Ratovi na vojnom i ekonomskom globalnom polju ulaze u nove faze: Da li je Orvel preapokaliptičan?
Analitičari tvrde da je nekoliko kineskih poteza, poput aktiviranja CIPS-a, alternative SWIFT-u, te sporazuma o trgovini u nacionalnim valutama s Rusijom, ozbiljno zabrinulo analitičare u SAD-u, a još se procjenjuje da li je komandant američke Južne komande kukao za budžetom ili stvarno jača ruska vojna prijetnja u Latinskoj Americi
( PIŠE: Saša RUKAVINA – Dani)
Vijesti nekako logično slijede jedna drugu: prvo je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio na latinoameričkoj turneji – otišao je na Kubu, u Nikaragvu, Kolumbiju i Gvatemalu, pa je onda ruski predsjednik Vladimir Putin saopštio da Palestinci imaju pravo na vlastitu nezavisnu državu “s glavnim gradom u istočnom Jerusalemu” i da će im Rusija u tome pomoći, pa je onda Bloomberg objavio da, uprkos sankcijama, Rusija postaje sve atraktivnija za ulaganja.
Na sve to, 31. marta istekao je rok u kojem su se države mogle prijaviti za članstvo u Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci, AIIB, koju je pokrenula Kina. Ta bi banka, po procjenama iz Sjedinjenih Američkih Država, mogla biti ozbiljan konkurent Svjetskoj banci i Azijskoj razvojnoj banci, a u trenutku kad nastaje ovaj tekst, dakle na dan isteka roka za prijave, objavljeno je da, uz ranije prijavljene Rusiju, Brazil, Holandiju, Dansku, Gruziju, Tursku, Švedsku, Južnu Koreju, Australiju, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku i Italiju, članice AIIB-a žele biti i Egipat i Tajvan.
Skoro pa zaokruženo
Ideja o osnivanju te banke, čiji bi početni kapital trebao biti 100 milijardi dolara, jeste kineska i prvi put se pojavila 2013, ali su memorandum o tom projektu u oktobru prošle godine potpisale zemlje u rasponu od, kako se navodi “regionalnog giganta Indije”, preko “malih i siromašnih zemalja poput Laosa”, do “bogatih”, među kojima su Singapur ili Katar. Računa se da bi AIIB trebao biti kineski odgovor na japansku kontrolu Azijske razvojne banke i američku Svjetske banke. Nije zato ni čudo da SAD od 2013. pokušavaju ubijediti saveznike da bojkotuju AIIB, ali, pokazalo se, neuspješno.
Kako god, čini se da globalno preslaganje kockica u mozaiku globalne raspodjele moći i sfera uticaja ulazi u novu fazu, a brojni analitičari otvaraju pitanje da li i u završnu. Opšte je mišljenje da su Rusija i Kina, planirano ili iznuđeno, započele s globalnim geostrateškim i ekonomskim odgovorom Sjedinjenim Državama i njihovoj skoro pa zaokruženoj ekspanziji, započetoj na kraju hladnog rata iz kojeg su, bar u toj fazi, izašle kao pobjednik. “Skoro pa zaokružena”, ta ekspanzija ostala je zato što SAD, odnosno NATO, još nisu stigli i na same granice Rusije.
Koliko je to realan cilj, niko, naravno, ne želi javno reći, ali se većina svjetskih analitičara slaže da je Rusiji posljednji trenutak za reakciju bilo približavanje NATO-a Ukrajini. Nastavak znamo: aneksija Krima, neriješen status dijela Ukrajine sa ruskom većinom, energetske sankcije Rusije Ukrajini i ekonomske Evropske unije i SAD-a Rusiji, zaoštravanja na Bliskom istoku gdje su SAD i Rusija na različitim političkim stranama, američko zaoštravanje odnosa u Južnoj Americi, prije svega Venecueli, čiji je režim Nikolasa Madura, nasljednika karizmatičnog Huga Čaveza, proglašen “direktnom prijetnjom nacionalnim interesima SAD-a”, brzi ruski odgovor diplomatskom podrškom i kineska najava da će toj latinoameričkoj državi odobriti novi kredit od deset milijardi dolara.
Teško je reći da li su te latinoameričke operacije Kine i Rusije dogovorene, ali se čine i te kako usklađenim. I inače se o novom nivou saradnje te dvije države u posljednje vrijeme sve više govori. Čak i analitičari Bloombergove vijesti o Rusiji privlačnoj za strani kapital podsjećaju na zajedničke mega-infrastrukturne projekte Rusije i Kine – novu željeznicu i autoputeve koji će povezivati ruski Pacifik s Evropom, takozvani Trans-euroazijski razvojni pojas, Trans-Eurasian belt Development, o kojem piše Siberian Times, kao i superbrzu željeznicu od Moskve do Pekinga u koju su izračunata ulaganja vrijedna 242 milijarde dolara.
