vidimo da nisu samo moralna i humanitarna dimenzija dovele do toga, treba da budu i sopstveni interesi. To znamo, nije to novo. Ali knjiga pokazuje kako to evoluira, da nisu loše namjere na početku, naravno željni su da dovedu mir, to je važno za region, za život ljudi, ali spremni su da dođu do cilja svim sredstvima, ali nekada zaboravljajući stvari, cijena mira u BiH djelimično je i genocid.
(Vijesti.ba / TV1)
