Ovakav nastavni predmet trebalo bi da osposobi učenike da procijene istinitost informacija koje dobijaju posredstvom raznih vrsta medija, odnosno da razlikuju istinite od neistinitih vijesti.
U gimnazijama Republike Srbije, kao i u mnogim drugim, prije nekoliko godina uveden je nastavni predmet Jezik, mediji i kultura, čiji sadržaj jednim dijelom obuhvata medijsku pismenost. Među prosvjetim radnicima u Republici Srpskoj nezvanično se govori o uvođenju sličnog nastavnog predmeta. Stoga se ne čini suvišnim razmotriti svrsishodnost, ciljeve i načine medijskog opismenjavanja učenika, iz ugla jednog nastavnika istorije.
Ovakav nastavni predmet trebalo bi da osposobi učenike da procijene istinitost informacija koje dobijaju posredstvom raznih vrsta medija, odnosno da razlikuju istinite od neistinitih vijesti. Značaj ove vještine je dragocjen za generacije koje odrastaju u digitalizovanom svijetu u kome za vrlo kratko vrijeme dolaze do željene informacije. Međutim, znatno je teže procijeniti istininitost takvog sadržaja, kao i prepoznati lažne sadržaje koji se sami nameću i šire, čak i kada se za njima ne traga. Svjedoci smo da neistinite vijesti mogu ugroziti zdravlje ljudi, kao na primjer širenjem teorije zavjere o navodnim čipovanju prilikom vakcinacije protiv virusa kovid 19. Pored odluka iz svakodnevnog života, fokus medijskog manipulisanja predstavlja i uticaj na političke izbore građana. Stoga se čini da ovaj nastavni predmet još više dobija na značaju u politički trusnim područjima.
Analizom medijskih manipulacija korištenih u prošlosti, učenici donekle mogu uvježbati uočavanje netačnih ili tendencioznih argumenata, kao i upoznati neke od nepromjenjivih principa širenja lažnih informacija. Mladi ljudi bi trebalo da analiziraju na koji način su sredstva javnog informisanja nastojala ili uspijevala oblikovati stavove javnog mnjenja. Takvih primjera je mnogo, ali su tipični propagandni materijali nacističke Njemačke. Sa vremenske distance, učenici bi morali da uoče netačne argumente kojima ovi materijali obiluju i načine na koji se oni koriste. U tom kontekstu važno je analizirati metode kojima su mediji zloupotrebljavali patriotska osjećanja, te tendenciozno tumačili uzroke ekonomskih i političkih kriza. Razmatranjem više primjera potrebno je ukazati i na mogućnost manipulisanja istinitim događajima, mijenjajući im kontekst. Svakako da je pored primjera iz nacističke Njemačke moguće razmatrati propagandne materijale Nezavisne Države Hrvatske u kontekstu njene antisrpske ili antijevrejske politike.
Osim propagande, za ovakav nastavni predmet pogodni su medijski materijali koji jedan te isti događaj tumače sasvim drugačije. Učenici bi trebalo da spoznaju na koji način i koje vrste argumenata potpuno suprotno interpretiraju mediji koje kontrolišu suprotstavljene društvene grupe. U novinskim člancima, političkim govorima i plakatima svake strane potrebno je uočiti elemente eventualne tendencioznosti.
Pored medijskih manipulacija dvadesetog vijeka, nastavni sadržaji bi trebalo da uključuju tumačenje različitih istorijskih falsifikata. Historia Augusta je naziv za kolekciju biografija rimskih careva koju je navodno napisalo šest različitih onovremenih autora. Naučnici su je prihvatali kao vjerodostojan izvor, sve dok istoričar Herman Desau (1856–1931) nije osporio vrijeme nastanka djela, te utvrdio da nije u pitanju rukopis šest autora već jednog. U sličnom kontekstu moguće je tumačiti falsifikat voluminoznih Hitlerovih dnevnika, koje zapravo Hitler nikada nije napisao. Osim krivotvorenja, bilo bi svrsishodno analizirati razloge koji su vizantijskog pisca i hroničara Prokopija iz Cezareje motivisali da u nekim od djela neumjereno hvali cara Justinijana, dok se u svojoj Tajnoj istoriji obrušio na istog cara i njegovu suprugu Teodoru. Posredstvom ovih materijala učenici mogu analizirati nepromjenjive motive koji ljude podstiču na širenje lažnih vijesti i prepoznati neke od načina širenja dezinformacija koje se u nešto izmijenjenom obliku mogu pojaviti i danas. Takav pristup bi među mladim ljudima afirmisao značaj kritičkog pristupanja informacijama i domete nauke.
Uzevši u obzir sve veću važnost medija, opismenjavanje u toj sferi omogućilo bi učenicima da uspješnije vrše važne životne izbore. Stoga se može reći da bi uvođenje ovаkvog predmeta, odnosno njegovo adekvatno osmišljavanje, bilo u skladu sa teorijom profesora Džona Vajta, koji smatra da je jedan od osnovnih ciljeva obrazovanja upravo osposobljavanje mladih ljudi da uspješno donose krucijalne životne odluke.
Trebinjac Danilo Kovač profesor je istorije u Gimnaziji Banjaluka i viši asistent Filozofskog fakulteta u Banjaluci na predmetu Metodika nastave istorije. Eksterni je ocjenjivač za istoriju u Programu međunarodne mature. Nјegov master rad iz oblasti savremene istorije dobio je godišnju nagradu za istorijska istraživanja Fondacije „Slobodan S. Begović“, dodijelјene na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Druge master studije završio je na britanskom Institutu za obrazovanje, Univerzitetskog koledža u Londonu. Trenutno je doktorand i stipendista Univerziteta „La Sapijenca“ u Rimu. Boravio je na studijskim putovanjima na univerzitetima u Versaju, Sorboni, Beču i Trstu, te na međunarodnim seminarima u Berlinu, Buhenvaldu, Kanu, Peronu, Londonu i Rimu.
Buka