Istovremeno, analitičari podsjećaju i na poruke iz Moskve da blokade izvoza energenata u Evropu Rusiji malo znače jer će tu naftu i taj plin preusmjeriti negdje drugdje, što je odmah popratio novi ugovor sa Kinom o dodatnim količinama nafte, pa zajednička ulaganja u gasni i naftni sektor, ali i sve glasnije priče o potpunom napuštanju dolara kao valute u prometu između dvije države. Te su procjene dijelom potvrđene još 29. decembra prošle godine, kada je objavljeno da su dvije zemlje krenule u bilateralnu trgovinu u juanima i rubljama, te da je ovim sporazumom predviđena razmjena od 150 milijardi dolara u nacionalnim valutama.
U špekulacijama se ide toliko daleko da se kao obračunska valuta počinje ponovo spominjati zlato, što su brojni svjetski analitičari proglasili nepotrebnim teorijama zavjera ili, naprosto, glupostima. Međutim, iako obje države ne žele objaviti zvanične brojke, podaci sa svjetskih berzi zlata pokazuju da i Rusija i Kina povećavaju svoje rezerve ovog metala.
Juan dedolarizuje svijet?
Kada se u cijelu priču upetlja i trgovina državnim dugovima na svjetskim berzama, prije svega američkim, slika se zaokružuje. Po zvaničnim podacima američkog Ministarstva finansija, uvjerljivo najveći američki povjerioci, odnosno vlasnici američkog državnog duga, u januaru ove godine (ali i cijelu prethodnu) jesu Kina, pa Japan. I to je navelo američkog analitičara i ekonomistu Majkla Šnajdera da za The Economic Collapse napiše da je, otprilike, brzina promjena u finansijskom svijetu tolika da bi vrlo brzo kineski juan mogao zamijeniti dolar kao rezervnu svjetsku valutu.
“Kina ne planira još dugo živjeti u svijetu u kojem dominira dolar. Kineska ekonomija je već pretekla američku, a Peking je sve pripremio da zada konačan udarac hegemoniji američkog dolara”, piše Šnajder. Njegova je procjena da je “razarajući učinak na hegemoniju dolara imao bilateralni sporazum Kine i Rusije o prelasku na trgovinu u nacionalnim valutama”, što podržavaju i neki drugi analitičari, a Reuters je nedavno objavio i da je “juan već ušao u prvih pet valuta plaćanja u svijetu”, da je “nadmašio kanadski i australijski dolar” i da je trenutno na tački na kojoj će potisnuti i japanski jen.
Bloomberg u jednom drugom tekstu podsjeća da je još u oktobru 2013, tokom straha svjetskih tržišta kapitala od mogućnosti da SAD ne usvoje budžet za 2014, u svega dva reda kineska državna agencija Xinhua formalno najavila “dedolarizaciju” svijeta, ali se tad to smatralo “jednim od niza mišljenja raznih kineskih analitičara”. Danas brojni ekonomisti ozbiljno shvataju tu priču i upozoravaju na novi, možda i posljednji korak na tom putu. Nakon što je Rusija, da bi ublažila djelovanje međunarodnih sankcija, pokrenula svoj sistem usluga u međunarodnom platnom prometu, analogan sistemu SWIFT, na isti se potez odlučila i Kina. Njihov je sistem poznat kao CIPS, a Reuters javlja da bi potpuno operativan trebao biti u septembru ili oktobru ove godine.
Time bi, cijeni se, s jedne strane, trebalo doći do ukidanja najvećih prepreka internacionalizaciji juana. S druge bi SAD, za koje se tvrdi da kontrolišu SWIFT, sistem u kojem je više od 9.000 banaka iz 209 zemalja svijeta, čiji je centar u Briselu, ima više od 10.000 korisnika, dnevno više od milion, a godišnje više od 2,5 milijardi novčanih transakcija, izgubile mogućnost praćenja ruskih i kineskih novčanih operacija. Od 11. septembra 2001. CIA i američko Ministarstvo finansija imaju pristup svim informacijama SWIFT-a. Agencije navode da Vašington nije vjerovao da će kineski sistem zbog tehničkih problema proraditi prije naredne godine, a osim te brzine, zabrinutost SAD-a izaziva mogućnost da u kineski ili ruski sistem svoje plaćanje prebace i ostale zemlje BRIKS-a, odnosno zemlje koje s njima trguju.
BRIKS su, podsjetimo, osim Rusije i Kine osnovali i Brazil, Indija, te Južna Afrika, države čije udružene ekonomije, čak i bez kasnije pridruženih članica, vrlo ravnopravno mogu da se nose sa ekonomijama država članica Evropske unije ili SAD-a. Ekonomska bitka, čak i bez vojnih naznaka, mogla bi, procjenjuje se, dovesti do nove podjele svijeta samo ne kao u hladnom ratu na dva bloka i nesvrstane nego, možda, čak i na tri bloka. Teoretičari zavjere podsjećaju na Orvelovu 1984. i njegove “tri države”, ali se to još čini preapokaliptično.
Da li? Krajem marta agencije su prenijele da je “Vijeće sigurnosti Ruske Federacije, nakon razmatranja dokumenta, ocijenilo da novo izdanje američke Nacionalne sigurnosne strategije nosi izrazito ‘antiruski naboj’ i da američka nacionalna strategija ‘stvara negativnu sliku o Rusiji’. Osim toga, Vijeće sigurnosti Ruske Federacije navodi kako je osjetno da SAD i njihovi saveznici i dalje pokušavaju politički i ekonomski izolirati Rusiju, posebno u ograničavanju ruskog izvoza energenata”.
Opasnost ili budžet?
“SAD bi u Rusiji mogle primijeniti strategiju ‘obojenih revolucija’, a američka administracija će nastojati smanjiti ruski utjecaj u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. U zemljama s kojima je Ruska Federacija uspostavila partnerske odnose će se promicati antiruska politika. Nastavit će se trend zadržavanja američke dominacije u svijetu, povećati borbena sposobnost NATO-saveza i vojno jačanje američkih snaga. Vašington u azijsko-pacifičkoj regiji vojnu prisutnost i dalje smatra kao osnovno sredstvo osiguranja nacionalne sigurnosti i interesa SAD-a”, procijenilo je rusko Vijeće sigurnosti novo izdanje američke strategije predstavljene početkom februara ove godine.
I onda ide niz vijesti sa početka ovog teksta: Lavrov u Južnoj Americi, Putin o Palestini… Ako će na Bliskom Istoku, kako je najavio Putin, “Rusija nastaviti da doprinosi ostvarenju palestinske nezavisnosti radeći kroz bilateralne i multilateralne kanale, uključujući i ‘Kvartet’ međunarodnih posrednika”, u kojem su od 2002. uz Rusiju, SAD, Ujedinjene nacije i Evropska unija, problem američkog komšiluka, Latinske Amerike, puno je složeniji. Tamo je ruski uticaj ponovno ojačao, tvrdi general Kenet E. Tovo iz američke Južne komande.
Južna komanda pokriva sve američke vojne aktivnosti u Latinskoj Americi, a Tovo je krajem marta, svjedočeći pred senatskim Odborom za oružane snage, (pr)ocijenio da je “konačni cilj Rusije iskorijeniti američki uticaj” i ustvrdio da “američka vojska na tom području nikad manje nije bila spremna za adekvatan odgovor”.
“Prošle i ove godine ruski špijunski brod nekoliko puta je pristajao u luku u Havani, a plovio je i po Meksičkom zaljevu, te u blizini istočne obale SAD-a. Rusija je od Kube, Venecuele i Nikaragve zatražila pristup njihovim vazdušnim bazama i lukama da bi mogla snabdijevati svoje brodove i strateške bombardere koji operišu na području zapadne hemisfere. Ruski mediji su također objavili da će Moskva u Karipsko more i Meksički zaljev početi slati strateške bombardere u izviđanje da bi pokušali pratiti vojne aktivnosti i pomorsku komunikaciju drugih sila”, naveo je general Tovo.
Agencije, međutim, citiraju i upozorenja analitičara da je general Tovo u Senat došao kao šef američke komande koja ima najmanji budžet u vojsci, pa da je “sasvim moguće da je svoja geopolitička shvatanja ponešto predimenzionirao da bi njegove jedinice dobile koji dolar više” nakon što je “prošle godine budžet Južne komande srezan za petinu”.
Možda upravo u tom “budžetskom” kontekstu treba posmatrati i posljednje američko zatezanje s Venecuelom i američke najave da bi Rusija trebala prodati borbene avione sandinistima u Nikaragvi i čak Argentini koja je, po ovim izvorima, opet u fazi planiranja invazije na Foklandska ostrva, koja su vlasništvo Velike Britanije… Ali, bar uz ovu zadnju vijest treba citirati i šefa ruske Savezne službe za vojno-tehničku saradnju Aleksandra Fomina, koji je demantovao da je dogovorena isporuka 12 bombardera Buenos Airesu: “Nažalost, trenutno o tom pitanju ne vodimo pregovore, ali spremni smo pregovarati”.
Bilo kako bilo, igru velikih i dalje plaćaju mali. Ilustruje to podatak da, na primjer, austrijska privreda zbog sankcija Rusiji gubi otprilike milijardu eura godišnje, što je, prenose agencije, na jednom skupu društva austrijsko-ruskog prijateljstva ustvrdio šef Slobodarske partije Austrije Hajnc-Kristijan Štrahe.
Preuzeto iz magazina Dani.
